Dnjipro - Hajduk 29 godina poslije

Foto: Index

HAJDUK u srijedu od 18 sati na Olimpijskom stadion u Kijevu igra prvi susret play-offa Europa lige protiv viceprvaka Ukrajine Dnjipra. Iako se radi o klubu koji je u posljednje dvije sezone s gotovo identičnom momčadi ostvario europski koeficijent (24.5), za koji su Bijelima potrebna dva desetljeća, očekivanja u gradu podno Marjanom nisu bila veća od 2010. godine i onog Špacinog čuda protiv Dinama i Uniree. Premda postoje mnoge olakotne okolnosti i Hajduk po nogometnim zakonitostima nije bez šansi, valja razlikovati pozitivnu euforiju od sulude ambicije, koja je rezultat enormne nestrpljivosti navijača za ozdravljenjem voljenog Hajduka (prolaz u skupine Europa lige po nekim procjenama donio bi čak 25 milijuna kuna)

Uspoređivanje Uniree i Dnjipra s obzirom na pomicanje domaćinstva (Urziceni - Bukurešt, Dnjipropetrovsk - Kijev) ili kadrovske probleme potpuno je besmisleno. Unirea je bila pred bankrotom i uoči Hajduka je napustilo šest igrača, dok je Dnjipro ostao bez dva igrača iz kadra 25 vrlo dobrih nogometaša. Razmišljati pritom kako Strinić ili Kalinić nisu dostojne "zamjene" notorna je glupost, jer bi oni u ovom Hajduku bili istinske zvijezde. Da ne govorimo da Markevič na raspolaganju ima i bivšeg stopera Fiorentine Mazucha, desnog beka Fedetskog s 200 nastupa u ligi i 30 u Europi, dugogodišnje reprezentativce Ukrajine i Gruzije, Rotana, Seležnjeva i Kankavu te Portugalca Bruna Gamu koji je prije dvije godine bio odličan u Primeri kao igrač Deportiva.

Još jedan od potencijalnih problema mogla bi biti činjenica da Tudor forsira ofenzivnu pas igru i u trenucima kada njoj objektivno nema mjesta. Dobri primjeri za to su Kantrida i Karagandy. Prvi jer je protivnik objektivno moćnija momčad koja je pred svojim navijačima gotovo nesavladiva, a drugi jer se radi o prvoj od dvije utakmice, u kojoj je nužno izvući što bolji rezultat. Da rezimiramo, ovaj Hajduk za sada nije pokazao da zna odigrati bunker, pametno se braniti i čekati svoju priliku u uzvratu. Tudorova ekipa ide prsa u prsa sa svakom momčadi, što je načelno hrabro i za većinu Splićana hvale vrijedno, ali ne i pametno. Kako mladi strateg Bijelih još nije igrao protiv ovako kvalitetnog protivnika, ostaje nam vidjeti krije li u rukavu zaista iskonski trenerski gen.


U kaosu najavnih informacija ima naravno i mnoštvo pozitivnih stvari na koja navijači Hajduka mogu polagati nadanja. Od sjajne atmosfere u svlačionici Bijelih i momentuma četiri uvjerljive pobjede uz 16 postignutih golova, neizbježnog podcjenjivanja od strane favoriziranog protivnika, izostanka imperativa prolaska, Dnjiprovog domaćinstva na sablasno praznoj kijevskoj Areni, ozljede ukrajinskog Cristiana Ronalda - Evgenija Konopljanke, političke situacije u ovoj zemlji, uzvrata u grotlu Poljuda, tradicije (Splićani su već jednom, 1984. izbacili Dnjipro u dvije utakmice) te na koncu nedvojbeno veće strasti, želje za trijumfom i dokazivanjem.

Međutim, sve navedeno samo je mrtvo slovo na papiru, a kad se sve zbroji i oduzme, kao jedino opipljivo ostaje emocija. U trenucima kada Hajduk doslovno grca u dugovima, a mač prodaje visi nad glavom, utakmice s Dnjiprom treba shvatiti kao poklon, nagradu i čisti užitak. Tek drugi put u povijesti Hajduk je na korak od natjecanja po skupinama i to za inat baš u vremenu najvećeg siromaštva. Momčadi koje ciljaju na jesen u Europi grade se godinama, a indikativan je podatak kako je od čak 15 igrača iz one slavne pobjede protiv belgijskog Anderlechta 2010. godine, koja je trebala biti kamen temeljac novog Hajduka, ostao samo vječni kapetan Mario Maloča!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara