Pri kreiranju rubrike Index Shopping nastojimo izdvajati odlične proizvode koji se i nama sviđaju te odlične akcije i popuste. Ne objavljujemo proizvode koje i sami ne bismo kupili ili smatramo da njihova promocija nije u skladu s profesionalnim standardima. Neki proizvodi u rubrici Index Shopping mogu biti sponzorirani.

ANDREA BARRIENTOS, 75-godišnja poljoprivrednica u peruanskim Andama, jednom godišnje besplatno radi za najbogatijeg čovjeka na svijetu.

Ona s desecima ljudi iz svog sela prikuplja divlje vikunje na udaljenoj ravnici na 4300 metara nadmorske visine, koje potom šišaju zbog njihove meke, zlatnosmeđe vune.

Od dlake vikunja, životinja velikih očiju koje sliče ljami i lutaju južnim Andama, proizvodi se najfinija i najskuplja vuna na svijetu. U New Yorku, Milanu i Londonu modna kuća Loro Piana prodaje pulover od vikunje za oko 9000 dolara.

Domorodačka zajednica Lucanas, kojoj pripada Barrientos i čiji je jedini kupac Loro Piana, dobiva oko 280 dolara za ekvivalentnu količinu vlakana. To ne ostavlja dovoljno novca za naknadu Barrientos, čije selo od nje očekuje da radi kao volonterka, piše Bloomberg.

Loro Piana u vlasništvu je LVMH-a

Loro Piana u vlasništvu je luksuznog konglomerata LVMH Moët Hennessy Louis Vuitton SE, a kontrolira ga Bernard Arnault, koji prema Bloombergovom indeksu ima 202 milijarde dolara.

Sa sjedištem u Italiji, gdje je osnovan 1924. godine, Loro Piana postao je prepoznatljiv brend u takozvanom trendu tihog luksuza, vidljivom u emisijama o bogatašima. Bejzbolska kapa Loro Piana od kašmira, koju je u filmu Succession nosio lik Kendall Roy, prodavala se za oko 600 dolara.

Vikunje su lovokradice doveli gotovo do istrebljenja u 20. stoljeću jer su ih ubijali i derali im kožu umjesto da ih šišaju. Trgovina vunom zabranjena je 1969. godine. Međunarodni ugovor kasnije je pomogao ponovno uspostaviti legalno tržište, ali je nalagao da prihod od vikunja pripada domorodačkim andskim narodima, povijesno osiromašenom stanovništvu.

Lucanas je bila prva zajednica koja je pod ovim režimom šišala vikunje 1994. godine, a Loro Piana je od tada njihov kupac. Trgovina je slabo pomogla 2700 ljudi u selu. Većina kuća je napravljena od blata i nemaju vodovod. Stariji stanovnici i dalje su poljoprivrednici za vlastite potrebe, dok se mlađi ljudi sele u gradove ili rade u nereguliranim i često opasnim rudnicima zlata, koji su raštrkani po regiji.

Danas u Peruu ima oko 200.000 vikunja, što je blizu polovine svjetske populacije tih životinja. Čini se da je povećana ponuda povećala potražnju, a cijene Loro Piane neprestano rastu. Međutim, stopa koja se plaća plemenu Lucanas za sirova vlakna pala je 36 posto u prošlom desetljeću.

Godine 2018. studija koju je naručila peruanska vlada pokazala je da je 80 posto ljudi koji žive u gradu izjavilo da nisu imali koristi od sudjelovanja zajednice u trgovini. "Vikunja nije pomogla nijednoj zajednici da se izvuče iz siromaštva", kaže Omar Siguas, istraživač s peruanskog Nacionalnog sveučilišta Huancavelica, koji je vodio studiju.

Loro Piana osporava taj zaključak. "Otkad je stigao u Peru 80-ih godina prošlog stoljeća, Loro Piana je predan održavanju najviših standarda etičkih i odgovornih poslovnih praksi", stoji u priopćenju tvrtke. "Loro Piana predstavlja ključnu gospodarsku podršku na lokalnoj razini, štiteći i jačajući potražnju i vrijednost vlakana vikunje bez obzira na dinamiku tržišta", dodaje se.

Peruanska agencija za divlje životinje i šumarstvo, poznata kao Serfor, odgovorila je da trgovina vikunjom "ne poboljšava kvalitetu života članova seoskih zajednica". Neke zajednice, dodaje agencija, ostvaruju više prihoda od turističkih aktivnosti vezanih uz šišanje vikunje nego od prodaje najskupljih prirodnih vlakana.

Dužnosnici Serfora u prošlosti su isticali da je prioritet pronaći načine da andske zajednice prodaju proizvode od vikunje s dodanom vrijednošću, ali nisu uspostavljene nikakve politike u tom smislu. Barrientos, primjerice, nikada nije imala priliku izraditi odjevni predmet od vikunje. Nikada ga nije ni vidjela.

"Vlakno bogova"

Vikunja je jedna od četiri južnoameričke vrste deva. Pripitomljena vikunja poznata je kao alpaka, zasebna pahuljasta vrsta koja može davati naizgled neograničene količine vlakana, a može čak i uginuti pod težinom svoje dlake ako se ne šiša redovito.

Vlakna alpake su fina, ali ne tako fina kao vlakna divlje životinje. Guanako je mišićavija, divlja vrsta s grubljom dlakom. Domaći guanako je ljama; njeno vlakno također se koristi, ali je grubo, što ga čini relativno nepoželjnim i jeftinim.

Loro Piana vikunju naziva "vlaknom bogova". Ali slava vikunje više je povezana s kraljevskim obiteljima. Filip II., španjolski kralj iz 16. stoljeća, navodno je imao posteljinu izrađenu od vikunje, kao i poglavari carstva Inka.

"Vunu vikunje, budući da je bila toliko cijenjena zbog svoje finoće, smjele su nositi samo Inke kraljevske krvi. Drugi nisu mogli nositi tu vunu pod prijetnjom smrtne kazne", napisao je povjesničar Inca Garcilaso de la Vega 1609. godine.

I danas se u Lucanasu zna tko smije nositi odjeću od vikunje, a tko ne. "Nikada nisam imala odjeću od vikunje jer je to zabranjeno", kaže Barrientos. Papias Sosaya, stanovnik Lucanasa koji se specijalizirao za držanje vikunje tijekom šišanja, kaže da bi "kao Lucanino, kao Peruanac, volio nositi odjeću od vune vikunje." "Ali to je potpuno zabranjeno", dodaje.

Zapravo nije zabranjeno, ali ta percepcija i dalje postoji, možda zato što je Lucanasova uloga u trgovini tako strogo ograničena. Čelnici zajednice kažu da im nedostaju sredstva za kupnju strojeva potrebnih za tkanje vikunje, vlakna koje je teško preraditi u pređu zbog njegove kratke dužine i malog promjera. Dlaka vikunje ima promjer manji od 13 mikrona, a fini kašmir ima 15 mikrona. Bez te specijalizirane tehnologije zajednice poput Lucanasa ne mogu napredovati u opskrbnom lancu.

Vikunje su 1969. godine stavljene pod zaštitu

Kada su vikunje 1969. stavljene pod zaštitu, većina Peruanaca koji su dijelili teritorij sa životinjama bili su nepismeni govornici kečuanskog. Stopa siromaštva u planinama premašila je 80 posto, a ljudi se uglavnom bave poljoprivredom za vlastite potrebe.

Iako je Peru od tada napravio značajne gospodarske iskorake, regije Anda i dalje su najsiromašnije u zemlji. U 2018. godini, kada je Peru posljednji put izračunao detaljne stope siromaštva, 41 posto stanovnika sela Lucanas i okolnog okruga bilo je siromašno, što znači da je pojedinac živio s manje od 91 dolara mjesečno.

Populacija vikunje u Peruu, koja je bila pala na oko 10.000 životinja, oporavila se 80-ih godina kada su južne Ande bile pogođene krvavim ratom između vladinih snaga i maoističkih pobunjenika iz skupine Svijetla staza.

Oko 70.000 ljudi poginulo je u sukobu, a velika većina njih bili su domoroci. Vođa Svijetle staze zarobljen je 1992. godine, što je okončalo borbe i omogućilo peruanskoj vladi, koju je tada vodio predsjednik Alberto Fujimori, da dopusti ponovno pokretanje prodaje vlakana vikunje.

Vlada je pokrenula svojevrsni međunarodni natječaj, a nagrada je bila monopol na tržištu vikunje sljedeće desetljeće. Loro Piana pobijedio je kao glavni ulagač u trodijelni konglomerat. Godine 1994. prvo legalno šišanje vikunja u više desetljeća obavljeno je u Lucanasu uz nazočnost Fujimorija.

Domorodačke zajednice imale su ekskluzivno pravo šišanja i prodaje vlakana vikunje, ali to je ubrzo propalo

Sljedeće godine Peru je domorodačkim zajednicama dodijelio ekskluzivno pravo šišanja i prodaje vlakana vikunje sve dok se životinje nalaze na njihovom teritoriju. Loro Piana i drugi morali bi sklopiti komercijalne ugovore sa zajednicama kako bi pristupili vikunji.

24. rujna 2000. godine, kada je njegova vlada pala zbog optužbi za korupciju, Fujimori je izdao dekret kojim je tvrtkama dao ista prava kao i seljačkim zajednicama za šišanje vikunja koje se nalaze na njihovim posjedima. Sada su tvrtke mogle kupiti zemlju u Andama i tamo šišati životinje.

Dokumenti pokazuju da je Alfonso Martinez, šef vladinog ureda za regulaciju novog tržišta vikunje, gurao promjenu iza kulisa napisavši u jednom dopisu da je to neophodno. Ubrzo nakon Fujimorijeva dekreta Martinez je napustio vladu i osnovao tvrtku koja je radila kao posrednik između domorodačkih zajednica i korporativnih kupaca. Godine 2007. Loro Piana zaposlila ga je kao glavnog izvršnog direktora u Peruu.

Martinez je umro 2019. godine, ali se prije toga prihvatio posla pretvarajući Fujimorijev dekret u praksu. Podaci o imovini pokazuju da je Loro Piana kupio 2000 hektara neplodne zemlje u blizini Lucanasa za 160.000 dolara.

Loro Piana postao je prva tvrtka koja može šišati vikunje bez plaćanja vlakana domorodačkim zajednicama

Zahtjev tvrtke za dozvolu za šišanje vikunje daje naslutiti njezine ciljeve. Loro Piana predložio je podizanje ograde od 12.5 kilometara oko svog imanja, što bi osiguralo da vikunje ne mogu otići i da ih nitko drugi ne može okupiti.

Ograda bi također osigurala da se životinje razmnožavaju maksimalnom brzinom, što bi omogućilo rast populacije za čak 50 posto godišnje. U prijavi tvrtke navedeni su neki nedostaci, uključujući gubitak genetske raznolikosti i kraći životni vijek.

Ograda koja formalno smješta vikunje u poluzatočeništvo ostaje kontroverzna - stručnjaci za divlje životinje kažu da je to protivno načelu da su vikunje divlje životinje, čak i ako je njihov kavez prostran. Zahtjev tvrtke Loro Piana za šišanje vikunja na njenom zemljištu odobren je 2010. godine.

Područje je imalo malo životinja, ali je vlada dopustila dodatno prikupljanje, čime je Loro Piana postao prva tvrtka koja može šišati vikunje bez plaćanja vlakana domorodačkim zajednicama.

Kako je populacija vikunje na posjedu Loro Piana rasla, cijene vlakana u Lucanasu pale su s 420 dolara po kilogramu 2012. na 330 dolara 2022., prema službenim podacima Serfora. Roberto Carlos Sarmiento, predsjednik zajednice Lucanas, kaže da je ugovorom za 2023. utvrđena cijena od 280 dolara po kilogramu.

Loro Piana stalno je kupovao sva vlakna koja Lucanas može proizvesti, ali proizvodnja je pala zajedno s cijenom iz razloga koji nisu sasvim jasni. U 2012. godini selo je prodalo 1877 kilograma. Deset godina kasnije prodano je samo 460 kilograma. Prihod sela od vikunje pao je u tom razdoblju za oko 80 posto - sa 788.526 dolara na 151.974 dolara. U pandemijskim godinama 2020. i 2021. nije bilo šišanja vikunja ni novca.

Početkom 2000-ih Pier Luigi Loro Piana, jedan od dvojice braće koji su tada vodili tvrtku, kao da je odlučio platiti višu cijenu. "Kad bih jedne godine rekao: 'Imam previše vune i ne kupujem od vas ove godine', sve bi im se raspalo pa ih podržavamo tako što stalno kupujemo za oko 400 dolara po kilogramu. Ako ih nikada ne pokušate prevariti, dobit ćete puno prednosti i privilegija", rekao je Pier Luigi za The Telegraph. Braća su 2013. prodala svoju tvrtku LVMH-u i pritom postali milijarderi.

Hvatanje vikunja je mukotrpan proces

Hvatanje vikunja za šišanje mukotrpan je proces. Posljednje okupljanje u Lucanasu bilo je u lipnju, jednog vedrog dana pod žarkim suncem. Barrientos, Sosaya i drugi stanovnici hodali su kilometrima po visokoj ravnici kako bi skupili vikunje i odvezli ih prema središnjem oboru.

Peruanske seljačke zajednice imaju izabranog predsjednika koji može odlučiti kako koristiti i redistribuirati resurse zajednice. U Lucanasu je pravilo da članovi zajednice moraju raditi besplatno u istom okrugu, dok pridošlice mogu biti plaćeni, obično oko 20 dolara dnevno.

Barrientos kaže da joj smeta izostanak plaćanja, ali da jako uživa u tome koliko su vikunje brze i okretne, koliko se razlikuju od njenog uobičajenog stada ovaca: "Kada vidim vikunju, osjećam se sretno. Kreće se brzo. Trči brzo i daleko. Ne možete je sustići. Kažu da su moji roditelji, kad sam se rodila, trljali moja mala stopala i ruke o vikunju kako bih mogla trčati poput nje."

Kako bi uhvatili vikunje, Peruanci sudjeluju u ritualu zvanom chaccu, riječi na kečuanskom jeziku koju španjolski kroničari koriste od 16. stoljeća za opisivanje Inka dok hvataju, šišaju i puštaju životinje. Osnove chaccua jedva su se promijenile od tada.

"Inke okružuju ogromno područje sve dok se ne okupe sa svih strana", napisao je José de Acosta u knjizi objavljenoj 1590. godine i dodao: "Oni šišaju ove životinje, a od njihove vune prave prekrivače ili deke koji su vrlo cijenjeni." Garcilaso de la Vega zabilježio je da se šišanje obavlja "svake četiri godine jer Indijanci kažu da za to razdoblje vuna vikunje maksimalno naraste".

Danas ih se hvata jednom godišnje i šiša svake dvije godine

Danas se vikunje hvata jednom godišnje i šiša svake dvije godine. To uzrokuje brži tempo opadanja prosječne težine ostrižene vune po životinji pa sada iznosi oko 150 grama po životinji, što je pad u odnosu na 250 grama 1994. godine. Vikunje imaju zlatno i bijelo krzno, ali obično se šišaju samo zlatna vlakna. Odjeća od vikunje često se prodaje u ovoj originalnoj boji bez umjetnog bojenja.

Na chaccu 2023. godine skupina mladih ljudi trči kako bi potjerala vikunje u jednom smjeru. Druga skupina ljudi, u kojoj je bila i Barrientos, držala je uže s plastičnim zastavicama. Postupno su se dvije grupe približavale. U prvih nekoliko kilometara vikunje se praktički nije moglo vidjeti, ali kako su bile stisnute u sve manji prostor, životinje nisu imale izbora nego okupiti se.

Na kraju su stotine njih ušetale u ograđeni prostor. Oslobođene su one čija je vuna bila prekratka za šišanje. Šišačima je trebalo dva dana da prođu kroz ostale životinje, što znači da su neke vikunje preko noći ostale u kavezu bez hrane i vode.

Odrasle vikunje teže do 50 kilograma, a njihovo držanje posao je za dvije osobe. Ljudi poput Sosaye ušli su u kavez i zgrabili vikunje, položili ih na bok i stegnuli im noge. Drugi su ljudi držali životinje za vratove. Vikunje se boje ljudi i često se ritaju i grizu. Sosaya i njegova grupa popili su lokalno piće cañazo prije nego što su ušli. Zgrabiti vikunje zadatak je koji često ne obavljaju trijezni.

"Ove životinje su stvarno vrlo divlje i nikome ne vjeruju. Jedna osoba drži glavu, a druga rep i noge. Zašto? Tako da se ne rita okolo ili udara drugu vikunju, a možda i nekog od nas", rekao je Sosaya.

Nakon šišanja vikunje su ponovno stale na noge. Osvrnule su se oko sebe i pobjegle. Za godinu dana opet će biti uhvaćene.