Foto: Šime Šokota / Cropix

KOLUMNU Marija Stanića na portalu Igralište.hr prenosimo u cijelosti.

Dva najveća hrvatska kluba  - Dinamo i Hajduk,  prolaze kroz vrlo težak i turbulentan period... Usudio bih se reći  da nikad teže nije bilo, kako jednima, tako i drugima. Neću previše objašnjavati situacije i razloge, govorit ću o činjenicama koje su vidljive i svima poznate.Krenimo od navijača. U Splitu je svima jasno na koji način Torcida protestira... Svojim mnogobrojnim dolascima na stadion i navijanjem oni su odlučili dati podršku klubu za koji žive (tako kažu). Loši rezultati, manjak kvalitete, očajna financijska situacija… sve su to stvari koje su motivirale dalmatinski dišpet i probudile navijačke strasti  svih žitelja Splita, dalmatinske županije i cijele južne Hrvatske.

Neizmjerna ljubav prema bilima je, eto, prerasla u  respektabilan pokret spašavanja kluba od strane navijača. Torcida je izabrala taj put, izabrala je smjer koji  pomaže igračima i novoj upravi. Iz perspektive navijača Dinama  može se zaključiti da je već duže vrijeme južina u glavama navijača Hajduka. Bad Blue Boysi i izbirljiva zagrebačka  publika  imaju  drugu taktiku ili metodu podrške svom klubu. Oni ne dolaze na stadion jer se ne slazu s načinom funkcioniranja kluba. Oni ne dolaze jer imaju valjda milijun i jedan razlog. Njima je zapravo puna kapa svega.  Siti su mijenjanja imena svoga kluba, dosta im je  individualnog  jahanja po njihovoj svetinji,  godinama se već bore za transparentnost (što god ova riječ značila),  umorni su čak i od osvojenih titula u HNL-u, gluhi su na igre na sreću, milijun kuna njima ništa ne znači!

Izgleda kao da je izbirljiva  zagrebačka publika zapravo pala ničice. Iscrpljena u maratonskoj borbi je postala i frigidna... Ništa je više ne može uzbuditi, jedino im se još dlake i kosa dižu na spomen Dinama. Čak i manekenke viđam sve rjeđe, i  one polako  posustaju.  Liga prvaka je postala mamac samo za one izgubljene  okorjele navijačke slučajeve i sve nas VIP-ovce. Jedino je loža uvijek puna nas snobova koji ne propustimo priliku zameziti na poluvremenu! Pune lože i prazne tribine stvaraju sliku kakvu je teško zamisliti i opisati, prazne betonske konstrukcije izgledaju poput neke nemani koja će svakog časa progutati  sve što  joj se nađe  na  putu. Maksimirski ambijent izgleda baš poput  neistražene  svemirske crne rupe koja opasno prijeti. Na travnjaku igrači, prepušteni sami sebi, pokušavaju pružiti dostojanstveni otpor. Trude se, ali im baš i ne ide... Pokušavaju, ali stalno kasne i odjednom  shvaćam - nije lako igrati ligu prvaka u gostima!

Zapravo mislim da igrači  Dinama imaju problema sa orijentacijom. Ne snalaze se najbolje u prostoru, njima nije jasno kako to da nisu otišli na put, a igraju u gostima. Kakav je to ždrijeb Lige prvaka kada oni nemaju pravo biti domaćini! Možda bi trebalo uputiti otvoreno pismo UEFA-i   ili  FIFA-i  da se očituju  u svezi glede gostovanja... Ne znam, stvarno ne znam što dalje da pišem.  Pogled u budućnost hrvatskih klubova je obojen teškom depresivnom bojom koja se teško skida. Kada naša dva najtrofejnija kluba žive na rubu neizvjesnosti,  možete  li  zamisliti kako je kod drugih?! Jedna strana ima navijače i skoro ništa više, druga strana ima likvidnost i skoro ništa više. Tko je u prednosti, zaključite sami. Ja predlažem nešto novo, ja bih spasio što se spasiti da. Od ova naša dva najveća kluba ja bih ujedinjenjem napravio jedan!

Torcida i Bad Blue Boysi  svojim stapanjem u jednu navijačku skupinu pokazali bi visoki prag tolerancije. Stvorio bi se tako United  Dinamo iz Splita ili  United Hajduk iz Zagreba! Sasvim je svejedno. Boja dresova bilo/plava  ili  plavo/ bila. Godina osnivanja - oduvijek. Navijačka skupina - united forever. Ovim činom mi bismo pokazali Europskoj uniji da se pred sam ulazak u EU i mi Hrvati možemo ujediniti sami i da možemo slično razmišljati. P.S. Ako netko ima bolji prijedlog, molim da mi se obrati putem društvenih mreža na kojima nisam  skoro nikad.  Možete probati i na mobitel iako se neću javiti, a ne dam vam ni broj. Živili!