U WROCLAWU šestog lipnja 1993., u kvalifikacijama protiv Slovenije, u jednoj sasvim rezultatski nevažnoj utakmici, kapetan je posljednji put predvodio hrvatsku reprezentaciju. Sljedećeg dana krenuo je s momčadi prema Zagrebu. Iskrcao se u Frankfurtu, pozdravio s ostatkom momčadi i autom produžio prema Münchenu. Preko Ingolstada. 

 

 

''Stojko, gdje ćeš spavati? U Intercontiju. Ok. Nazvat ću te večeras telefonom''.

 

Nije nazvao. Njegove stvari sletjele su u Zagreb. On se nije vratio.

 

Na današnji dan, prije točno 22 godine u prometnoj nesreći kod mjesta Ingolstadta na autocesti Frankfurt - München poginuo je jedan od najvećih europskih košarkaša svih vremena, Dražen Petrović.

 

Dražen je poginuo u ono ratno i olovno doba kad su njegov Šibenik i njegova Hrvatska krvarili. Smrt i razaranja bili su tužna svakodnevnica, no čak i onda ostalo je dovoljno suza za čovjeka koji je obilježio živote tisućama. 

 

 

Kako je bilo divno živjeti u vrijeme Dražena Petrovića. Gledati ga kako igra, kako pobjeđuje, kako se zabavlja, kako se veseli. Nikad Dražen nije bio običan košarkaš, samo košarkaš. Premda najbolji na svijetu, bio je i puno više od običnog sportaša. Svijet sporta bio je preuzak za sve ono što je Dražen nudio. Dražen je bio uzor, ne samo djeci, već i odraslima. 

 

Draženova predanost košarci, njegova dobrota, fanatični pristup radu izniman karakter i nevjerojatna ljubav prema poslu koji je obavljao, očaravali su. Od Dražena je bilo i većih talenata, ali rijetki su oni koji su mu se približili. Dražen nije poput Ćosića bio avangarda niti je posjedovao Kukočevu čaroliju i imaginaciju. Dražen je bio drugačiji tip košarkaša. Imao je instinkt ubojice i čeličnu volju.

 

 

Kad bi propustio samo jedan trening, smirio bi se tek kad bi sljedeći dan odradio dvostruko. Kad je potpisao za Real, dakle, kad je financijski postao potpuno neovisan, Dražen nije zanemarivao ni školu. Otac Jole tu je bio isključiv. Sve je to lijepo, ali škola je najvažnija. Dražen je tu filozofiju prihvatio. Popusta nije bilo nikome, sebi najmanje.

 

Još i danas mu u Sloveniji zamjeraju što je juniorima Olimpije u jednoj prvenstvenoj utakmici 1986.  zabio čak 112 poena (velik dio prve momčadi Olimpije bio je suspendiran, pa su na parket morali klinci). Dražen je mnogočemu utjecao na druge, otvorivši im put da shvate kako se sve može postići, ako osim talenta koji čuči u tebi posvetiš cijeli svoj život onome u čemu najviše težiš za savršenstvom.

 

Postavio je nove standarde u igri. Kao dijete vodio je svoju Šibenku do naslova prvaka bivše države. S Cibonom se dva puta penjao na europski tron, a Draženove zagrebačke godine najviše su upamtili u Madridu. Real je Draženu bio omiljena mušterija. Gotovo nikad im nije zabio manje od 40. Nabijao im je komplekse, mrzili su ga, jer su ga se bojali.

 

 

Koliko je opsjednutost Draženom u Madridu izašla izvan okvira racionalnog, najbolji je dokaz slučaj s finalne utakmice SP-a u vaterpolu koji se 1986. održavao u Madridu. U finalu turnira u mitskoj utakmici sa silnim produžecima susreli su se Jugoslavija i Italija, a cijeli je bazen navijao protiv Jugoslavije. Nisu Madriđani navijali za Italiju, fućkalo se njima za Talijane, navijali su protiv Jugoslavije, samo zbog Dražena.

 

Nisu mu mogli ništa i jedini način da ih prestane mrcvariti bio je da ga kupe. Dražen je otišao u Madrid, a Real nije mogao povući bolji potez. Čovjeka pred kojim su drhtali, okrunili su u prvog viteza Njegovog Veličanstva. Legendarno je bilo finale Kupa kupova 1989. odigranoj u kultnoj atenskoj dvorani Mira i prijateljstva, u istoj onoj dvorani u kojoj je Dražen četiri godine ranije osvojio svoj prvi Kup prvaka pobijedivši upravo Real.

 

S jedne strane Caserta s velikim Brazilcem Oscarom Schmidtom, s druge strane Real s Draženom. Real je slavio u produžetku 117:113, a utakmicu je obilježio ''run and gun'' dvojice majstora košarke. Oscar je zabio 44, Dražen čak 62. 

 

 

Nakon samo jedne godine u Realu, Europa je za Dražena postala pretijesna. Iako je imao još tri godine važećeg ugovora, Dražen je otišao u Portland. 

 

''Zašto sam otišao preko noći? Europa više nije mogla ponuditi ono što sam želio. Što sam još mogao u Europi ostvariti? Bio sam prvak, osvojio toliko trofeja. Ponoviti Kup prvaka? Pa što, ionako bi svi rekli: dobro, opet je osvojio, no, nije li i ranije? NBA je izazov koji nisam imao pravo propustiti. Ne znam što me čeka, ali znam da tamo mogu igrati. Koševi tamo nisu drugačiji, zar ne?'', izjavio je tada Dražen i kao jedan od pionira europske košarke otisnuo se tamo gdje su košarkaškim parketima hodali divovi.

 

''Mijenjat ću Portera ili Drexlera, barem u prvo vrijeme. Sigurno ću igrati. Nitko u NBA ne daje toliki novac za igrača kojeg bi držali na klupi. Oni traže strijelca, strijelca su i dobili. Mislim da im mogu pomoći. Dovoljno je minuta i vremena za sve'', bio je kao i obično samouvjeren Dražen, no nije računao da će zbog rutinske operacije ciste u rujnu 1989. morati propustiti cijelo pripremno razdoblje, vrijeme kad su se slagale petorke.

 

 

Portland je baš na bekovskim pozicijama imao All-Star dvojac, Porter i Drexler bili su glavne zvijezde momčadi, a Dražen je doveden valjda zato da bi ubojiti tandem Blazersa natjerao na maksimalan angažman.

 

''Clyde je fantastičan. Osjećam da mi vjeruje. Porter je druga priča. Nemam ništa protiv Terryja, ali on očito ima nešto protiv mene'', rekao je tada Dražen za čovjeka koji je pristajao i bolestan igrati samo da mu ovaj ne bi uzeo mjesto. Znao je kakav igrač vreba s klupe.

 

''Ne može stajati na nogama, a ipak igra. Ne želi ispustiti startnu poziciju. Ni mrtav mi neće dati priliku. Dobro zna da bih je iskoristio.''

 

Premda trener Portlanda Rick Adelman Draženu nije prigovarao, štoviše, bio je zadovoljan njegovim radom i odnosom prema košarci, nikad mu do kraja nije vjerovao i Dražen je morao otići.

 

''Ako ne mogu igrati u Portlandu, mogu negdje drugdje. Ja i Adelman jedan drugome više nemamo što reći. Moram otići da bih dokazao koliko vrijedim. Nikad u karijeri nisam sjedio na klupi, pa neću ni u Portlandu. Makar bili prvaci. Ako moram otići u najslabiju momčad NBA lige, idem. Ovaj put samo s igračkim jamstvom'', rekao je Dražen i otišao u New Jersey. Sve ostalo je povijest.

 

Do kraja sezone za Netse odigrao je 43 utakmice i prosjek podigao na 16 koševa po utakmici. Iz igre je šutirao sjajnih 53 posto, bio je najbolji tricaš lige, a bacanja je imao 85 posto.

 

Poslije Draženove smrti Hrvatska je osvojila još samo tri medalje. Sve tri brončane i sve u nizu. Iz današnje perspektive, ti dosezi čine se kao san, no onda su bili etiketirani kao neuspjesi. Prejaku momčad smo imali da bismo se zadovoljavali broncama. Novosel je glavom platio podbačaj u Munchenu 1993., Giergia u Torontu 1994., a Aco u Ateni 1995. I dok se za atenski poraz protiv moćne Litve  možda i mogu naći opravdanja, jer s druge strane stajali su veliki Sabonis, Marčulionis i društvo, porazi protiv prosječnih Rusa, kojima su daleko najbolji igrači bili nekakvi Babkov i Bazarevič nisu se smjeli dogoditi.

 

 

Nikako ne reprezentaciji za koju su igrali Kukoč, Rađa, Perasović, Komazec i Vranković. Međutim, jednostavno  nedostajao je čovjek koji će znati povući kad ne ide. Recimo, u polufinalu SP u Torontu 1994. izgubili smo egal susret protiv Rusije, a slobodna bacanja pucali smo oko 50 posto. Dražen ta bacanja, posebno ona ključna, nikada ne bi promašivao. Nije ih promašio ni kao 18-godišnjak u finalu protiv Bosne 1983., onda kad je cijeli SIV i dobar dio CK SKJ-uga navijao da ih promaši, a nije ih promašio ni protiv ZND-a u onom čudnom polufinalu olimpijskog turnira u Barceloni, kad smo njegovim bacanjima pobijedili u utakmici koju smo prema svim zakonima logike trebali izgubiti.

 

Neki će reći da je smrt hrvatske košarke nastupila onog trenutka kad su reprezentativci sišli s podija u Ateni 1995., odbivši slušati himnu pod kojom se u Hrvatskoj i Bosni ubijalo. Teške su to riječi, no još je teže bilo nakon Dražena. 7. lipnja 1993. kod mjesta Ingolstadta na autocesti Frankfurt – München hrvatska je košarka doživjela najveći udarac. 22 godine kasnije tek je na putu oporavka. 

 

 

Rođen  22 listopada 1964. u Šibeniku

 

Umro 7 lipnja 1993. u Inglostadtu, Njemačka

 

 

Šibenka: 1979. – 1984.

 

Cibona: 1984. – 1988.

 

Real Madrid: 1988 – 1989

 

Portland: 1989. – 1991.

 

New Jersey: 1991. – 1993. 

 

 

Jugoslavija: 1982. – 1990. (155 utakmica, 3258 koševa, 21 koš u prosijeku)

 

Hrvatska: 1992. – 1993. (40 utakmica, 1004, 25.1 koš u prosijeku)

 

 

 

Olimpijske igre (1984. bronca, 1988. srebro, 1992. srebro)

 

Svjetska prvenstva (1986. bronca, 1990. zlato)

 

Europska prvenstva (1987. bronca, 1989. zlato)

 

 

Šibenka (dva finala Kupa Radivoja Koraća i finale prvenstva države)

 

Cibona (dva naslova prvaka Europe, tri nacionalna kupa, prvenstvo države, KPK)

 

Real (Kup Španjolske, KPK)

 

Portland (Prvaci Zapadne konferencije  i finale NBA)

 

 

Najbolji sportaš Šibenika (1981.)

 

Najbolji sportaš Zagreba (1985.)

 

Najbolji strijelac prvenstva (1984./85. i 1987./88.)

 

Najbolji igrač sezone (pet puta)

 

Najbolji košarkaš SP u Madridu (1986.)

 

Najbolji sportaš Jugoslavije (1988.)

 

EUROSCAR, najbolji igrač Europe u izboru La Gazette dello Sport (1986., 1989., 1992. i 1993.)

 

Najbolji strijelac španjolske lige (1988./89.)

 

Najbolji igrač New Jersey Netsa (Net of the Year),  1992.

 

Treća petorka NBA (1993.)

 

Hrvatski sportaš stoljeća u izboru HRT-a (1999.)

 

Povelja za najslavnijeg Šibenčanina (1999.)

 

Primanje u košarkašku kuću slavnih u Springfieldu (2002.)