UPIŠETE li u Google "Kada su se žene počele...", jedan od prvih prijedloga koji će se pojaviti je "Kada su se žene počele depilirati".

Odgovor seže stoljećima unazad. Uklanjanje dlačica u prošlosti je služilo kao oznaka klase te je definiralo današnje shvaćanje pojmova ženstvenosti i "idealnog tijela".

Ipak, u posljednje vrijeme zadržavanje dlaka na tijelu privlači sve veći broj mladih žena koje dosadašnji izvor društvene sramote pretvaraju u znak osobne snage.

Razvoj rodne fluidnosti, takozvani body-positivity pokret, i rastuća inkluzivnost sektora ljepote pridonijeli su novom valu dlakavosti.

"Dlakavost kod žena je bila duboko stigmatizirana i još uvijek je sramotna", kaže Heather Widdows, profesorica globalne etike na britanskom Sveučilištu u Birminghamu i autorica knjige Perfect Me: Beauty as an Ethical Ideal u intervjuu za CNN.

"Uklanjanje dlaka jedna je od rijetkih estetskih tradicija koje su prešle put od načina uljepšavanja do higijenske rutine. Danas većina žena osjeća da se mora brijati. Kao da nemaju drugu mogućnost. U vezi s tim postoji nešto duboko usađeno premda se percepcija polako mijenja."

Od drevnog Egipta do Darwina

Uklanjanje dlaka žene nisu doživljavale kao obavezu sve do početka 20. stoljeća.

Prije toga je uklanjanje dlaka na tijelu bilo nešto što su radili i muškarci i žene - još od kamenog doba, zatim kroz stari Egipat, Grčku i Rimsko carstvo - koristeći školjke, pčelinji vosak i razna druga sredstva. U tim ranijim vremenima, kako autorica Victoria Sherrow piše u knjizi Encyclopedia of Hair: A Cultural History, na uklanjanje dlaka se gledalo uglavnom kao na čišćenje tijela. Stari Rimljani su to povezivali i s klasom: što vam je koža bila glađa, to ste bili čistiji i superiorniji.

Na Bliskom istoku, kao i u istočnoj i južnoj Aziji, dlake su se uklanjale s gotovo cijelog lica. Samo su jake obrve bile privlačne u oba spola i često su bile naglašene bojom.

U Perziji je uklanjanje dlaka i oblikovanje obrva bilo znak da su žene odrasle i spremne za brak i uglavnom je bilo rezervirano za tu priliku. U Kini su se, pak, dlake na tijelu dugo smatrale normalnima pa se i danas žene tamo suočavaju sa znatno manjim društvenim pritiskom u vezi s depiliranjem.

Isto vrijedi i za ostale zemlje u Aziji: iako je uklanjanje dlaka postalo rutina za mnoge mlade žene na kontinentu, depilacija voskom ili skraćivanje stidnih dlačica nisu tako uobičajeni kao što je to slučaj na Zapadu.

U Koreji su stidne dlake dugo smatrane znakom plodnosti i seksualnog zdravlja - toliko da je sredinom 2010-ih objavljeno da su se Korejke počela podvrgavati transplantaciji stidnih dlaka.

Ni Europljani nisu uvijek bili opsjednuti glatkom kožom.

U Srednjem vijeku se od dobrih katoličkih žena očekivalo da se ne depiliraju jer su se dlake smatrale odrazom ženstvenosti, a istovremeno su ih morale kriti u javnosti. Lice je bilo jedino mjesto na kojem su se dlake smatrale ružnima: dame iz 14. stoljeća češljale su kosu unatrag s čela kako bi licu dale još ovalniji izgled. Kad je Elizabeta I. došla na vlast 1558. godine, popularizirala je uklanjanje obrva.

Krajem 18. stoljeća europske i američke žene još nisu pridavale veliku važnost uklanjanju dlaka, iako je Jacques Perret 1760. izumio prvu sigurnosnu britvicu za muškarce koju su navodno koristile i neke pripadnice nježnijeg spola.

Tek kasnih 1800-ih žene s obje strane Atlantika počele su smatrati uklanjanje dlačica dijelom uljepšavanja, a moderno mišljenje o tome da dlačice na tijelu nisu ženstvene pomogao je razviti i Charles Darwin u svojoj knjizi iz 1981. godine Podrijetlo čovjeka, tvrdi autorica Rebecca Herzig u knjizi Plucked: A History of Hair Removal.

Darwinova teorija prirodnog odabira povezuje dlake na tijelu s "primitivnom pretkom i atavističkim povratkom ranijim, manje razvijenim oblicima", piše Herzig, profesorica rodnih studija i seksualnosti na Bates koledžu u Maineu. Suprotno tome, imati manje dlaka na tijelu, znak je evolucijski višeg i seksualno privlačnijeg bića, sugerirao je engleski prirodnjak.

Kako su Darwinove ideje postale popularne, drugi medicinski i znanstveni stručnjaci 19. stoljeća počeli su povezivati dlakavost sa "seksualnom inverzijom, ludilom i kriminalnim nasiljem", nastavlja Herzig.

Zanimljivo je da su se te konotacije primjenjivale uglavnom na žensku dlakavost, a ne na mušku - ne samo zbog evolucijskih argumenata već su, kako je naglasila autorica, bile primjena "rodne društvene kontrole" na rastuću ulogu žena u društvu. Uvjeriti žene da misle kako moraju biti bez dlaka da bi ih smatrali vrijednima pažnje bio je heteronormativni način kontrole nad njihovim tijelima - i samim time, nad njima - putem stida, objašnjava Widdows.

Početkom 1900-ih bijela Amerika više i srednje klase sve više je glatku kožu doživljavala kao oznaku ženstvenosti, a žensku dlakavost kao odvratnu pa je uklanjanje dlaka ponudilo "način da se odvojite od prostih ljudi, niže klase i imigranata", piše Herzig.

Ženska "potreba"

U prvim desetljećima 20. stoljeća je promjena mode, poput haljina bez rukava koje su otkrivale kožu, dodatno popularizirala uklanjanje dlačica s tijela u SAD-u.

Časopis Harper's Bazaar je 1915. godine prvi pokrenuo kampanju posvećenu uklanjanju dlaka ispod pazuha, što je opisano kao "nužnost". Iste godine tvrtka Gillette je lansirala prvu britvicu namijenjenu ženama. U njihovom oglasu pisalo je: "Predivan dodatak za vaš toaletni stolić - i onaj koji rješava neugodan osobni problem." 

Kraće suknje 1930-ih i 40-ih i manjak najlonki tijekom Drugog svjetskog rata utjecali su na to da sve više Amerikanki počne brijati noge. Uvođenje bikinija u SAD-u 1946. godine također je dovelo do toga da se vodeći proizvođači proizvoda za brijanje i žene fokusiraju na skraćivanje i oblikovanje dlaka intimnog područja.

Pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je Playboy dospio na kioske (prvo izdanje izašlo je 1953.), potpuno obrijane žene čije dlake ne proviruju ispod donjeg rublja postavile su novi standard seksualnosti. Do 1964. godine 98 posto Amerikanki u uzrastu od 15 do 44 godine redovno je brijalo noge. Trake s voskom i prvo lasersko uklanjanje dlaka također su se tada pojavili, iako je ovo posljednje brzo napušteno zbog štetnih utjecaja na kožu, da bi ponovno postalo aktualno desetljećima kasnije.

"Ipak, brijanje tada još nije bilo tako ekstremno kao što je danas", kaže Widdows. "Krajem 1960-ih i 1970-ih, 'bujni grmovi' uopće nisu bili neuobičajeni, čak ni u Playboyu. U to vrijeme ste imali i drugi val feminizma i širenje hipi kulture koji su odbacivali tijelo bez dlaka. Za mnoge žene dlake na tijelu bile su simbol njihove borbe za jednakost. To još nije bilo neprirodno - ne još."

Taj pomak, smatra Widdows, dogodio se u narednim desetljećima sa sve većom popularnošću depilacije voskom i pornografije i sve eksplicitnijom pop kulturom.

Godine 1987. sedam sestara iz Brazila (poznatih kao J Sisters) otvorilo je salon u New Yorku nudeći takozvanu "brazilku" - potpuno uklanjanje dlaka s genitalija. Poznate osobe poput Gwyneth Paltrow i Naomi Campbell počele su to raditi. Mase su ih slijedile.

"Uklanjanje dlaka promijenilo se od 'očekivanog' u 'normu'", objašnjava Widdows. "Biti bez dlaka počelo se promatrati kao jedini 'prirodan' i čist način predstavljanja tijela. Iako stvarno nije."

Zahvaljujući oglašavanju i medijima koji i dalje promoviraju ideal tijela bez dlaka, ideja da je ženska dlakavost ružna samo je jačala. Uz to, metode za postizanje glatke kože postale su preciznije: u posljednja četiri desetljeća došlo je do uspona elektrolize, IPL tretmana i naprednije laserske tehnologije.

"Sve što je povezano s 'odbijanjem'- ono što izbacujemo iz svog kulturnog miljea da bismo se definirali - izaziva gađenje i sramotu gotovo po definiciji", kaže Herzig za CNN. "Vidljive dlake na ženskom tijelu danas se obično tretiraju kao nešto što odbija, dok većina načina za uklanjanja dlačica obično uvodi nove mogućnosti za oštećenje kože i infekcije."

Prihvaćanje dlakavosti

Tijekom 2008. godine Breanne Fahs, profesorica ženskih i rodnih studija na Državnom sveučilištu u Arizoni, zadala je studenticama zadatak da ne uklanjaju dlake sa svog tijela neko vrijeme i da zatim o tom iskustvu napišu rad. Kasnije je Fahs proširila zadatak na muškarce s predavanja koje je zamolila da obriju noge. Taj projekt traje i danas.

"Zadatak je ukazao na kulturnu neizbježnost uklanjanja dlačica", kaže Fahs. "Tijekom godina oni koji su sudjelovali u njemu dijelili su prilično slične probleme: dubok osjećaj sramote, borba sa samopouzdanjem, čak i odbacivanje iz društva.

Bilo je i slučajeva heteroseksizma i homofobije - automatski se podrazumijeva da su žene s dlakavim nogama gej, baš kao i muškarci bez dlaka. Žene često ne shvaćaju koliko društvo, obitelj i prijatelji utječu na ono što radimo s našim tijelima. I koliko je ono što mislimo da je izbor - 'moja je odluka brijati se' - zapravo nešto što se prenosi i nameće generacijama."

Ali Fahs je također primijetila osjećaje osnaživanja, pobune i gnjeva koji su izvirali iz projekta. "Posebno u posljednje dvije godine, u jeku pokreta poput #MeToo - pojavila se dublja svijest o ograničenjima u vezi sa ženskim tijelom, svijest o feminizmu, rodu i seksualnosti, kao i spremnost na pobunu protiv svega toga ili barem izlazak iz zone ugodnosti", kaže ona.

Ne radi se samo o studentima profesorice Fahs.

Nove grupe mladih žena podržavaju dlakavost, posebno na Instagramu. Ovaj fenomen je stigao i do časopisa. U rujanskom izdanju Harper's Bazaara iz 2019. godine manekenka Emily Ratajkowski pozirala je s neobrijanim pazusima, što je potpuni zaokret za ovaj časopis.

YouTube zvijezda Ingrid Nilsen i pjevačica Halsey također su pokazale dlake na svom tijelu. Novolansirani ženski brendovi proizvoda za brijanje ohrabruju pozitivne razgovore o ovoj temi. Neki od njih naglašavaju pravo na izbor pomoću reklamnih slogana poput onog: "Mi rastemo po izboru."

Start up kompanija za direktnu prodaju Billie, osnovana 2017. godine, jedna je od onih koji prodaju ideju izbora. Umjesto da prikazuju savršeno glatke modele tipične za reklame za ženske proizvode za brijanje, u njihovim kampanjama prikazane su različite grupe žena koje se briju, češljaju svoje dlake ispod pazuha ili leže na plaži u bikinijima s različitim razinama dlakavosti.

"Reklame su dugo samo pojačavale tabu oko ove teme", kaže suosnivačica kompanije Georgina Gooley. "Željeli smo zapravo priznati da žene imaju dlake na tijelu, pokazati ih i reći da je brijanje izbor. Ako želite zadržati dlake, slavit ćemo. A ako ih želite ukloniti, to je također u redu."

S njima se slaže i fotografkinja Ashley Armitage, koja je radila na kampanjama brenda i umjetnički prikazuje dlakava tijela na svom Instagram profilu.

"Dlakavost je osobni izbor. Brijanje, depilacija ili njegovanje dlaka su sve validne opcije, a sve ovisi o pojedincu", smatra ona.

Ideja da nebrijanje može biti izbor možda se ne čini revolucionarnom kada je u pitanju normalizacija doživljavanja dlakavosti. Ali to bi mogao biti važan korak prema reprogramiranju problema.

"Mislim da sve više žena shvaća koliko je dlakavost duboko povezana s rodom i moći", kaže Fahs. "Emocionalna priroda onoga što dlake na tijelu izazivaju kod ljudi ima ogroman potencijal kao sredstvo za aktivizam i društvene promjene."