Index na četvrtfinalu Copa Libertadores: Cholite, Cuba Libre i Bolivar

Foto: Vedran Buble/Index

U LA PAZU, glavnom bolivijskom gradu na 3700 metara nadmorske visine, gdje su u borbi s manjkom kisika padale i najbolje svjetske ekipe (Argentina, Brazil...), zatekli smo se baš u pravo vrijeme. 15. svibnja 2014. u 18.30h po lokalnom vremenu nedvojbeno najslavniji bolivijski klub Bolivar igrao je najveću utakmicu u posljednjih 28 godina - uzvrat četvrtfinala Copa Libertadoresa, južnoameričke Ligi prvaka. Samo jednom Bolivar je igrao polufinale ovog natjecanja, davne 1986. godine, kada je bolji bio kolumbijski America Cali.

Aktualni protivnik na čuvenom stadionu Hernando Siles bio je argentinski Lanus, koji je na uzvrat stigao s mršavih 1:1, a jutro uoči dvoboja cijeli La Paz bio je u Napolijevoj svijetloplavoj boji. "Celeste" su bile na jeziku gotovo svih Bolivijaca, koji su kao i ostali Južnoamerikanci nevjerojatno zaluđeni nogometnom igrom. Kolone navijača slijevale su se prema stadionu, a već tri sata prije početka susreta šverceri su "popunili" Hernando Siles do posljednjeg mjesta (regularna cijena karte 60-150, u preprodaji od 200 - 400kn). Kako u momčadi Bolivara, izuzev dva neuspjela proizvoda omladinske škole Reala, u pravilu igraju osrednji bolivijski nogometaši, nadu su navijači prvenstveno polagali u iskusnog trenera Xabiera Azkargortu, junaka posljednjeg plasmana Bolivije na Svjetsko prvenstvo 1994. godine u SAD-u.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
I dok je tako više od četrdeset tisuća navijača s nestrpljenjem palilo cigaretu za cigaretom i nalijevalo se prošvercanim alkoholom (osiguranje je smiješno), predsjednik Bolivije Evo Morales slavodobitno je preletao helikopterom preko stadiona. Kad su bočice Cuba Librea presušile, u centar pozornosti došle su Cholite, simpatične bakice koje su po tribinama prodavale nimalo zamamne hamburgere i ponešto masnije grickalice. Dobro nadojeni, sat vremena prije susreta, najvatreniji tifosi napokon su prionuli koreografiji. Sa sjevera bi krenulo Bo, Bo, Bo, istok nastavio s Li, Li, Li, a jug završio s Var, Var, Var, nakon čega bi cijeli stadion zagrmio Viva Bolivar. Varijetet navijačkih pjesama prilično je skroman, a upamtili smo još jednu: "Vamos Academia, questa noche tenemos que ganar", u prijevodu "Ajmo ekipo, ove noći moramo pobijediti". Interesantno, navijački arsenal ne podrazumijeva šalove i zastave, već bubnjeve i smiješne Davis Cup palice na napuhavanje (baklje i petarde zabranjene su nakon što je prije nekoliko godina jedno dijete usmrćeno zalutalim projektilom).

Nešto iza 18.30 sati svjetla nebodera i kuća na obroncima La Paza spektakularno su osvijetlila noć, a sudac napokon dao zvižduk za početak susreta. Sama utakmica bila je čudna i poprilično neinteresantna do posljednjih dvadesetak minuta. Argentinci su djelovali potpuno nezainteresirano, dok domaći igrači nisu željeli srljati, no kada je sredinom drugog dijela gostujući veznjak zaradio izravni crveni karton, dvoboj se sasvim otvorio. Nogometaši Lanusa jurnuli su na sve i ništa, a kontranapadi Bolivara smjenjivali se kao na tekućoj vrpci. Najmanje deset puta Bolivijci su bili u čistoj gol-prilici, no bila je zaista zapanjujuća neumješnost domaćih napadača.

Tek u posljednjoj minuti regularnog vremena, nakon čudesnih promašaja i stotine busena iščupane kose, Bolivar je na oduševljenje milijuna Lapažana zabio. Međutim, kada se činilo da je povijesni plasman napokon osiguran, gosti su u sudačkoj nadoknadi imali tri stopostotne šanse, a domaćini još toliko. Kad je sudac u 94. minuti napokon odsvirao kraj, tribine Hernanda Silesa pale su u trans, a potpisnik ovih redaka ustvrdio da, od dvoboja Alavesa i Liverpoola u finalu Kupa Uefa, nije gledao uzbudljiviji finiš jednog nogometnog susreta. Naravno, vrlo je teško usporediti kvalitetu viđenog nogometa s onim europskim. Momčadi su slabije taktički potkovane, a odgovornost u igri prilično je nezavidna. Doduše, sve se kompenzira atraktivnostima kojima se publika doslovno hrani.

Ipak najspektakularniji dio cjelokupnog iskustva uslijedio je po završetku dvoboja, kada su se junaci - igrači Bolivara za tren pokupili u svlačionicu, a pretili predsjednik kluba Marcelo Claure sa sinčićem u jednoj, a sićušnim dopredsjednikom Loayzom u drugoj ruci, potrčao prema sjevernoj tribini. Popeo se na ogradu i pet minuta euforično tresao žicu, slavivši s navijačima strašnu pobjedu. Pola sata kasnije stadion se već gotovo ispraznio, a predsjednik Bolivara, koji nema pršut ko Žužul, nije pošten ko Brbić niti sposoban ko Mamić, još je razdragano pljeskao i bacao skupocjene lopte u publiku.  Zaista nevjerojatna slika za hrvatske prilike...

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara