Nema više takvih romantičara kakav je Ivica Osim

Nema više takvih romantičara kakav je Ivica Osim
Screenshot: YouTube 
 
"I TAJ Osim, pička mu materina, on je veća legenda od mene!", opisao ga je nedavno Ćiro Blažević. 
 
Ivica Osim, koji danas slavi 74. rođendan, bez sumnje je jedan od najvećih nogometnih umova s ovih prostora i omiljeni sugovornik naše sportske redakcije koja se pridružuje brojim čestitkama.
 
Gospodin, legendarni nogometaš i još veći trener, svojim je postignućima obilježio je cijelu jednu epohu.
 
Nogometnu karijeru započeo je 1954. u mlađim kategorijama sarajevskog Željezničara, a za prvu momčad debitirao je pet godina poslije protiv Proletera iz Osijeka.
 
Bio je igrač fantastične tehnike, nepredvidljivog driblinga i fantastičnog šuta. Nogomet kakav je on igrao bio je avangarda na terenima bivše države. Stilom igre podsjećao je na ondašnje brazilske virtuoze zbog čega je dobio nadimak ''Strauß s Grbavice''. Devet godina bio je ljubimac navijača Želje, a vani je još igrao i za nizozemski Zwolle te francuske klubove Sedan, Strasbourg i Valenciennes. Za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrao je 16 utakmica i zabio je osam golova te bio je član izabrane vrste koja je na EP 1968. osvojila srebro.
 
Cijelog sebe nogometu je dao i kao trener. 1978 postaje prvi trener svoga Želje, a u periodu od osam godina dva puta postaje vice-prvak Jugoslavije, nastupa u finalu "Kupa Maršala Tita", te igra i ono mitsko, tužno polufinale Kupa UEFA 1986. godine protiv mađarskog FK Videotona. 
 
1984. bio je pomoćnik Ivanu Toplaku, tadašnjem izborniku Olimpijske reprezentacije koja u Los Angelesu osvaja broncu. Na klupu A selekcije sjeo je 1986. i vodio je sve do njenog raspada 1992.
 
Kasnije je trenirao Panathinaikos, Sturm, a napravio je sjajnu karijeru u Japanu gdje i dan danas ima status božanstva.
 
 
Utakmica protiv Nizozemske na Maksimiru 1990., kad je cijeli stadion navijao protiv Jugoslavije
 
"Sjetit ću se ja i svoje prve utakmice 1986. godine u Splitu protiv Turske, kada je više ljudi navijalo za Turke, nego za nas."
 

Njegovo Sarajevo već je mjesec dana bilo pod opsadom, a on je bio u ulozi izbornika "neke" Jugoslavije.
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
"Ne postoji ništa teže. Možda samo moj odlazak u Grčku, u Panathinaikos (1992. god, op.a). Svaki put kada sam dizao slušalicu, osjećao sam se kao da sam dizao bombu. Takvo je vrijeme bilo i većina se ljudi tako osjećala."
 
Bio je trener Partizana prije odlaska u Atenu.
 
"Ispolitiziralo se i već sam rekao da nema trenera koji u ono vrijeme, pa i danas, ne bi prihvatio poziv Partizana, Dinama, Zvezde, Hajduka... Razlozi su bili sportski. Iz istih razloga sam žalio što posljednja reprezentacija Jugoslavije nije otišla na Europsko prvenstvo 1992."
 
Prijetio mu je i Arkan
 

''Eto, ja bar mogu reći da mi je prijetio Arkan, ako je to nešto. Imao sam problema s njim zbog Dejana Savićevića, koji je mislio da mora igrati. Što sam trebao? Izbaciti Zlatka Vujovića, kojeg bi poželio svaki trener, a staviti Savićevića, koji je možda i bio bolji, ali mu nikad nisi znao kako će odigrati."

 
Obrazloženje ostavke na mjesto izbornika reprezentacije Jugoslavije u svibnju 1992.

''Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu napraviti, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moja privatna gesta, a vi ga možete protumačiti kako hoćete. To je neka moja osobna odluka, a ja neću reći radi čega i neću objašnjavati, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu napraviti za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate što se dešava.''

O novinarima

''Iskreno, ne volim novinare. Novinari su takvi, ja to često kažem, oni bi posvađali dvije Titove slike na zidu. Novinari su me koštali zdravlja, ali i jednoga dijela karijere. Borio sam se, nisu mi mogli podmetnuti koliko sam ja mogao izdržati.''

Šuker ili Boban na čelu HNS-a? 

"Bili su igrači, to svakako. Kao i Robi Prosinečki, hrabar dečko. No, situacija je takva da mnogi ljudi danas žive od popularnosti. Kada vas netko tapše cijeli život po leđima, onda mislite da sve znate. To je čista manipulacija, to nema veze s ničim. Teško je od Šukera i Bobana očekivati da mogu u ovim godinama zrelo gledati na neke stvari."
 
Najbolja momčad svih vremena?
 
''Bez dileme Guardiolina Barcelona. Postavili su tako visoke standarde je ih je teško dostići. Lako je otići u Barcelonu i platiti da gledaš njihov trening, ali to je samo imitacija. Pitanje je može li se to uopće imitirati. Barcelona je u svom segmentima igre i taktike postigla vrhunac. To se ne može kupiti. Ne može se kupiti grad Barcelona koji je stotinama godina bori za neovisnost, oni žive s tim. Ne ide preko noći, oni  sto godina treniraju onako kako danas igraju. Je li Guardioli upala sjekira u med? Pa, sjekira ti može pasti i na glavu... Barcelona je takva kakva jest jer ne odustaje, oni idu putem koji se drugima učinio predugačak. Jedan Mourinho bi to možda i pokvario. Mediji bi ga prisilili da nešto mijenja, a to bi bila katastrofa. Bolje da nitko ne pokušava promijeniti Barcelonu."
 
Osimovo viđenje neuspjeha Hrvatske na SP 2006.
 
''Ljudi imaju običaj da traže razloge možda tamo gdje nisu. Bilo je što je bilo, ali, to je moje osobno mišljenje i to mi ponekad neki potvrde u nekoj priči, ali tolika razlika što se tiče fizičke spreme, trčanja, a to nitko neće da primijeti, jer je kao sramota reći ako neko ne može da trči, jer o tome se ne govori, a to je najprimarnija stvar danas u nogometu. Taj tko ne može da trči, ne može ni igrati. Pada i taktika, pada sve u vodu. Druga stvar, ja sam čuo nekoliko primjedbi, komplimenata čak, o nekoj velikoj kombinatorici, to, pošteno govoreći, pošteno, ako je neko kombinirao, to je bila Australija…'' 

Politika je zahvatila sve društvene sfere, pa i nogomet.

"Od toga ne možemo pobjeći. Nažalost, to je tako u nogometu. Tako smo i došli u žalosnu situaciju da sad slušamo što je tko radio za vrijeme rata, što je tko rekao, je li opsovao nekad nešto. Kad govorim o tome, govorim iz osobnog iskustva.''

O krvavom raspadu Jugoslavije.

''I moralo je tako biti kad smo godinama bili najpametniji, sve smo najbolje znali: i fiziku i biologiju i kemiju. Najbolji smo najbolji igrali, bili najljepša nacija i najbolji ljubavnici, a u školama smo učili kako smo nepobjedivi i kako nam nitko ništa ne može…''
 
Dva puta je odbio klupu Real Madrida.
 
''Iskreno rečeno, bojao sam se, nisam znao što ću tamo. Da me neko tada pitao: što ideš? Ipak je to dobra stvar, čast je to, samo lud čovjek može odbiti. Ja nisam, ali jednostavno sam sebe pitao, a što ću sad tamo. Toliko je velikih imena, toliko je velik klub da se moraš pitati, ako si malo korektan, što ću, što ću ja sad govoriti, što ja znam, Butragueñu ili Sanchezu ili Hierru ili drugim igračima, što trebaju raditi.''
 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara