Foto: Montaža

U PRVOJ utakmici dodatnih kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini 2012. godine, slavni Guus Hiddink suprotstavio se Hrvatskoj u Istanbulu u formaciji 4-3-3, vrlo sličnom sustavu kakvog će Islanđani prakticirati na Laugardalsvoelluru.

Sastav turske reprezentacije izgledao je ovako: Gonul, Kacar, Egemen, Balta - Inan, Sarioglu, Emre - Altintop, Yilmaz, Turan. U razmišljanjima kako se najbolje othrvati ovoj taktičkoj postavci, Slaven Bilić je ponudio fantastično rješenje, koje se do dan danas smatra jednim od najboljih prikaza kako sustavom 4-4-2 iskoristiti sve slabosti formacije 4-3-3, odnosno 4-5-1. U posljednjoj liniji Vatrenih zaigrali su Vida, Ćorluka, Šimunić i Schifo, u sredini Srna, Dujmović, Modrić i Rakitić, a naprijed Olić i Mandžukić. Iako je rani gol Hrvatske uvelike pomogao Bilićeva nastojanja te iako formacije nisu jedini relevantni stavak stila nogometne igre, činjenica je da različiti sustavi više ili manje odgovaraju jedini drugima.

Kada su ga još prije 20 godina upitali o temeljnim razlikama ova dva sustava, Sir Alex Ferguson objasnio je:" 4-5-1, odnosno 4-3-3 sustavi su kontrole sredine terena i velikog posjeda lopte. Naravno ne znaju svi što bi sa loptom kada je imaju. S druge strane u formaciji 4-4-2, naglasak je što bržem prijenosu lopte prema napadačima i klasičnim krilnim napadačima. Upravo ovo dogodilo se u Istanbulu. Turska je imala posjed lopte gotovo 70 posto, međutim nijednu izrazitu šansu za gol. S druge strane Hrvatska je imala loptu u posjedu svega 30 posto vremena, a uputila je 13 udaraca na vrata i postigla čak tri pogotka. To je temeljna prednost ovog sustava, brzina i ubojitost. Kako je to izgledalo u Bilićevoj varijanti? Pokretni napadači Mandžukić i Olić od prve su minute napravili veliki presing na stoperski par Turske i zadnjeg veznog Selcuka Inana, što je rezultiralo velikim brojem pogrešnih dodavanja domaće momčadi.