Bivši predsjednik Hajduka: Dionička društva su smrt za hrvatski sport

Bivši predsjednik Hajduka: Dionička društva su smrt za hrvatski sport

Foto: Index

ŽELJKO JERKOV, jedan je od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena, osvajač je olimpijskog, svjetskog i tri europska zlata. S Jugoplastikom je osvojio jedno prvenstvo i dva kupa Jugoslavije te dva Kupa Radivoja Koraća. Nakon igračke karijere godinama je bio u vodstvu splitskog košarkaškog kluba kao i Hrvatskog košarkaškog saveza, a bio je i predsjednik Hajduka od siječnja do ožujka 2008. godine, nakon sedmogodišnje vladavine Branka Grgića. Danas je uspješan poduzetnik i dalje vrlo zainteresiran za događanja u hrvatskom sportu.

U intervjuu za portal Olimpijci.hr otkrio je što misli o aktualnostima u hrvatskom sportu.

Nedavno ste imenovani u radnu skupinu za izradu nacrta Nacionalne strategije sporta. Zašto taj važan dokument ne možemo donijeti već 25 godina?

"Kad se radi strategija morate odlučiti što će se raditi, morate imati jasne ideje. Ja mislim da do sada nitko o sportu nije htio ozbiljno razmišljati. Sport je za ovu državu bio usputni događaj. Onog trena kad napravite strategiju, vi imate obavezu prema sportu, a po svemu sudeći kod nas nitko ne želi imati obaveze prema sportu. Jer, ako u strategiji kažemo da sport za ovu državu znači puno, onda država mora u sport puno i uložiti. Pri tome ne mislim samo na novac".

Što bi sve, po vašem mišljenju, trebala sadržavati ta strategija?

"Da bi se napravila strategija sporta mora se prvo napraviti kategorizacija sporta, moramo reći što od sporta želimo. Mi imamo zemlju s 4,3 milijuna stanovnika i gospodarstvo kakvo imamo. Mi, dakle, ne možemo imati sve, mi se moramo odlučiti što od sporta hoćemo imati. Što je tradicija, gdje imamo ljudski potencijal, gdje imamo resurse... Hrvatska nema pravo na lige od 16 klubova. Hrvatska može imati lige od najviše osam prvoligaških klubova u svakom sportu, možda u nogometu deset. Kad zbrojite stanovništvo i gospodarski potencijal to se nameće samo po sebi. Sve ostalo su nerealne ambicije. Dakle, treba odrediti koji su to sportovi koje ćemo plaćati i reći koliko to državu mora koštati. Moje mišljenje je da sport može koštati jedan posto državnog proračuna, mislim da je to realan iznos koji sport od države treba dobivati".

Trenutačno dobiva oko 0,1 posto...

"Sportaši između 40. i 60. mjesta Forbesove liste najplaćenijih zarađuju oko 20 milijuna eura godišnje. Dakle, s ovim što sada izdvaja za cjelokupni hrvatski sport naša država može platiti jednog od njih! To je licemjerje. Mi hoćemo da se naši sportaši ravnopravno nose s takvima i da ih pobjeđuju, a 20 milijuna eura izdvajamo za cjelokupni vrhunski, paraolimpijski, sveučilišni i školski sport. Ova država ima stravično negativan odnos prema sportu. Ja sam živio i igrao u socijalističkom sistemu u bivšoj državi gdje je sport živio briljantno. Ovi današnji sportaši nisu ničim zaslužili imati drukčiji tretman. Osim toga, kad se odlučimo koji su to sportovi od posebnog interesa za Hrvatsku, oni koji ih sponzoriraju moraju djelomice biti oslobođeni poreza, kako je to, primjerice, u Mađarskoj. Tako ćemo potaknuti i gospodarstvo da investira u sport".

Možete li, onda, konačno reći i koji su to sportovi koje bi trebalo kategorizirati kao one od državnog interesa?

"Svi mi znamo koji su to sportovi koji moraju ući u prvu kategoriju i sporit ćemo se, možda, oko jednog ili dva sporta. Kod pojedinačnih sportova to su bazični sportovi atletika, plivanje i gimnastika, zatim veslanje, jedrenje..., od borilačkih judo, boks, tekvondo... Vjerojatno sam tu zaboravio spomenuti još poneki sport. Skijanje je upitno. Skijanje je bajka, fantastična bajka obitelji Kostelić od koje se svaki put naježim, no mi za skijanje, objektivno, nemamo infrastrukturu. Oko skijanja, kao i oko još nekih sportova s velikim rezultatima moramo se dogovoriti. Kod ekipnih sportova to su nogomet, košarka, rukomet, vaterpolo i odbojka. Tu imamo fizički potencijal, talenat, objekte i tradiciju. Inače, upravo su kolektivni sportovi ti koji rade multipliciranje".

Što to točno znači?

"Jednostavno ću vam to objasniti. Goran Ivanišević, legenda splitskog sporta, nije u karijeri ni deset puta odigrao službeni meč u Splitu. Blanka skoči jedanput godišnje u Splitu, Sandra baci dvaput godišnje u Hrvatskoj, Kostelić odveze jedanput na Sljemenu... Dok, primjerice, Hajduk ima svaki tjedan neku utakmicu, neku predstavu. Kad bismo imali jaku ligu, svaki bi ga tjedan u Splitu i Hrvatskoj gledalo 15-ak tisuća ljudi uz sve što to nosi. Ekipni sportovi stvaraju sportski doživljaj za gledatelje, ali ne samo to. Da mi u Splitu imamo jak košarkaški klub, pa onda još i rukometni i odbojkaški, ne bismo imali problema sa Spaladium arenom. Tu bih sad spomenuo i jedan paradoks. Spaladium arenu najviše koriste estradni umjetnici, a sve se financijske obaveze izvlače iz sporta. Arene jesu zamišljene kao multinamjenske, ali su stavljene samo na teret sporta i samo je, eto, krimen sporta to što se s njima događa. Zašto dvorane u kojima se uglavnom održavaju koncerti ne plaća ZAMP, koji ionako uzima “pinku“ za sve?!"

Što još osim kategorizacije sportova mora sadržavati nacionalna strategija?

"Ona mora reći što je to sportski klub, a što su klubovi za rekreaciju. Rekreacija nije sport nego tek jedan detalj u sportskom životu. Sportski klub ima razne dobne kategorije koje sudjeluju u sportskim natjecanjima. To je sport. Nadalje, moramo redefinirati i oblik udruživanja u sportu. Svi sportski klubovi bi trebali biti neprofitne udruge građana jer to je zasigurno najbolje rješenje. Mi moramo izaći iz ovog Baukovog Zakona o udrugama koji je napravio katastrofu."

Dakle, sportska dionička društva nisu dobro rješenje?

"U ovih devet godina otkako je donesen važeći Zakon o sportu preoblikovano je tek 13 ili 14 klubova i to uglavnom vrlo neuspješno. Uspješni su samo oni koji imaju gazdu, dakle nogometni klubovi Rijeka, Split... i ne znam tko još. Hajduk se preoblikovao i što smo dobili? Otišao je unazad. Eto, baš ovih dana trebaju napraviti nekakvu priredbu povodom 70-godišnjice De Gaulleovog priznanja i znate što se dogodilo? Ne mogu primiti ni jednu donaciju zato što su dioničko društvo! Francuska Vlada bi pomogla, ali nema načina".

"I u prijedlogu novog zakona predlaže se preoblikovanje u dionička društva, a dionička društva su smrt za hrvatski sport! Kamo sreće da svi sportaši mogu biti profesionalci, no mi za to nemamo gospodarsku bazu. Jako je loše očekivati i to da nam klubovi žive od prodaje igrača jer kad prodajete najbolje vi ne možete biti prvak. Tako ne može biti sportskog rezultata, a bez njega nema ni omasovljenja sporta. Jer, sport je natjecanje i želja za pobjedom, u sportu svi žele pobijediti. Ili nisu sportaši. Zato moramo pronaći načina da naše najbolje igrače što duže zadržimo u našim klubovima. Ne mora to biti kao u moje vrijeme do 28. godine".

To više nije ni moguće zbog europske zakonske regulative...

"Tu treba pronaći neki kompromis. Trebali bismo se sportskom diplomacijom izboriti da se dio tih propisa, ipak, prilagodi našoj želji da nam talenti ne odlaze u inozemstvo sa 16 ili 17 godina. Pogledajte samo koji su to naši igrači u raznim sportovima napravili karijere u velikim klubovima. Prije svih oni koji su tamo otišli kao već veliki igrači, a ne kao talenti. Talenti nisu prošli. I Kukoč i Petrović i Modrić... svi su oni otišli van kao veliki, gotovi igrači. Dakle, u interesu je i samih sportaša da u Hrvatskoj postanu igrači, pa tek onda odu van. Stići će sve naplatiti ako su pravi..."

HOO je televizijska kuća, a Vrdoljak i Mateša su ljudi iz politike koji ne žele dobro sportu

Tko je zaslužan za to da kultura u Hrvatskoj trenutačno raspolaže s 10 puta više novca od sporta i ima od njega puno bolji status?

"Najveći krivci za to su sami sportski radnici. U jednom trenutku sport u Hrvatskoj je zahvaljujući lobiranju i bliskosti s politikom dobro prolazio i sportaši nisu shvatili da treba izgraditi sustav koji neće biti ovisan samo o tome. Odgovorni su, dakako, i političari koji su donijeli katastrofalne zakone koji se tiču sporta, poput aktualnog Zakona o sportu koji nije riješio ni jedan problem sporta. Štoviše, sport je takvim zakonskim rješenjima osiromašen i srozan na niske grane. Jasno da je na sve to utjecala i gospodarska kriza, no upravo zakon je neke stvari sportu morao olakšati. No, u kombinaciji sa Zakonom o neprofitnim udrugama, postojeći Zakon o sportu je izmasakrirao sport."

Često ste u svojim istupima kritični i prema Hrvatskom olimpijskom odboru. Što ne valja u krovnoj udruzi hrvatskog sporta – ustroj, čelnici, način rada ili nešto četvrto?

"Prvo, ako je Hrvatskom olimpijskom odboru televizija važnija od sporta, onda je to televizijska, a ne sportska kuća. Osnovna zadaća HOO-a mora biti podupiranje sporta. Da bi to mogao pošteno raditi, HOO je prvi morao napraviti kriterije, no on ih do danas nije napravio. U HOO se, zato, dolazi lobirati i moliti, a tako raste snaga onih koji ga vode i sve to je u funkciji stvaranja glasačke mašinerije. Drugo, u većini drugih nacionalnih olimpijskih odbora na čelu su sportaši, a mi nemamo tu sreću i nismo ju, zapravo, nikad ni imali. I Vrdoljak i Mateša su ljudi iz politike koji niti razumiju sport, niti mu žele dobro. Njima je HOO samo sredstvo za političku i vlastitu promociju. Volio bih da i jedan i drugi kažu što su to, točno, za sport napravili. Učinci njihovog rada u krovnoj organizaciji hrvatskog sporta se, nažalost, jasno vide. Jedan od tih rezultata je i opasnost da zbog enormnih bankovnih jamstava datih Sportskoj televiziji već sljedeće godine i HOO i hrvatski sport odu u blokadu. Uloga HOO-a je da se prije svega brine o olimpijskim sportovima, zato se i zove Hrvatski olimpijski odbor. Ne znam što tamo rade neolimpijski sportovi."

Mislite li da bi iz HOO-a trebalo izdvojiti neolimpijske sportove? Možda i sve sportove, u nekakav novi sportski savez?

"Da. Treba se redefinirati uloga Hrvatskog olimpijskog odbora. Kao i odnos HOO-a s Ministarstvom sporta ili s nekim novim Uredom, odnosno Upravom za sport. Mislim da sport treba izaći iz ovog ogromnog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, gdje za sport nitko nema vremena, interesa, ni snage da se njime ozbiljno bavi. Ministarstvo sporta, ili kako će se to već zvati, HOO i Savez sportova moraju biti na istoj razini i prožimati se u svojem djelovanju. I o njihovom statusu moramo razgovarati kroz prijedlog Nacionalne strategije sporta."

Kad već spominjete status, kakav je status vrhunskih sportaša u Hrvatskoj? Netko će reći da su onim trajnim naknadama za izvrsnost dobili nezasluženo velike povlastice.

"Sport ima jedan ozbiljan problem. Nitko se sportom ne može baviti do mirovine. U svim granama ljudske djelatnosti možete dočekati mirovinu, barem i beneficiranu, dok se sportom možete baviti maksimalno do 40. godine. Dakle, sport je osuđen na dvostruku karijeru. U svim je zemljama to prepoznato, a rješenja su različita. Negdje se, kao u Velikoj Britaniji, dobivaju plemićke titule koje nose to što nose, u zemljama u tranziciji je to riješeno ovakvim naknadama, Dino Meneghin je po okončanju reprezentativne karijere dobio od Talijanskog olimpijskog odbora 600 tisuća eura otpremnine i još neke beneficije... U nekim sportskim sustavima se, pak, igrači plaćaju 20 ili 30 milijuna eura godišnje, pa su tako zbrinuti. Svugdje je to, dakle, riješeno na neki način. A kod nas vrhunskim sportašima nije omogućen ni poseban režim studiranja. Pa, kako onda da osiguraju normalan život nakon okončanja sportske karijere? Ja sam apsolutno za to da se sportašima omogući kvalitetno školovanje jer to je važno. Neoprostivo je da sportaši završavaju samo osnovnu školu i da zbog sporta prekidaju školovanje. To je tragedija i za njih osobno i za njihove roditelje i za društvo."

Recimo, onda, ponešto i o vašem sportu. Zašto je hrvatska košarka već desetljećima daleko od pravih rezultata. Zašto reprezentacija, uz sve svoje talente i zvijezde, više ne može do odličja?

"Ono što sam već govorio, svi ti igrači su svoji, a nisu naši. Toliko su rano otišli iz svojih klubova da je s tako heterogenim igračkim kadrom teško napraviti reprezentaciju. Reprezentacija nije zbroj pojedinaca, reprezentacija je izbalansirani kolektiv. Mislim da smo imali nesreću i s izborom trenera do sada, a i talent koji nije dao rezultat je, očito, falš-talent. Ali, kolektiv čine i savez i treneri i igrači. Sve mora funkcionirati da biste dobili rezultat."

Dakle, ne vjerujete ni da će Perasović s vrhunskim igračima i na Europskom prvenstvu koje se djelomice igra u Hrvatskoj napraviti nešto više?

"Imam veliku vjeru u Perasovića, ali mora mu se puno toga poklopiti. Igrači moraju doći motivirani, spremni na teške i stresne treninge nakon napornih sezona u svojim klubovima, spremni uklopiti se u novi kolektiv... Neke se stvari ne mogu preko noći dogoditi. Ja sam deset godina igrao u reprezentaciji, pet godina u prvoj postavi, baš kao i svi igrači oko mene u toj reprezentaciji. Mnoge smo akcije odigravali napamet, automatizmom. Jeste li gledali Messija, Suareza i Neymara u Münchenu? Mislite li da je slučajno da odigraju dvije potpuno identične akcije za dva pogotka? Ali i njih je trebalo dosta dugo čekati da se tako ukomponiraju i uigraju. Stvaranje kolektiva je suptilan i dugotrajan proces."

Ima li spasa za najbolji košarkaški klub 20 stoljeća, vašu Jugoplastiku, odnosno Split?

"Tvrdim odgovorno, kad bi netko KK Splitu osigurao dva milijuna eura godišnjeg budžeta, za tri godine bili bismo na Final Fouru! Mi živimo u podneblju koje proizvodi igrače. U svom ovom jadu i bijedi mi smo proizveli igrače kakvi su Bender, mlađi Žižić, Mazalin, prije njih Delaš koji je bio najbolji junior svijeta... Da smo samo njih mogli zadržati, gdje bi nam bio kraj?"

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara