Ivica Obrvan: Postoje stručni ljudi koji mogu vratiti hrvatski rukomet gdje mu je mjesto

Ivica Obrvan: Postoje stručni ljudi koji mogu vratiti hrvatski rukomet gdje mu je mjesto

Foto: Guliver Image/Getty Images, Hina

IVICA OBRVAN bio je neizostavni član one generacije hrvatskih rukometaša koja je osvojila prva odličja za samostalnu Hrvatsku. Bilo je to zlato na Mediteranskim igrama 1993. u Languedoc-Roussillonu te brončano odličje 1994. godine na europskom prvenstvu u Portugalu. U karijeri je igrao za Metković te njemački Post Schwerin, a od 1999. sjeda na klupu Metkovića i tu počinje njegova sjajna trenerska karijera. Pod njegovim vodstvom rukometaši Metkovića dvije godine zaredom igraju finale Kupa EHF-a, od čega naslov pobjednika osvajaju 2000., kad u finalu pobjeđuju njemački Flensburg. Od 2007. Obrvan vodi slovensko Gorenje, a nakon toga i Zagreb.
 
Danas je Obrvan izbornik rukometne reprezentacije Makedonije, koja je na SP u Kataru igrala protiv Hrvatske te prvi trener jednog od najuglednijih francuskih klubova Chambéryja. Idealna je osoba za iscrpan intervju u kojem ćemo pokušati proanalizirati i što detaljnije secirati sve ono što smo vidjeli u ovih dva tjedna u Kataru:
 
Francusko novo zlato, čudesni Karabatić, debakl ili ne Hrvatske, nastup Makedonije, što i tko nakon Goluže, rad s mladima...
 
Francuska je novi prvak svijeta, no Katar se pokazao kao zaista žilav protivnik. Kako ste vidjeli finalnu utakmicu?
 
''Na kraju je ispalo da je Francuska pobijedila dosta tijesno, no tko dublje prati rukomet i dobro poznaje pravila rukometne igre i odnos snaga na terenu jasno vidi da su tu neke druge stvari odigrale svoju ulogu. Bez obzira što je Katar bio dobar domaćin ovog prvenstva, treba biti pošten i reći da su ih suci obilato gurali naprijed od prve utakmice, pa čak i u finalu. Francuzi su već u prvom poluvremenu imali šest razlike i čistu situaciju da prelome utakmicu. Izgledali su u tim trenucima nezaustavljivo, no usprkos savršenoj pripremi, taj faktor domaćinstva utjecao je da smo do kraja gledali gustu utakmicu, koju su na kraju ipak Francuzi zasluženo priveli kraju i postali prvaci svijeta.
 
Svaka čast Kataru, da ne bi ispalo da ih podcjenjujem, no unatoč tom čudesnom Riveri na klupi, ova bi ekipa, da se igralo na nekom neutralnom terenu, bila maksimalno u četvrtfinalu. Previše su tu suci imali svoje prste.''
 
Čudesni Karabatić je i na ovom prvenstvu pokazao zašto je možda najbolji rukometaš svih vremena. Čovjek je osvojio gomile olimpijskih, svjetskih i europskih zlata, a i dalje igra i u obrani i napadu svih 60 minuta tako žestoko i moćno kao da je medalje željan. Kako objašnjavate taj fenomen Nikole Karabatića?
 
''To je Francuska. Uz dužno poštovanje svim reprezentacijama, Francuska ima slobodu i samopouzdanje da prvih nekoliko utakmica u grupi iskoristi za zagrijavanje, a onda tek kreću punom snagom. Na svakom prvenstvu, pa tako sad i u Kataru, Francuzi dižu nivo forme kako prvenstvo odmiče i to si mogu priuštiti jer imaju toliku moć.
 
Za razliku od reprezentacija iz te neke srednje klase svjetskog rukometa, koje si tako nešto ne mogu dopustiti. Te reprezentacije moraju od prvog nastupa krenuti punom snagom da bi uopće izborili drugi krug. U tome leže te osnovne razlike između onih najjačih ekipa koje osvajaju trofeje i onih drugih.
 
Što se tiče Nikole Karabatića, što reći. Radi se o najdominantnijem igraču u svijetu rukometa. Kad gledamo kompletnu igru - obrana, napad, organizacija igre, lucidnost, snaga, dominacija – on ima sve to. Svaki taj segment vidljiv je iz svakog njegovog poteza i ne treba biti previše mudar za zaključiti koliko on znači za igru Francuske reprezentacije. Imponira njegova fizička dominacija, no to se ne postiže samo treningom.
 

Ne vjerujem da on ima neki drugačiji režim treninga ili da puno više radi od drugih. Kod njega je puno toga jednostavno urođeno, a s druge strane, mnogo toga ovisi o tome s kakvim suigračima igraš. Francuska godinama dominira svjetskim rukometom jer uz svu svoju individualnu kvalitetu imaju nevjerojatnu dozu samopouzdanja. Njihov mentalitet ih uvijek gura naprijed. Ne poznaju apatiju i nikad neće priznati nikome da je bolji.  Za njih nema izgubljene utakmice i  vjeruju isključivo u naslove i pobjede. A Karabatić je igrač koji je lider jedne takve generacije.''
 
Prije neki dan u svojem je komentaru za Index Lino Červar napisao da je osnovni razlog takve francuske dominacije u rukometu posljednjih godina taj pobjednički mentalitet i sportska ambicija koja ih uvijek gura naprijed, bez obzira što su sve poosvajali. Kod njih nema zasićenja i tu je Červar usporedio francuske igrače s hrvatskim, kojima baš taj segment volje i ambicije nedostaje. Slažete li se?
 
''Za razliku od ostalih naših trenera imam sreću da radim u Francuskoj i iz prve ruke mogu vidjeti neke stvari. Na klupi sam Chambéryja u kojem na poziciji lijevog beka igra fantastični mladi reprezentativac N'Guessan i mogu vam reći da rad u njihovim klubovima po ničemu nije ispred onoga kako se radi u Hrvatskoj. Štoviše, mogu reći da sam i ja uveo neke specifičnosti u trenažni proces koje do sada njima nisu bile poznate.
 
Ovo govorim iz perspektive rada u njihovim klubovima u kojima igra puno stranaca, no kad ti Francuzi dođu u okruženje svoje reprezentacije, onda je to sasvim druga priča. Važno je reći i to da Francuska reprezentacija nije imala puno vremena za pripreme. Skupili su se dva, tri dana prije Nove godine, pa su onda opet imali pauzu, tako da ne možemo govoriti o nekim strašnim pripremama. No, njihova dominacija najviše leži u činjenici da oni godinama rotiraju isti krug igrača, čije se karijere produžuju do maksimuma i jako malo imaju promjena u momčadi.
 
Kad se odluče na promjene, onda to rade ciljano. Postepeno uvode dva do tri igrača koji nastavljaju tamo gdje su njihovi prethodnici stali. Prva sljedeća promjena bit će na poziciji lijevog beka. Jerome Fernandesa će zamijeniti maloprije spomenuti N'Guessan, a sve će više dobivati prilike i Grebille iz Montpelliera. Uvjeravam vas da se radi o igraču koji će dominirati sljedećih nekoliko godina. Ti mladi izuzetno moćni igrači polako se uvode u jedan sistem u kojem dominira snaga. Ključ njihovih uspjeha je ta obrana. Kad odluče da nećete postići gol, nema šanse da ga zabijete. Na golu im je Omeyer koji je i u svojoj 40 godini i dalje nezasitan trofeja. 
 
Ovo kažem kad govorim o reprezentaciji. Kod klubova je stvar drugačija i čak mislim da smo mi u brojnim stvarima ispred njih.''
 
Sami ste sad rekli da oni jako rijetko mijenjaju udarnu momčad, a ti igrači koji postepeno dobivaju šansu u ekipu ulaze ciljano. Kod nas nažalost nije tako. Slažete li se da je problem hrvatskog rukometa brzoplet i neplanski način pomlađivanja reprezentacije?
 
''Kod njih nema odvajanja na stare i mlade. Kod njih je pravilo: ''Vjerujem u tebe dok traješ i dok možeš''. Sve do tada ti mladi igrači, kako se kaže, skupljaju lopte i strpljivo čekaju svoju priliku. Kad ju napokon dočekaju, vjerujte mi, nema šanse da će je tek tako ispustiti jer su svjesni koliko je muke bilo potrebno za upasti u momčad. Tako obično i bude i svi ti igrači traju sljedećih deset godina. Na svim pozicijama je tako.
 
Kod nas nažalost nije tako. Mi smo jako brzo na neki način zaboravili na neke igrače koji su možda mogli još dosta dati reprezentaciji. Francuzi imaju svoju politiku, mi imamo svoju. Zaista ne bih želio ulaziti u to jesu li neke odluke sadašnjeg izbornika Goluže i bivšeg Červara ispravne. Oni najbolje znaju zbog čega su se odlučili na te poteze. Jedan je bio izbornik sedam godina, drugi je na klupi već pet i mislim da njih treba pitati zbog čega su te odluke donijete.''
 
Kako ste vidjeli igru hrvatske reprezentacije na SP u Kataru te smatrate li šesto mjesto neuspjehom ili realnošću?
 
''Bio sam direktni sudionik ovog prvenstva i vodio sam reprezentaciju Makedonije u meču protiv Hrvatske. Dok je trajalo prvenstvo nisam imao vremena pratiti ni makedonske portale i medije, a kamoli hrvatske. Kad sam se vratio, nekoliko dana sam malo pratio što se sve piše i mogu vam reći da mi je pomalo mučno od svih tih analiza. Posebno me smeta kad vidim da se radi o nekim eminentnim stručnjacima, koji su nekad i sami bili na čelu nekih reprezentacija i dobro znaju kako je teško voditi momčad na zahtjevnom turniru kao što je SP. Mislim da se previše išlo u neka seciranja i detalje.
 
Pokušat ću biti korektan i jasan. Hrvatska je na Svjetskom prvenstvu u Kataru trebala napraviti bolji rezultat i što nas sve najviše muči, trebala je imati kvalitetniju igru. U oba segmenta je podbacila. Od početka turnira igra Hrvatske nije bila onakva kakvu je hrvatski navijač očekivao i nadao joj se. Previše prostora za napredak tu ima, no zaista ne bih baš volio ulaziti u detalje jer postoje odgovorni ljudi u Savezu kojima je to posao.
 
Nakon utakmice s Hrvatskom, rekao sam da sam zadovoljan igrom i otporom kojeg smo pružili jednoj velikoj reprezentaciji koja po meni treba biti među četiri najbolja na svijetu. Tako sam mislio onda, jednako tako mislim i sada. Imali smo fantastičnu priliku. Ždrijeb je bio idealan. Bolji nismo mogli poželjeti. No, ona utakmica s Poljskom nas je odvela u razigravanje od petog do osmog mjesta. Šteta, jer unatoč tome što su Poljaci na kraju osvojili brončanu medalju, mišljenja sam da je ta momčad bila previše opterećena ozljedama i da osim snage i borbenosti nisu imali potrebnu kvalitetu.
 
Trebali smo i morali smo tu utakmicu pobijediti. Da jesmo, sad bismo potpuno drugačije priče pričali. Sad se treba ozbiljno uhvatiti posla jer do narednog turnira puno toga moramo poboljšati ako mislimo konkurirati za medalju. Potencijal imamo, imamo igrače koji su u naponu snage i imamo igrače koji dolaze te koji bi trebali biti nositelji igre u budućnosti.''
 
Svi se slažemo, čak je i Goluža to potvrdio, da je napad na postavljenu obranu bio rak rana hrvatske reprezentacije u Kataru. Spor, bezidejan, premalo agresivan. Zbog čega?
 
''Slažem se. Kontranapad, kako individualni, tako i kolektivni je bio odličan. Posebno u uvodnom dijelu turnira kad su se protivnici slabije pripremali na nas. Poslije je i tu bilo teže jer smo igrali s jačim protivnicima koji su planski zaustavljali baš taj naš najjači aspekt igre. Obrana je bila zadovoljavajuća. U nekim utakmicama čak i više od toga, rekao bih odlična. Iz nje smo vukli organiziranu polukontru i taj dio igre je bio dobar. Ne bih previše napadao taktiku mijenjanja dva igrača u fazi napada jer vidjeli smo to i na primjeru Španjolske da i najjače reprezentacije na svijetu to rade.
 
Međutim, ono što zaista trebamo unaprijediti je da u situaciji kad odigramo dobru obranu, naši obrambeni igrači, koji prenesu loptu na protivničku polovicu i na taj način prisile protivnika da ne stigne napraviti promjenu, ne smiju s loptom doći na devet metara i onda bezidejno stati. Puno bi kvalitetnije bilo da smo imali uigran sistem da Gojun ili neki drugi igrač koji je igrao samo obranu napravi nešto u toj produženoj polukontri. Vidjeli smo više puta da bi nam se otvarala jako dobra situacija za realizaciju, koju smo rijetko koristili i previše smo gubili vremena za izmjenu obrana-napad, što bi dalo protivniku vremena da postavi svoju obranu. To je nešto što bih  ja u toj napadačkoj fazi igre hrvatske reprezentacije nadogradio.
 
Napad nam se previše mučio. Protiv reprezentacija sa slabijom obranom problem smo rješavali na individualnu kvalitetu pojedinaca, prvenstveno mislim naših bekova, Duvnjaka, li u nekim trenucima i Kopljara, Karačića ili Sliškovića. No, kad smo igrali protiv ekipa s čvrstim i gustim obranama, kad je trebao postojati smislen i organiziran napad, tu su nastajali problemi zbog kojih smo ponekad izgledali bezidejno.''
 
Problemi su bili i na utakmici protiv Brazila koji nije igrao tu gustu obranu, nego nas je iznenadio s neobičnom i pomalo divljom te dubokom 3-3 obranom. Kako je moguće da naši najiskusniji igrači, a tu u prvom redu mislim na Vorija i na krilne igrače nisu bolje reagirali nego su djelovali jako statično i sav teret je bio na leđima Duvnjaka, a poslije i Karačića? 
 
''Sad ću ja na vaše pitanje odgovoriti protupitanjem. Jesmo li mi na kraju taj Brazil ipak pobijedili? Gledajte, SP je turnir gdje se utakmice igraju svaka dva dana i sam sam se uvjerio vodeći reprezentaciju koja je slabija nego Hrvatska koliko je to zapravo naporno. Nema reprezentacije koja na ovom turniru nije imala barem jedan loš dan. Danci su igrali neriješeno s Argentinom i Njemačkom, Francuzi s Islandom i jedva su dobili Švedsku koja je vodila cijelu utakmicu. Ipak smo dobili taj Brazil. Mada, priznat ću da sam navijao da Brazil dobije Sloveniju jer sam smatrao da bi Makedoniji Brazil bio lakši protivnik od Slovenije, unatoč tome što igraju tu atipičnu obranu.
 

Slažem se da su protiv Brazila trebale biti dogovorene linije kretanja i pravilna protrčavanja jer nam je protok lopte tom dubokom obranom bio zaustavljen. Međutim, do posljednjeg trenutka nismo znali da ćemo igrati protiv njih i očito nije bila dobro odrađena priprema te reprezentacije i njihove igre. Takve utakmice se obično odrade na individualnu kvalitetu i na kraju upravo se to i dogodilo. Provukli smo se protiv njih, ali ipak smo ih pobijedili. Međutim, slažem se s vama da smo trebali i na toj utakmici i na cijelom turniru igrati bolje.''
 
Tijekom cijelog prvenstva stizale su informacije iz Dohe da su hrvatski reprezentativci ogorčeni na medijsko praćenje njihovih igara i smetale su ih kritike. Najprije Čupić, pa Vori, pa sad Alililović i Goluža. Zbog čega takva osjetljivost na kritiku kao da je riječ o nekom osobnom pitanju? Kako bez prave kritike do nekog napretka?
 
''Apsolutno ste u pravu. Nemam namjeru ni braniti Golužu niti želim živjeti u ljubavi s nekim ljudima. Poštujem pravu kritiku, ali samo onu koja će na papir biti prenijeta u njenom izvornom obliku bez nekih novinarskih upliva sa strane. Nemam namjeru pravdati nikoga. Pa na koncu, Hrvatska je ostvarila najslabiji plasman još od 2003. i to je činjenica. Od toga se ne može pobjeći i to se nikako ne može sakriti.
 
Međutim, ne bih pričao baš o pojedinim utakmicama, više sam se nekako želio fokusirati na opći dojam koji je Hrvatska prikazala na ovom turniru. Ponavljam, nemam namjeru nikoga braniti, no bio sam sudionik istog tog svjetskog prvenstva s jednom drugom reprezentacijom i ne želim nikome soliti pamet. Rekao sam koje su bile pogreške, u čemu smo griješili, gdje vidim prostor za napredak, sve više od toga ostavio bih nekim drugim ljudima. Mislim da sam bio korektan.''
 
Vodili ste na ovom Svjetskom prvenstvu Makedoniju. Kako ste zadovoljni s igrom i plasmanom?
 
''Ne znam znate li, ali ovo što sam zatekao u makedonskoj reprezentaciji je nešto strašno. Ni makedonska, a kamoli hrvatska javnost nema pojma u kakvom su stanju igrači Metalurga, kluba iz kojeg dolazi velik broj reprezentativaca. 13 ili 14 igrača, koji su skupa s našim Linom Červarom bili dio tog projekta, mjesecima nisu odradili gotovo ništa što se tiče treninga, došli su na pripreme u raspadnutom stanju. Došli su bez saznanja što će biti s njima, s njihovim ugovorima. Od ljeta nisu primili niti jednu plaću i bit ću vam iskren, strahovao sam što ćemo mi uopće na ovom prvenstvu napraviti.
 
 
Skidam kapu igračima za sve što smo napravili, u konačnici, deveto mjesto je najveći uspjeh Makedonije u njenoj povijesti na svjetskim prvenstvima. Protiv Slovenije u osmini finala jednostavno nismo imali ni sreće. Promašili smo četiri sedmerca, Škof je skidao sve, nije nam bilo suđeno dobiti tu Sloveniju. Međutim, istaknuo bih i da nismo bili na zadovoljavajućem nivou na toj utakmici, prije svega u obrani. Nedostajalo je volje i želje da se ''pofajtamo'' s mladim i brzim Slovencima. Ipak, ostvarili smo jedan odličan rezultat, imamo realne šanse da izborimo kvalifikacijski turnir za  OI u Riju, a to je bio prvi plan uoči dolaska u Katar.
 
Ono što mogu dati kao kritiku nekim našim trenerima je neprofesionalizam. Dok sam vodio Metković, Medveščak ili Gorenje ja sam u reprezentaciju Hrvatske slao igrače koji su bili spremni kao marinci, dok je meni Lino Červar poslao igrače koji su izgledali poput ispuhanih balona. Svih ovih dvadesetak dana moj tim i ja smo uložili strašan napor da te igrače vratimo u život. Vratili smo ih, ostvarili smo odličan rezultat, a nakon povratka uslijedio je novi šok za mnoge od njih. Vratili su se u još veće rasulo i njih pet, šest je od danas na transfer listi. Oni su gotovo na ulici i pitanje je hoće li sad moći pronaći novi klub. Morao sam ovo reći, jer kao što smo pričali o problemima hrvatske reprezentacije, smatram da je u redu da javnost sazna i za ove stvari.''
 
U isto vrijeme ste izbornik Makedonije i trener Chambéryja. Kako te paralelne funkcije funkcioniraju u svijetu rukometa? Jeste li vezani ugovorom i s makedonskim savezom i francuskim klubom istovremeno ili vam funkcija izbornika Makedonije traje samo dok traje neko natjecanje?
 
''U ovom trenutku sam i dalje izbornik Makedonije i ugovor me veže do 30. lipnja 2015. s opcijom produženja. Započeli smo ciklus kvalifikacija za EP u Poljskoj sljedeće godine. Odigrali smo dvije utakmice, pobijedili smo Švicarsku sedam razlike i igrali neriješeno s Češkom u gostima. Napravili smo ogroman korak ka plasmanu na treće veliko natjecanje zaredom u mom mandatu. Nakon kraja kvalifikacija 15. lipnja rukometni savez Makedonije i ja moramo sjesti i vidjeti na čemu smo, u kakvom će biti stanju ti igrači o kojima smo maloprije pričali i odlučiti što i kako dalje.
 
Što se tiče mog angažmana u Chambéryju, unaprijed sam se dogovorio s rukometnim savezom Makedonije da ako neki klub pokaže interes za mojim uslugama da imam pravo postati njihov trener. Tako je i bilo. No, nije to rijetkost u rukometnom svijetu. Manuel Cadenas je trener Wisle i izbornik Španjolske. Dušebajev je trener Kielcea i mađarske reprezentacije. Izbornik Islanda je ujedno i trener Koldinga, dok je izbornik Austrije trener jednog islandskog kluba. Nije to nikakav problem ni raritet, posebice zbog toga što je rad izbornika u rukometu sveden na samo po par dana godišnje. Meni je to premalo, fali mi svakodnevni rad i poziv od jednog takvog kluba, koji je uz Montpellier najslavniji klub zemlje koji je u istom trenutku i europski i svjetski i olimpijski prvak, velika je čast, kako za mene osobno, tako i za hrvatski rukomet, i naravno da nisam želio propustiti jednu takvu priliku.''
 
Znam da vam na ovo pitanje neće biti ugodno odgovoriti, no moram vas to pitati. U slučaju da Slavko Goluža podnese ostavku ili dobije otkaz, biste li prihvatili mjesto izbornika hrvatske reprezentacije?
 
''Goluža je najavio da će se sad napraviti opširnu analizu, a što će ljudi u savezu poslije toga odlučiti, to znaju samo oni. Premda smatram da u hrvatskom rukometu postoji niz stručnih ljudi koji bi bili itekako kompetentni voditi hrvatsku rukometnu reprezentaciju, naravno, pritom mislim i na sebe, u ovom trenutku o tome ne želim ni razmišljati. Trenutno imam posao na dva mjesta i misli su mi fokusirane isključivo na to. No, kad bi mi netko danas, sutra ponudio klupu Hrvatske, naravno da bih ju prihvatio i da bi mi to bila čast. Ne samo da ne sumnjam da taj posao mogu kvalitetno obavljati, već sam uvjeren da sam na tako nešto bio spreman i prije. Znanje imam, reference imam, iskustvo imam i ako jednog dana dođe takav poziv od ljudi koji vode jedan od najuspješnijih rukometnih saveza na svijetu, naravno da bih pristao.''
 
Ako je hrvatski rukometni savez tako dobro organiziran, kako onda objašnjavate strahovit pad u mlađim rukometnim selekcijama. Juniori i kadeti se posljednjih godina ili ne plasiraju na velika natjecanja, a ako se i plasiraju, rezultati su mizerni. Rad s mlađim kategorijama je isključivo briga Saveza, zar ne?
 
''Možemo mi neke ljude u Savezu voljeti ili ne, no ne može se zanemariti činjenica da je taj isti Savez godinama dobitnik brojnih nagrada kao jedan od najuspješnijih saveza, kako po pitanju organizacije velikih natjecanja, tako i po pitanju uspjeha A selekcije. EHF i IHF to prepoznaju i imamo jako puno ljudi na funkcijama u rukometnim odborima. Predsjednik Sandi Šola je jedan od čelnih ljudi IHF-a. Nije to palo s neba niti nam je to netko poklonio. 
 
Što se tiče kadeta i juniora, prije nekih četiri, pet godina, mi smo u tim dobnim skupinama dominirali. Što se sad događa, zbog čega takav pad, zaista ne znam. Teško mi je biti precizan jer nisam toliko duboko u hrvatskom rukometu, no jasno je da se radi o velikom problemu. Upravo iz te kadetske lige koja se počela igrati prije nekoliko godina proizašli su igrači koji su nosili ili danas nose reprezentaciju Hrvatske. Također, nemojmo zaboraviti da su ti igrači bili proizvod jedne jake hrvatske lige.
 
 
U Portugalu 2003., kad smo bili prvaci svijeta, gotovo cijela reprezentacija je igrala u Hrvatskoj. Također, važno je reći, ti igrači te 2003. nisu bili veterani ni zreli igrači. Osim Slavka Goluže svi su bili u ranim dvadesetima. Pola momčadi je igralo u Metkoviću nekih četiri godine pod jednim savršenim sistemom rada i kao plod toga došla su ta zlata i ti uspjesi. Također, tada je tu bio i jedan jaki Split na čelu s Vatroslavom Srhojem. Žao mi je što ta liga danas nije na jednom višem nivou jer bi to značilo da ti mladi ranije mogu stasati, igrati više jakih utakmica i na ovim juniorskim i kadetskim prvenstvima bi sigurno ostvarivali bolje rezultate i češće bi se priključivali A selekciji. 
 
Zbog neimaštine, zbog nepostojanja i najosnovnijih uvjeta za funkcioniranje klubova, događa se da mladi igrači odlaze za neki sitniš u europske poluklubove i tamo propadaju. Izbornik reprezentacije, dakle, kao prvi čovjek struke bi trebao napraviti detaljnu analizu, ne samo ovoga što se napravilo ili nije napravilo sad u Kataru, već i analizu problema kako i zašto nam nestaju i propadaju mladi. Mislim da je to puno veći problem od ovog šestog mjesta. Također, trebalo bi iskoristiti EP koje će se održati u Hrvatskoj 2018. kao jedan zamah za puno bolji i kvalitetniji rad s mladim igračima, koji će s vremenom nužno morati zamijeniti ove koji sad igraju.''  
 

SUDJELUJTE U RASPRAVI NA INDEXOVOJ TEMI SP KATAR I NAŠOJ FACEBOOK STRANICI.

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara