DANA 24. ožujka 1976. Argentina pobjeđuje Poljsku 2:1 u prijateljskoj utakmici u Chorzowu. Istog dana tenkovi izlaze na Plaza de Mayo, glavni trg Buenos Airesa. General Jorge Rafael Videla i njegovi časnici izvršili su vojni udar i zavladali Argentinom. 

 

''Rekli su nam što se dogodilo nakon utakmice, ali nismo tome davali preveliku važnost kakvu takav događaj zaslužuje. Siguran sam da nitko od nas tada nije znao koliko je situacija ozbiljna'', prisjećao se Rene Houseman, strijelac pobjedničkog gola u Poljskoj. Argentinski igrači nisu pridavali veliku pozornost državnom udaru jednostavno zato što su takve stvari kod njih bile uobičajene. Tijekom dvadesetog stoljeća argentinsko društvo je doživjelo čak 13 državnih udara.

 

 

Dvije godine poslije Argentina je organizirala SP. Iako je nogometni svijet bio uglavnom ogorčen dodjelom Mundijala Argentini u kojoj je Videlina hunta ubijala, otimala i vršila stravičan teror nad vlastitim stanovništvom, FIFA niti u jednom trenutku nije ozbiljnije razmatrala oduzimanje Mundijala Argentini. Čak ni onda kad je postalo svima jasno kakav se užas dešava u Argentini.

 

Golovi Marija Kempesa, lavina bijelih traka uoči finala sa Nizozemskom i fenomenalni golovi Archiea Gemmila i Cubillasa, scene su po kojima će se vječno pamtiti to prvenstvo. Zauvijek će ostati i sumnja u regularnost pobjede Argentine nad Peruom od 6:0, no malo je poznato da je to prvenstvo i trijumf Argentine zapravo dodatno ojačalo i učvrstilo Videlinu diktaturu.

 

 

Po nekim procjenama za trajanja njegove vladavine, dakle od 1976. do pada s vlasti nakon poraza u Faklandskom ratu 1983., ubijeno je i mučeno preko 30 tisuća ljudi. Sudbina mnogih je i dalje nepoznata. Oni nisu ni živi ni mrtvi, oni su nestali, oni su desaparecidosi. Čim je oteo vlast javno je obznanio: '' Neizbježno je da neki ljudi umru kako bi Argentina opet bila slobodna''. Vjerovao je da je argentinska sloboda ugrožena jer je demokracija izložena udaru komunizma te da su intelektualci, studenti i svi oni s lijevim pogledima opasnost za argentinske tradicionalne i kršćanske vrednote. 

 

 

Videlina transformacija argentinskog društva, znana kao Proces nacionalne reorganizacije, u svom je središtu imala za cilj uspjeh na SP-u, odnosno osvajanje titule. To bi značilo da je Argentina prešla iz luzera u pobjednike, ne samo u nogometu, nego u svemu. Zato je Videli nogomet bio tako važan.

 

 

No, za tako nešto trebalo je imati i dobar tim i dobrog trenera. Tim je postojao, no moralo se na klupu posjesti majstora koji će ukomponirati vedete poput Kempesa, Passarelle, Ardillesa, Fillola, Bertonija i Housemana. Izbor je pao na Cesara Luisa Menottija. Menotti je kao igrač bio član Rosarija, Racinga i Boce, a igrao je i za brazilski Santos. Iskazao se kao trener najpoznatijih južnoameričkih klubova kao što su Penarol, Boca Juniors, River Plate i Independiente i to iskustvo je bilo presudno da dobije u ruke reprezentaciju od koje se očekivao samo i jedino naslov.

 

 

Nakon fijaska na svjetskom prvenstvu 1974. u Njemačkoj, Menotti, nogometni filozof i boem, čovjek koji nije gasio cigaretu  postaje izbornik Argentine i odmah se odlučuje na radikalne promjene. Prezirao je igrače grubijane i trenere s takvim pristupom igri. Pokazivao je otvoreno gađenje prema takvom, nasilničkom stilu argentinskog nogometa 60-ih. To je sve izmijenio i nastojao je da njegova momčad igra atraktivno.

 

Ipak, koliko god su ga poštivali u domovini i u svijetu, mnogi su mu zamjerali da je pristao voditi momčad na prvenstvu 1978., znajući da su mu poslodavci ubojice. Menotti je mudro šutio i pripremao momčad za prvenstvo na kojem je želio svijetu pokazati jednu novu, lepršavu i i spektakularnu Argentinu koja će svojim igrama barem donekle pružiti nadu tamošnjem stanovništvu.

 

Nakon što je čuo vijesti u Poljskoj, Menotti, bivši član Komunističke partije rekao je:

''Vojna vlast i diktatura vratiti će zemlju 100 godina unatrag''. Poslije nikad više nije ništa rekao protiv Videline diktature, ali im se suptilno suprostavljao. Recimo, za SP nije pozvao ljubimca jednog od Videlinih pomoćnika, mladog Diega Armanda Maradonu iz Argentinos Juniorsa. 

''Ljudi su mi govorili da trenirao reprezentaciju za vrijeme hunte, za vrijeme vladavine ljudi s kojima nisam imao ništa zajedničkog i koji su imali sasvim suprotne poglede mojima, no što sam mogao učiniti? I ja sam se mnogo puta pitao što napraviti: pobjeći i ostaviti na cjedilu igrače i narod ili pobijediti na SP i tom istom narodu donijeti barem malo radosti'', pričao je Menotti kasnije.

 

El Flaco (mršavko) kako su ga zvali, ostao je i osvojio naslov. Pa kako bilo da bilo.