Foto: Index

"OVERBOOKED", rekao mi je na bijegu iz Dohe omanji gospodin iz Qatar Airwaysa za kojeg nagađam da je Filipinac. Izblebetao je nešto u toki-voki i zamolio me da sa svojim stvarima preselim na šalter broj 6. Bio je to posljednji put da sam vidio hrvatsku delegaciju koja je zajedno sa mnom imala rezervirani let za Hrvatsku u 07:15.

> Dalmacija u Kataru

Svoje posljednje sate u Kataru proveo sam znojeći se na šalteru od 05:30 do 7:30 kada mi je uručena zamjenska karta za München. Nije mi objašnjeno zašto sam ostao bez leta u 7 ujutro, iako sam ranije došao na check-in i imao rezervaciju za taj let, ali jedna skupina Dubrovčana koja je dijelila moju sudbinu optužila je "glavonje iz HRS-a" koji su po prioritetu dobili naše karte.

U Dohi ipak ima života

U ta dva, dva i pol sata dosta sam razmišljao o prvenstvu u Kataru i što ću uopće napisati kako je bilo. O Dohi nisam promijenio mišljenje. Grad je prekrasan na fotografijama, ali je u potpunosti mrtav. Jedine tragove života pronašli smo na "suku" (Souk Waqif), kojeg možemo opisati kao stari dio grada koji je tek nedavno izgrađen. Tamo se redovito pila turska kava, pušila šiša, ali i trgovalo. Za sve one koji će jednog dana krenuti za Dohu, pripremite se na cjenkanje. Lokalci, odnosno Indijci će vam nuditi razne stvari po 40 rijala, ali imajte na umu da čim se počnete udaljavati cijena će se za svaki korak sniziti za barem pet rijala. Isto vrijedi i za taksiste za koje morate imati dobru strategiju i nešto više strpljenja.

Neki se prave blesavi pa ne uključe taksimetar i onda na kraju vožnje opale cijenu 40 rijala (70 kn). Neki uključe taksimetar, ali je start 20 rijala (inače je četiri), a neki traže odmah u glavu 40 rijala i ne odustaju sve do te mjere da morate napustiti vozilo uz glasno spominjanje njihove rodbine. Promet u Dohi je posebna priča. Kako je riječ o pučanstvu kojem je jeftinije voziti auto nego prošetati, na cesti ćete doživjeti svakakve zgode. S vremenom se priviknete da se u jednoj traci voze dva automobila, ali nije baš ugodno kada šleper bez ikakvog upozorenja krene u prestrojavanje, a vi ste mu u mrtvom kutu. Bilo je zgoda i sa službenim vozačima koji su prevozili novinare do dvorana. Tako smo prvog dana prvotno završili u Duhailu, iako se ceremonija održavala u 20 kilometara udaljenom Lusailu.

E moj Mahe...

Što se rukometa tiče, Svjetsko prvenstvo u Kataru bilo je organizirano kao niti jedno do sada. Novinari su na raspolaganju imali što god su poželjeli, baš kao i sami sportaši. Nema novinara koji nije pohvalio organizaciju, baš kao što nema novinara s kojim smo pričali, a da nije okrenuo očima na spomen Slavka Goluže. Kolega iz Njemačke objašnjavao nam je zašto ga neki Nijemci ne mogu podnijeti, a hrvatskom izborniku kolega iz Španjolske nikada neće oprostiti način na koji je otpisao Ivana Balića iz hrvatske reprezentacije.

Na izbornika smo mislili i u miks zoni dok su prvaci Francuzi prolazili i strpljivo se slikali sa svojim novim zlatnim medaljama. Za rukav smo ulovili Kentina Mahea kojem smo iz šale ponudili da trofej prvaka svijeta preuzmemo i odnesemo u Hrvatsku, a on nam je samo kratko i onako svisoka poručio:

"Osvojite pa ćete ga moći nositi kući".

A kako da mu objasnimo da imamo izbornika koji je za lošu igru hrvatske reprezentacije okrivio sve, samo ne sebe? Kako da mu objasnimo da imamo rukometaše koji udaraju glavom o zid nakon jedne kritike i kako da mu lažemo da će jednog dana biti bolje kad znamo tko vedri i oblači u hrvatskom rukometu?