Atmosfera i koreografija na Poljudu, prije kvalifikacijske utakmice za EP '96,
Hrvatska - Italija (1:1) 8. listopada 1995.

Foto: Forum hrvatskih integralista

OPIJENI Kaltenbergom i trijumfima u Palermu i Oluji i ujedinjeni u karnevalski napaljenom Splitu, čekali smo dvije preostale pobjede za potvrdu da smo od ratne sirotinje, postali regionalna i kontinentalna sila:

Banja Luka je bila na dometu hrvatskog topništva, a Talijanima se u grotlu Hrvatskog Napulja spremalo prekomjerno granatiranje papelitosima i bakljama za potvrdu prvog mjesta u kvalifikacijskoj skupini za Euro 1996.

Talijanski novinari o Hrvatskoj i Hrvatima '95: "Siromašni su, ali lijepi"

"Siromašni su, ali lijepi" pokroviteljski su o našoj zemlji i njenim ljudima te nedjelje babljeg ljeta '95 na Rivi govorili talijanski novinari, koji se nisu mogli načuditi ljepoti, ali naravno ne nas, pijanih 17-godišnjaka, nego Splićanki.

Ništa manje zabezeknuto gledali su centar "Spalata", promenadu uz more, Dioklecijanovu palaču i njenu unutrašnjost, impresivnu, podjednako divnu i gadnu kulisu za predstavu, šušur desetaka tisuća ljudi koja su ispunili dvorac i prostor oko zidina zdanja rimskog cara, kako bi navijali za Hrvatsku.

Ako mislite da je današnji Split divlji, trebali ste ga vidjeti u ratno i narkomansko nevrijeme

Ako mislite da je Split danas divlji i zajeban, trebali ste ga vidjeti tada, 1995., kada su se mladići u najboljim godinama iz tog grada rasporedili po 4. gardijskoj, Torcidi i heroinu. Kao dokaz da ne pretjerujemo, evo službenog podatka; te je godine u Zagrebu od predoziranosti umrlo petero, a u nekoliko puta manjem Splitu, 20 osoba. Get, danas pun ušminkanih kafića, barova, zalogajnica i hostela, tada je bio zapušten, smrdljiv, pun đankija "čiji pogled tjera najsretnijeg rejvera da zaplače", pravo "srce tame" grada koji je na dan utakmice s Italijom doživio jedan od svojih poslovičnih skokova u euforiju, prije nego što će opet potonuti u ratom, privatizacijskom pljačkom i propadanjem industrije uzrokovanu depresiju.

Hrvatski Napoli ugostio Azzure, svjetske vice-prvake

Deset godina kasnije posjetit ću upravo grad u kojem su (devet mjeseci prije splitske) Hrvatska i Italija igrale prvu međusobnu utakmicu kvalifikacija za Euro '96. Ništa bolje od zloglasnog Palerma nisu Split i Splićani izgledali u vrijeme kada su ugostili Talijane, a tadašnji hrvatski "Grad slučaj" podsjećao je na Napulj, što je nakon utakmice na Poljudu rekao i legendarni Ciro Ferrara.

Split je ugostio talijansku nogometnu i novinarsku svitu, jer navijače tada, kao ni sada, nije bilo briga za Azzure dok ne dođu barem do polufinala nekog velikog natjecanja, pa su friški vice-prvaci svijeta, predvođeni s klupe velikim Sacchijem, a na terenu majstorima Zolom, Maldinijem, Albertinijem, Del Pierom, Ravanellijem, kako bi ih netko došao gledati domaće kvalifikacijske utakmice igrali u Salernu i Reggio Emiliji.

Domovinski front protezao se od Bosne do Rive: Gdje nam je bio kraj s igračima kao što su Šuker, Boban, Asanović, Gotovina, Korade i Krstičević?

Hrvatska prije 20 godina nije imala takvih problema, na Rivi je vladala idila među ljudima iz svih krajeva i pripadnicima svih navijačkih skupina, a zajedništvo tih dana na Rivi podsjetilo me na samo još jedan doživljaj na istom mjestu, također povodom spektakularne utakmice i atmosfere, prije derbija Hajduk - Dinamo (2:3) u proljeće 1990. Nogometna reprezentacija bila je ponos cijele zemlje, opijene i najvećim dijelom oslobođene recentnom Olujom, a reprezentacija nastavak rata drugim sredstvima. Gdje nam je bio kraj s igračima kao što su Šuker, Boban, Asanović, Gotovina, Korade i Krstičević?!

Franjo nam je obećao Vukovar ispred Svetog Frane

Osim toga, izbornik Tuđman nam je upravo tu, ispred crkve Sv. Frane na Matejuški, gdje smo prije Italije pili i pjevali u slavu Hrvatske,  točno dva mjeseca ranije, nakon što se vlakom preko oslobođenog Knina spustio do Splita, obećao i Vukovar.

Rat, suprotno često ponavljanoj tezi, tada ipak nije bio gotov, ali to nam ni najmanje nije smetalo, jer pobjede na zelenom terenu u Palermu, pa zatim protiv Slovenije i Estonije na Maksimiru, pratile su one na ratnom, "olujne", a odmah za njima i jesenski trijumfi hrvatske protiv srpske vojske u bosanskim gudurama, koji kulminaciju dosežu upravo na dan odigravanja utakmice protiv Italije.

Split udara na Italiju, splitski gardisti na Banja Luku

Dok su u Split stizali posljednji vlakovi i busevi koji su danima iz cijele zemlje dovozili navijače na svehrvatsku feštu u karnevalski i trijumfalno napaljenom Splitu, u bespućima Bosne, pred Mrkonjić Gradom, kreće vojna Operacija Južni Potez, posljednja u pobjednosnom nizu koji je počeo godinu dana ranije i tijekom koje su hrvatske snage od Srba očistile cijelo okupirano područje u Hercegovini, Dalmaciji, ali i ogroman dio Bosne. Cilj joj je bio kapitalan - konačni poraz Srba i kraj rata u BiH, a nositelj udara gardijska brigada iz Splita, kako je slavio ratni ministar obrane Šušak, "jedina udarna".

Onima koji se sjećaju te ere, a posebno nama koji smo bili u Splitu u vrijeme utakmice s Italijom, ne treba objašnjavati naboj, zanos i euforiju koji su tamo tada ključali, jer upravo je "najluđi i najsportskiji grad na svitu" bio fokus velike hrvatske ratne i nogometne protuofenzive, a jedno i drugo tada je bilo jednako bitno. Ili su nam barem tako govorili, jer mlada država, čija je trećina  teritorija samo par mjeseci ranije bila okupirana, munjevitim ratom oslobađala je svoja i područja susjedne zemlje, te tako postala "regionalna vojna sila", dok se njena nogometna reprezentacija već u prvim kvalifikacijama od primanja u Uefu nametnula kao kontinentalna snaga.

Talijani se prepali ludog Splita i tražili da se utakmica igra u Austriji

Nije čudno da su Talijani od Uefe tražili da se ne igra u Splitu jer je "u ratnoj zoni", ali za razliku od Panathinaikosa, koji se dva mjesca ranije spasio uzvrata zadnjeg pretkola za LP na Poljudu zbog Oluje (iako nije bilo ratne opasnosti), pa Hajduk nije uspio proći, iako nije poražen na Kantridi (0:0, 1:1), Uefa ovaj put nije nasjela na vapaje gostiju koji su se bojali ludog i ratnog Splita. Talijanima nije pomoglo što se za igranje utakmice u Austriji (!) založio njihov moćni predsjednik saveza Antonio Matarrese, inače potpredsjednik Uefe i Fife.

Pili smo pivo bavarskog princa Luitpolda iz zagađenog Vranjica i čeznutljivo u sport-shopu u Varoši gledali original dres Hrvatske koji je koštao trećinu prosječne hrvatske plaće

Istina, bili smo siromašni, posebno u odnosu na Talijane. Lokali smo pivo osebujnog "bavarskog princa Luitpolda" punjeno u zagađenom Vranjicu, čeznutljivo u sport-shopu u Varoši gledali original "Lotto" dres Hrvatske iz ciklusa za Euro '96 (daleko najljepši od svih, od samostalnosti do danas) koji je koštao 100 maraka, trećinu tadašnje prosječne hrvatske plaće, jeli jednako kao i danas jeftine ćevape u "Kantunu Paulina", pišali u Parku Emanuela Vidovića, bauljali Zrinsko-Frankopanskom do Poljuda pored zgrade Bogoslovije i glasovitog grafita "Ćiro pederu vrhbosanski", stali na okrijepu u mini-market pored Bobisa, poznatog narkomanskog okupljališta na Skalicama i onda se gužvali stiješnjeni na ulazima na sjever, koji će brzo ispuniti navijači iz apsolutno svih hrvatskih navijačkih skupina.

Nakon Italije mamurluk se jutro poslije liječio u školi

Svatko tko je na utakmice išao onako kako je najbolje ići; navijački, na stajanje ili prelaskom u veterane na Istok, lagano nakresan i pozitivno nabrijan, s euforijom koja na samoj utakmici dosegne vrhunac ili ode u antiklimaks i o čemu ovisi kakav će predznak imati neminovni jutarnji mamurluk (a ovaj je bio posebno gadan jer se jutro nakon utakmice išlo u školu) pošteno će priznati da se svih detalja tako odgledanih mečeva i događaja na terenu ne sjeća najbolje. Ili da parafraziramo hit Tomislava Ivčića ambijentiran u podneblje u kojem se igrao ovaj mitski dvoboj: "Max TV čovik nikad neće znati, što to veže na tribinama zgužvane ljude."

Niza Grickavci

Kao i za sve ostale najdraže utakmice na kojim sam bio, pamtim svaki detalj te nedjelje 8. listopada 1995. koji im je prethodio ili one vezane za atmosferu; s Rive, grada, puta na stadion, Gibbonija kako prije utakmice na play back zijeva "Mi smo prvaci", a pun stadion odgovara "Bog i Hrvati". Sjećam se kako su oko mene, a stajao sam posred sjeverne tribine, bili navijači apsolutno svih klubova, od Grickavaca iz Nize do zadarskog Tornada. Današnje podjele skupina po tribinama bile su nezamislive. Jedinstvo sa splitskih ulica prenijelo se i na tribine Poljuda, jer navijači su zajednički stvorili odličnu atmosferu i koreografiju preko cijelog sjevera, trobojnicu od papira, dok su ostatak tribine prekrili veliki bijeli kartoni u obliku šala s natpisom "Hrvatska", kockastim uzorkom i datumom odigravanja utakmice. Drag suvenir koji i danas zauzima počasno mjesto u mojoj kolekciji uspomena, kao naravno i ulaznica s utakmice.

Od "Oćemo struju" i bijega iz lože Poljuda, do trijumfalnog povratka tamo: Dva mjeseca nakon Knina, Tuđman je slavio još jednu pobjedu

Na samom početku utakmice priređena je impresivna bakljada ukrug cijelog stadiona, a s krova Poljuda bačeni su papirići i to u trenucima kada se praćen tempiranim pirotehničkim spektaklom i ovjenčan slavom ponovnog spajatelja sjevera i juga, Tuđman slavodobitno vratio u ložu stadiona koji ga je dvije godine ranije na finalu Kupa, ogorčen zbog redukcija i potpunom izolacijom Dalmacije, dočekao zaglušujućim zvižducima i skandiranjem "Oćemo struju!", na što se vrhovnik demonstrativno pokupio s Poljuda. Sada se vratio sa svojim karakterističnim osmijehom i skupljenim rukama. Dva mjeseca nakon kninske tvrđave, Tuđman je slavio pobjedu i u poljudskoj areni.

Ćiro ni ovaj put nije znao iskoristiti čovjeka više

Ćiro, njegova dvorska luda, i na ovoj utakmici pokazao je da protiv velikog protivnika ne zna iskoristiti igrača više, iako je značajnu prednost imao još od 10. minute, kada Mladenović dugim proigravanjem gađa Šukera u trku, talijanski golman Bucci izlijeće van kaznenog prostora i loše procjenjuje let lopte koja ga je preskače. Šuker je sam pred praznim golom, pa ga vratar ruši i ide van. Sacchi je na to uveo novog golmana Tolda, ali je iz igre izveo umjetnika Zolu i tako zgusnut čekao. Vrlo brzo je i poveo: Jurčević je srušio Del Piera, a Di Matteo proigrava Albertinija, koji silovitim udarcem gađa Ladićeve rašlje.

Junaci Poljuda: Kozniku i Bokšić spasili bod, Šuker jedini navijačima bacio dres

Hrvatska proigrava tek ulaskom poljudskog junaka Koznikua na poluvremenu. Bokšić, drugi čovjek na svom terenu, tjera i drugog talijanskog golmana na nepropisno zaustavljanje protivnika, a Šuker iz penala zabija za izjednačenje i opći delirij na tribinama. Slavili smo kao da je Hrvatska zabila u finalu velikog natjecanja, a Šuker je nakon utakmice (1:1) jedini, dok su njegovi suigrači na centru žicali dresove od Maldinija, Albertinija, Del Piera, Ravanellija... došao na sjever i bacio majicu navijačima preko ograde.

Regionalna sila 

Današnji susret istih suparnika, na istom mjestu i istim povodom, po svemu je nebitan u usporedbi s onim koji mu je prethodio i koji je u svakom pogledu uzbudljiva, bogata i povijesno značajna priča, iako na kraju prije 20 godina nismo ni pobijedili Talijane, ni osvojili Banja Luku.

Ostale komentare autora pročitajte OVDJE