JEDINO gore od gledanja ovakvih događaja (jer još jedna utakmica Dinama i Hajduka ovdje je nebitna da nebitnija ne može biti od značaja "fenomena" kojem smo svjedočili) na televiziji, je pratiti ih iz novinarske "lože".

 

Utakmica je bila nebitna: Događanje nogometnog naroda red je pratiti s narodne tribine, a ne s novinarsko-komentatorske visine

 

Mnogi novinari cehovski boks na stadionu, na Maksimiru zapravo geto tiješnji i skućeniji od stavova mnogih od njih, shvaćaju kao katedru na prestižnom sveučilištu, koja ih izdvaja od nogometnog puka, odakle s pozom kolumnista-mislioca prate "šahovsko nadmudrivanje na terenu". Za one koji mečeve ne opserviraju s dijela tribine za posvećene, često će s podsmijehom reći "Tko je njega zadnji put vidio na utakmici/tekmi?" Moj odgovor njima je: Nisam ni ja vas nikako na tribini.

 

 

A tribina i to istočna, ovom ljubitelju nogometa je najdraža i tamo smo na Maksimiru probijali blokadu, odnosno prisustvovali utakmicama dok je Indexu bio zabranjen ulaz u službene prostorije Mamićevog Dinama, s istog mjesta smo izvještavali podsjećajući što je Obitelj od kluba napravila usporedbom s prisustvom velikim utakmicama iz prošlosti također na Istoku, ali i kada smo prije godinu i pol nakon sudjelovanja u zajedničkoj prosvjednoj povorci dvije najveće navijačke skupine, derbi gledali upravo među navijačima s te tribine.

 

Jer, galerija likova koja se nalazi na istoku Maksimira, ali i Poljuda, bez obzira na udaljenost stadiona i dijelova zemlje, razlike u mentalitetu, temperamentu, brojnost publike i popunjenost kapaciteta tribine, prava je Hrvatska sa svim njenim vrlinama i još brojnijim manama. 

 

 

Nisu to bardovi u klimatiziranoj sobi ispred lcd-a ni oni u "loži", niti je to zapad, koji je na derbiju na rugalice Mamiću odgovarao zviždukom. Navijačke tribine su za mlade i nadobudne, pa ne zadovoljavaju kriterij dobne šarolikosti. Ultrasi se često najvećeg dijela utakmice ne sjećaju, ali to im ni nije posao. 

 

 

Sjećat ću se zato zauvijek da sam na utakmicu kluba za kojeg sam navijao od djetinjstva, ali prema kojem već previše godina vladavine jednoumlja i profitera u Dinamu ne osjećam ništa, išao s istim onim zanosom kojeg nisam osjetio godinama i zbog kojeg sam sada  na drugom kraju grada ostavio ženu koja je debelo prebacila termin poroda, ali koja ništa nije srala ni gunđala, jer je sve shvatila: Da nam je ovog "povijesnog" dana svima na istoku dužnost u podjednakoj mjeri stoječki navijati i u istom stavu pratiti događanja na terenu, ali i u razgovoru sa susjedima na tribini prisjećati se kako je to nekad bilo, točnije dok se sa stajanja nije prešlo u aktivnu penziju, dakle Istok. 

 

 

A tamo se u tri metra, na kao šipak punoj tribini zakrčenih prolaza koje zaštitari stalno neuspješno pokušavaju raščistiti, po tko zna koji put vidjelo sve: malo starije bebe na ramenima roditelja, starce, sredovječnu ekipu, djevojke premlade za navijačku tribinu ili dovoljno iskusne da znaju kako je ovdje najbolji tulum, 50-godišnjaka golog do pasa koji vam, iako se vidite prvi put u životu, kao starom prijatelju dodaje joint dok vam priča kako se šibao s Delijama ispred Stadiona JNA prije finala Kupa '86 protiv Veleža, ali vas više od zanimljive priče fascinira njegova impresivna škemba po kojoj se razlijela ništa manje upečatljiva tetovaža golubice što nosi krunicu.

 

 

Ovo je samo mali dijelić objašnjenja zašto se sve utakmice trebaju gledati na istoku, dok se ova, koja nam je služila tek kao povod da se konačno nađemo na ispunjenom Maksmiru, tamo "morala" gledati. Jer bez obzira što je na toj tribini sunce neizdrživo pržilo u oči iako je već prošlo 7 predvečer, s istoka se u najboljem društvu sve najbolje vidjelo: 

 

Boyse na sjeveru u broju koji se tamo "ne pamti" nakon dugotrajnog progona s Maksimira, kojeg su onda počeli bojkotirati i oni rijetki od tamo neprotjerani, Torcidu koja je opet ispunila jug, te ložu kako se usprkos svom komforu i zaštiti, znoji. S istoka je odličan i pogled na neposredne proizvođače na terenu, ali Rog i Roguljić ovaj put samo su bili kulisa za veličanstvenu predstavu koja se odvijala na zagrebačkim ulicama i tribinama.

 

 

Euforija i zanos koji su nas tamo preplavili, nisu zavarali one opreznije među nama, pa upozoravamo kako je, usprkos predizborno tempiranom glumljenju pravne države kojim su političari još jednom manipulirali svima nama na tribinama, to još uvijek Dinamo koji ne pripada navijačima, nego jednom čovjeku čudnom, kao što su još uvijek pod njegovom šapom HNS i reprezentacija, kao i da je ovo još uvijek "Hrvatska", a to, izgovoreno onim poznatim fatalističkim tonom, zvuči ultimativnije od bilo kakve pravomoćne presude. 

 

 

Ipak, koliko god "oni" bili moćni, umreženi, bogati i silni, pokazalo se kako kotiraju kod neusporedivo brojnije većine, koja ove nedjelje, kao uostalom nikada do sada, nije bila "tiha".