Kockar, boem i lutalica nije bio "jedan od nas", jer je uvijek sam sebe demistificirao

Foto: Jakov Prkić / Cropix

TRENIRAO je Kloppa i Šukera, radio od Ruande do Banja Luke. Prokockao je milijune, diplomirao pravo, citirao Dostojevskog i cijelo vrijeme bio heroj Dinamovih navijača, iako je u tom klubu u dva mandata proveo ukupno manje od tri godine.

"Bio je branič sa dobrim pregledom igre, striktnim pokrivanjima i točnim dugim dodavanjima" ističu se na hrvatskoj Wikipediji Kužeove igračke osobine, ali nažalost, one ovisničke su mu uništile trenersku karijeru, a dobrim dijelom i život.

Fini zagrebački dečko je na vrućim terenima predratne jugo-lige, postao jedan od loših plavih dečkiju

Josip Kuže još je za života postao mit, ali ne zbog grandioznih trenerskih uspjeha, jer ih, osim jedne hrvatske titule s prejakim Dinamom (nakon koje je slijedio otkaz zbog europskih neuspjeha protiv Arsenala i Auxerrea, a iz Kupa ga je izbacio Naftaš iz Ivanića) nije ni imao. Za totemizaciju Kužea zaslužan je njegov bešavni spoj sa sjevernom tribinom starog Maksimira, ali i svim onim drugim stajanjima jugo-lige, kamo bi mladi trener (Najjači Dinamo od '82., preuzeo je kada mu je bilo tek 36 godina) u odijelu i s decentnom "fudbom", doletio čim bi se na navijače s izokrenutim spitkama i zastavama SR Hrvatske, isukao milicijski pendrek.

Kuže se s navijačima radovao i tugovao i na starom Poljudu, na kojem nije bilo kaveza, pa su na derbiju u ožujku '90. s prepune tribine Boysi padali u jarak, ali i na ogradi u Novom Sadu, gdje je navijače branio od drugih loših plavih momaka. Ne zaboravimo i 13.5.1990., kada nije jedino Boban branio navijače Dinama. Osim njega, bili su tu Vjeko Škrinjar i Josip Kuže.

Tu se zacementirala beskrajna ljubav trenera i navijača, koji su mu opraštali i kasnija šurovanja s Mamićem (ne zaboravimo da je jednom bio trener Mamićevog kluba, a došao bi i drugi put da nije bubnuo cifru kojom je gazdu izbio iz cipela). Jednostavno, "kupio" ih je sezonom 1989/90 i nakon toga se legenda prenosila s koljena na koljeno, iako Kuže nije bio fakin ni štemer, nego čovjek iz čijeg se ophođenja i manira vidjelo ne samo da je školovani erudit, nego i da ima građanski "kinderštube" iz fine familije.

Kako se kalio i izgorio Kuže: Njegov Dinamo nije izgubio prvenstvo od "najjače Zvezde svih vremena", nego na Maksimiru od Budućnosti i Rada

U ljeto 1989., u organizaciji sportskog direktora Velimira Zajeca na Maksimiru se počela slagati momčad za velike stvari. Šuker, Mladenović i Shala, pojačali su sastav u kojem su već bili Boban, Ladić, Panadić i koji je povjeren mladom treneru. Kuže je do tada vodio iseljenički klub australskih Hrvata, brodskog niželigaša, a jedini uspjeh bilo mu je drugo mjesto u jugoslavenskoj drugoj ligi, kojim je banjalučki Borac uveo u prvu.

S Dinamom je bio jesenski prvak u iznimno jakoj konkurenciji Zvezde, Partizana i Hajduka, a vodio ga je i prema naslovu do pet kola prije kraja i tada kreće neshvatljivi, strmoglavi pad i prepuštanje naslov Zvezdi. Kuže nije uspio pobijediti slabašne Budućnost i Rad na Maksimiru, a naslov je definitivno izgubio potopom 0:3 kod dojučerašnjeg drugoligaša Olimpije, iako je u Ljubljani bilo nekoliko tisuća navijača Dinama.

Kolo prije kraja, utakmica protiv Zvezde 13. svibnja igrala se samo za prestiž, a završilo je groznim neredima. Ljeto 1990., iako je Zvezdu napustio najbolji igrač i kapetan Piksi Stojković, a Dinamo se pojačao planski na pravim mjestima (Židan, Petrović, Peršon), Kuže očajno ulazi u novu sezonu i dobiva otkaz. Bio je premlad i nespreman za izazov koji mu je gurnut u ruke, ali ga nije "objeručke prihvatio", pa je zahvaljujući njegovom Dinamu, Zvezda neočekivano postala jugoslavenski i europski prvak.

Nakon toga je bez ikakvih uspjeha lutao po njemačkim niželigašima (Erfurt, Mainz, Chemnitz), otkrio zlatnu žilu u Japanu (Osaka), ali i fatalnu privlačnost casina.

Voljeli su ga sjever i stajanje istok, a ništa manje ni novinarska loža


Sportski novinari, uvijek plodno tlo za impresioniranje i fascinacije, uzdigli su ga u Panteon zbog toga što su ga ljubile tribine, ali i zato što je Kuže bio jedan od rijetkih ljudi iz nogometnog miljea koji znaju složiti višestruko složenu rečenicu.

Čak je i njegov kockarski feler, zapravo vrlo ozbiljna i destruktivna ovisnost, u tekstovima Dinamovih kroničara tretiran je kao nešto "kul" i simpatično, vjerojatno zato što se i sam Kuže često sprdao na svoj račun i ismijavao ovaj opasni porok.

Nije mogao pobjeći od prošlosti i sebe samog, pa makar se skrivao u Albaniji i Kini

Međutim, ono što mu se zbog toga dešavalo: Palež auta, vila s bazenom i teretanom koja je otišla na bubanj, zaduživanja kod mnogih poznanika, ali i kamatara, te  druženja s krajnje sumnjivim likovima, nikako nije bilo smiješno ni simpatično.

Zbog svega toga, kao i seljakanja u potrazi za poslom po najudaljenijim zakucima planete i otkaza koje je često dobivao, zdravlje mu se bitno pogoršalo i prije pojave zloćudne bolesti. Uostalom, pogledajte destinacije na kojima su bile četiri njegove posljednje gaže: Ruanda, Japan, Albanija, Kina.

Zašto Kuže nije "jedan od nas"?

Mišljenje je ovog autora kako pokojnike ne treba idealizirati, niti uzdizati na pijedestal zbog maglom i mistifikacijom obavijenih osobina iskazanih za života, jer svi smo satkani ne samo od krvi i mesa, nego i pogrešaka i grijeha.

Voljenog Jožu sada se totemizira, papagajski se ponavlja njegov odgovor Mamićima nakon što su ga po treći put odbili angažirati zbog njegove ovisnosti: "Jesam li veći kockar ja, koji sam prokockao vlastiti novac ili neki koji su prokockali svetinju, osmjeh djece i radost navijača?"

Odlično poentiranje, ali kojeg ne bi bilo da su braća prihvatila bogovske uvjete koje je Kuže tražio i kojem u tom slučaju ne bi smetalo što radi za one koji su "prokockali svetinju, osmjeh djece i radost navijača".

Ali, Josip Kuže svoje je brojne mane i zablude, često i iskreno priznavao. U narodu, ali i ovdašnjem nogometnom svijetu, koji je u svim dijelovima, od dužnosničkog, trenerskog, igračkog, do novinarskog i navijačkog, sastavljen od hvalisavaca, mitomana i iluzionista, to je dobrodošla iznimka i potvrda posebnosti, pa ga se tim više nema pravo svojatati i tepati mu da je "uno di noi".

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara