DERBI koji nas čeka u subotu na Poljudu odavno je prestao biti derbi u pravom smislu te riječi. Navijači su stadione i popratne ''rezervne destinacije'' poput njiva, livada i autocesta pretvorili u prava bojna polja, kanalizirajući osobne frustracije i nezadovoljstvo kroz nasilje, a sportski naboj u utakmicama između Dinama i Hajduka ne postoji već godinama.

 

 

 

Liga je odavna privatizirana. Dinamo je na pragu desetog - bez znoja, bez truda i bez navijača – osvojenog naslova u nizu, a Hajduk koprca na margini s 20-ak bodova minusa.

 

Prošli derbi nije ni odigran, o razlozima više zaista nema potrebe. Nakon tog presedana uslijedila je ''splitska revolucija'' na Rivi ''kontra mraku, kontra sili'', odnosno kontra HNS-u. Držali su se govori, tražile su se promjene (čitaj ostavke), no tri mjeseca poslije, malo toga se promijenilo na relaciji Split - Zagreb.

 

Šamaranje mailovima, prijetnje FIFA-om , povlačenje istih. Tu i tamo bi se čak oglasio i navodni predsjednik HNS Šuker. Čitav taj cirkus traje mjesecima, a kraj mu se ne nazire. I nažalost, upravo je ta lakrdija jedina uvertira u najveći praznik hrvatskog nogometa, koji je to odavno prestao biti.

 

Index je u intervjuu tjedna ugostio Marija Stanića s kojim smo osim o derbiju razgovarali i o top temama europskog nogometa. 

 

 

''Nisam bio puno u Dinamu, samo jednu sezonu, no imao sam sreću igrati četiri utakmice protiv Hajduka. Dvije u prvenstvu, dvije u kupu. Eto, nama je pripalo prvenstvo, a oni su uzeli kup. Ne mogu sad reći baš da se sjećam svakog detalja, sve mi je to nekako u magli. Posebno sad kad si me podsjetio na te dvije utakmice finala kupa. Sjećam se da su nas u Splitu deklasirali, a da sam ja, čini mi se, promašio jedan zicer, zapravo, mislim da sam pogodio Mikija Rapajića u ruku, ali sudac to nije ni mogao vidjeti od gomile bijelih traka koje su bile na terenu.''

 

 

''Ma dajte, ja zabio? Kažem vam, sve mi je to nekako u magli, ali sjećam se da su stadionu na obje utakmice bili puni kao šipak, da igla ne bi mogla pasti na tlo koliko je ljudi bilo na tribinama. I sjećam se da se igrao dobar nogomet, no to su bila neka druga vremena.''

 

 

''Ne mislim pritom samo na nogomet. Mislim da se sve oko nas preokrenulo. Mislim da je prije bilo puno više entuzijazma i u nogometu i u društvu općenito. Mjesecima nas maltretiraju sva ova medijska prepucavanja između Hajduka i Dinama, odnosno Juga i Sjevera, koja po mom mišljenju nikome ne koriste, štoviše, uništavaju hrvatski nogomet. 

 

Otvoriš novine, upališ bilo koji portal i vidjet ćeš da je sve osim samog nogometa u prvom planu. Sama utakmica, spektakl kakav bi trebao biti zapravo nikoga niti ne zanima.''

 

 

''Ne mogu to objasniti. Za mnoge stvari u životu nemamo objašnjenja, a volimo se praviti pametni. Nije sramota reći da neke stvari ne znate niti ih možete objasniti. Na ovo vaše pitanje nemam pravi odgovor. Možda odgovor leži u tome da su Hrvati upravo dobili svoju državu, da je baš taj rat koji je plamtio stvarao neki prkos. Ljudi možda nisu željeli pokazati svoje slabosti, pokazati da su demoralizirani. Možda su željeli pokazati da usprkos svemu žive i žele živjeti baš onako kao da tog rata nema oko njih. Ljudi su tada imali nadu. Nadu i vjeru u neko bolje sutra koje treba doći kad to sve ružno prođe. 

 

Sport je za tako nešto idealan. Kroz sport se može najbolje pokazati taj neki patriotski duh. I čini mi se da je taj entuzijazam u to vrijeme pratio ne samo nogomet, nego i košarku i neke druge sportove. Recimo, pa baš u to vrijeme, cijela Hrvatska je s jednakom pažnjom pratila i dnevnik i uspjehe Gorana Ivaniševića, zar ne?

 

Rekao sam da su danas neka druga vremena. Ili je to ili su vremena ista, a mi smo drugačiji, nemam pojma. Danas svi vape za nekim senzacijama, za nekim sporednim informacijama, za koje prije nije bilo mjesta. Konkretno u nogometu, danas je važnije tko sudi, zašto sudi, ima li taj nekih pretenzija prema nekom klubu, a nogomet se doveo u situaciju da nije ni u drugom, nego tek u trećem ili četvrtom planu. Uzmimo utakmicu između Chelseaja i PSG-a, pa nemjerljivo se više tinte potrošilo u suđenju i isključenju Ibrahimovića nego o samoj igri. Nažalost, igra je postala rob sveg onog cirkusa koji okružuje nogomet, i mislim da je to najveći problem.

 

Derbi u subotu je posebno specifičan jer dolazi nakon jednog presedana, dakle nakon neodigrane utakmice u Maksimiru, a i nakon cijelog ovog cirkusa na relaciji HNS – Hajduk – Dinamo. 

 

Unatoč tome što će neki reći da podjela u hrvatskom narodu nema, da ih neće ni biti, nažalost moram reći da mi se čini da se namjerno stvara baš jedna takva klima, klima podjela. I nije to samo u sportu. Pogledajte cijelo društvo. A sve se to radi zbog nečijih interesa. Vidjet ćete podjele na ove i one, na crvene i crne, na zelene i bijele, tako da je jako teško jednom suvislom rečenicom dijagnosticirati ovo bolesno stanje.''

 

 

''Naravno. Ono što se događa u društvu samo se preslikava u sportu. Ne treba biti previše mudar da bi se došlo do tog zaključka. Međutim, ono što mene najviše smeta je ta nesložnost. Ako nismo složni na vrhu, a nismo, pa što onda očekujemo da će se događati u nižim slojevima društva? Ako na vrhu nema nekog zajedničkog cilja i interesa, pa što se onda može očekivati na deset stepenica niže?

 

Od vrha treba početi, i ako se ljudi na vrhu nisu u stanju dogovoriti za nekakav kolektivni boljitak, a pritom ne mislim samo na sport, nego i na politiku, onda samo lutamo i vrtimo se u krug.

Ima sastanka, nema sastanka, on je meni rekao ovo, ja sam njemu rekao ono…cijelo vrijeme se vrtimo u krug. U takvoj atmosferi dočekujemo derbi na koji će vjerojatno doći puno Torcide bijesne na gostujuću momčad i što smo zapravo dobili? Ciklus koji nikad neće završiti, krug mržnje koji se nikad neće zatvoriti. A čemu?''

 

 

''Ne znam. Zaista ne znam. Na svako pitanje koje mi postaviš, ne znam što bih ti rekao, ha-ha. Ne znam koliko se uopće i ponavljam, ali moj dojam je da su ljudi izgubili vjeru u poštenje i u neku istinsku igru. Iza svega se krije neki interes. Pojedinačni, klupski, lokalni, županijski, nacionalni, regionalni, sasvim svejedno. Ljudi sumnjaju da je sport nestao iz samog sporta. I mogu reći, da ih tu ne krivim. Nakon svih tih afera, crnih i mračnih  priča, ljudi, koji su nekad bili kamen temeljac sportskih događaja, jednostavno su svemu tome okrenuli leđa. 

 

Čak i kad bi se sutra dogodila kolektivna ostavka svih sportskih djelatnika, nisam siguran da bi se stvari mogle promijeniti preko noći. Potrebno je vrijeme, potrebno je ljudima vratiti vjeru u nekakav zdrav sportski razvoj, normalan sportski pristup. Tek kad bi se dogodila ta nekakva katarza, pretpostavljam da bi se i ljudi počeli vraćati na stadione. Dok se to ne dogodi, mislim da pomaka na bolje neće biti.''

 

 

''Što da ti kažem, ne znam ni to. To bi bilo odlično pitanje za kladionicu i sve bi lijepo ovisilo o koeficijentima koje bi netko postavio.''

 

 

''Upravo tako. Žalosno je da smo se doveli u situaciju kad više ne znamo ni što je normalno , a što nije. Kad pogledamo tu posljednju, neodigranu utakmicu, pitam se zaista što je normalno. Je li normalno da se utakmica održi ili ne održi, je li normalno da se navijači mlate na tribinama, da u teren upadaju kojekakvi predmeti, je li normalno da se protivnika vrijeđa. Što uopće danas znači riječ normalno? Mislim da bi se razni stručnjaci trebali dobro pozabaviti i s tom temom. 

 

Ništa, ako smo sretni da se utakmica privede kraju bez neke tragedije, onda zaista ne znam kako dalje. Nije to samo kod nas tako, takvih stvari ima svugdje, no specifičnost naše situacije leži u tome da to dugo traje i da pomaka na bolje nema na vidiku. Uvijek je bilo loših utakmica, namještanja, huliganstva, nismo mi to ni izmislili ni patentirali, no problem je što kod nas nema ni želje ni ideje da s vrha države izmisle neki aparat koji bi to sve skupa zaustavio. Manipulira se s nogometom, manipulira se s ljudima, tome se jednom mora stati na kraj.''

 

 

''Apsolutno. Premda sam naravno navijao za Chelsea, jer to je klub u kojem sam proveo predivne trenutke moje karijere, mislim da bi bila prava nogometna nepravda da su prošli nakon onakve igre. Nisu zaslužili. Kad to kažem, onda pritom mislim da su igrači PSG-a na terenu pokazali puno veću volju, želju, bili su kvalitetniji, preuzeli su puno više rizika i mislim da bi bila sportska nepravda da su ispali. 

 

Oduševila me psihološka čvrstina igrača PSG-a. Pazite, nakon onakvog crvenog kartona, koji to nije bio, već u 30. minuti, momčad koja lovi negativni rezultat i pritom u ranoj fazi susreta ostaje bez najboljeg igrača i usprkos svemu tome ne predaje se. Njih deset su odradili ostatak susreta fascinantno.

 

S druge strane igrači Chelseaja su potpuno zakazali. Imao sam dojam da svaki put kad bi i krenuli naprijed, da bi razmišljali o obrani. Zbog previše kalkuliranja su i ispali. Također, nejasno mi je kako je moguće da su igrači Chelsea pustili u posljednjim minutama Thiaga Silvu da gotovo neometan dva puta u istoj minuti puca. Očito je tu bilo puno i taktičkih propusta, ali gledajte, i greške su sastavni dio nogometa. 

 

Drago mi je da sam bio doma, da sam gledao tu utakmicu, jer se zaista imalo što vidjeti.''

 

''Nije nikakva tajna da je Mourinho trener koji nekim svojim psihološkim igricama, podmetanjima, arogancijom i bahatošću konstantno pokušava unijeti neki disbalans u protivničku momčad. Što se tiče same igre, on je trener koji se vodi postulatom kako cilj opravdava sredstvo i ako ocijeni da mu takav pristup može donijeti rezultat,  neće se libiti igrati igru koja može nama gledateljima biti gadljiva i odvratna. Dosljedan je u toj svojoj filozofiji, a rezultati koje je do sada ostvario, donekle mu daju i za pravo. Jer budimo pošteni, govorimo o jednom od najtrofejnijih trenera u posljednjih nekoliko desetljeća.

 

Uvijek je trener najodgovorniji. Nisam ja tu izreku izmislio, niti sam s ovim otkrio toplu vodu. No, kad imate toliko dugo vremena igrača više, a na terenu protivnik kontrolira igru, stvara šanse i ima veći posjed, onda definitivno nešto nije u redu. I naravno, za to nešto je odgovoran upravo Mourinho.

 

Poznavajući njega i njegovu narav, bit će jako zanimljivo popratiti sve što će se sad nakon ovog ispadanja događati u klubu. Jer, moramo biti iskreni, ispadanje Chelseaja u ovako ranoj fazi Lige prvaka nitko nije očekivao.''

 

 

''Definitivno, tamo se nešto jako čudno događa. Mislim da ni Carlo nije siguran što niti da on može sa sigurnošću detektirati taj problem. Očigledno je da je ta mini-pauza za njih djelovala kobno. Do tada su djelovalo izuzetno moćno, gotovo nepobjedivo, a što se nakon toga dogodilo, zaista ne znam. Njihovim problemima nema kraja, a ova utakmica sa Schalkeom, trebala im je doći kao neki melem na ranu, kao utakmica na kojoj će dizati samopouzdanje uoči predstojećeg derbija s Barcelonom, no svi smo svjedočili što se umalo dogodilo.

 

To što se događa s Realom potvrđuje pravilo da smo svi krvavi ispod kože.  Ova kriza koja ih drma vjerojatno također psihološkog karaktera. Dojma sam da su im se malo noge skratile, da više nisu sigurni što rade. I normalno, kad to prijeđe s jednog, na drugog, trećeg, petog igrača, dobivamo ovo što dobivamo. Koncentracija kvalitete u Realu je golema, no definitivno su uzdrmani i sad je samo pitanje hoće li uspjeti vratiti potrebnu formu uoči posljednjih nekoliko kola.''

 

 

''Iskreno, pomalo mi je to sve skupa patetično čitati žalopojke kako im nedostaje i Ramos i Modrić. Naravno, pričamo o dvojici fantastičnih igrača, no jedan Real, najtrofejniji klub na svijetu si tako nešto ne može dopustiti. Klub kao što je Real mora u svakom trenutku na svakoj poziciji imati kvalitetnu alternativu. Ako to nema, pitam se onda koliko je zapravo velik. Tako da mi sve to skupa zvuči pomalo patetično. Jer kad imate toliku koncentraciju kvalitete i onda krenete posezati za nekakvom takvom alibi statistikom, kako to drugačije nazvati? ''

 

 

''Da, moja Parma. Što reći, bolje da ne komentiram. Užasno mi je žao. Prije dvije godine je bila obljetnica 100 godina kluba i tada je sve izgledalo sjajno. Teško mi je komentirati nešto za što sam jako emocionalno vezan, jednostavno mislim da ne mogu biti dovoljno objektivan. 

Premda su me prijatelji iz Parme već neko vrijeme upozoravali da taj problem postoji, da je prisutan, stalno sam sam sebe uvjeravao da će se pronaći neko rješenje. Očigledno se to rješenje nije pronašlo i sad gube svi. Gubi talijanski nogomet, gubi grad Parma, gubi sport u cjelini. Pronađena je neka privremena forma za odraditi ovo prvenstvo do kraja, no koliko sam upućen, pitanje je dana kad će se sve ugasiti i kad će klub otići u niži rang.

 

Da bi mogao reći nešto konkretnije, trebalo bi biti unutra, u klubu, međutim, kako i na koji se način napravilo preko 150 milijuna eura duga zaista ne mogu shvatiti. Teško da će se i pronaći neki kupac koji bi sanirao takav dug. Zaista ne znam, da se malo našalim, možda bi im bilo najbolje da kopiraju ove naše modele pretvorbe i predstečajne nagodbe.

 

Parma nikad nije bila veliki klub, Parma nikad nije imala logistiku i moć poput nekih drugih velikana, međutim Parma je znala pronaći sebi mjesto pod suncem i zaista moram reći da je bio užitak živjeti i igrati u jednom takvom gradu. Parma je bila mali klub koji se znao hrvati s velikima i mislim da je zbog toga pobrala puno simpatija, kako u samoj Italiji, tako i u Europi. Najveći uspjesi bili su baš u vrijeme kad sam ja tamo igrao, dok je klubom upravljala obitelj Tanzi. 

Nakon toga je sve počelo pomalo odlaziti k vragu. Prva pronevjera se dogodila 2002., no tada se klub nekako izvukao, nažalost, sad spasa više nema. Kažem, u moje vrijeme je klub bio i uspješan i poslovno stabilan, no nakon svega ovoga sve sam više dojma da je to sve bila jedna velika umjetna platforma.

 

Ljudi koji su sad na ulici, u klubu rade po 20, 25 godina, a nisu dobili plaće po osam, devet mjeseci. Dakle, stvari koje prepoznajemo kao klasičnu hrvatsku priču, događaju se i negdje vani, u bogatoj i nogometno velikoj Italiji. 

 

Nema se tu što previše pametovati. Naravno da je politika kluba kriva za ovo stanje. Ako se ne pokrivate onoliko koliko vam je deka duga, prije ili poslije dolazi do završnog računa, dolazi do pucanja. Ako ćemo konkretno govoriti, Parma je imala preko 250 igrača pod ugovorom. Kad vidimo tako nešto, onda vidimo čisti primjer kako se zapravo ne bi smio voditi jedan klub.''