NAKON utakmice Hrvatska – Grčka 65:76, jasno možemo donijeti zaključak da je ona pobjeda protiv Argentine u drugom kolu, popraćena jako dobrom igrom, zapravo bila samo iznimka u cijelom dosadašnjem nastupu hrvatske košarkaške reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj.

 

U redu, blijedi nastup  i muku protiv Filipina smo opravdavali nepoznavanjem nabrijanog protivnika i prvom utakmicom na turniru. Debakl protiv Senegala smo objašnjavali atletskom fizionomijom afričkih igrača, koji su usput još i sve pogodili što se dalo pogoditi. Usput, taj meč je ionako bio kao nebitan, jer ionako smo meč protiv Grka trebali dobiti kako bilo da bilo, ako smo htjeli biti prvi u grupi. A to se od početka turnira najavljivalo. Čak su iz našeg kampa najavljivali, istina sramežljivo, ali ipak sasvim koncizno i jasno, i borbu za postolje.

 

Nakon prva četiri kola, ne samo da nismo opravdali takve najave i ne samo da nismo autoritativnom igrom najavili borbu za dobar plasman, već smo uoči posljednjeg dvoboja u skupini protiv Portorika, doveli pod ozbiljan znak pitanja i sam proboj u osminu finala.

Naime, u slučaju da sutra u utakmici koja se igra u 18 sati izgubimo od Baree i društva, nastup Repešinih igrača u Španjolskoj završit će prije nego su to očekivali i najveći pesimisti.

 

No, vratimo se mi utakmici protiv Grčke. Počelo je solidno. Poveli smo, držali se cijelu prvu četvrtinu mada je od početka bilo jasno da smo jako nervozno ušli u susret. S previše izgubljenih lopti i previše promašenih šuteva, morali smo biti i zadovoljni s minimalnim zaostatkom (14:16) nakon prvih 10 minuta. Međutim, tada je uslijedio klasični blackout, vjerni pratitelj hrvatske reprezentativne košarke u posljednjih 18 godina. Nevjerojatan pad koncentracije i igre u kojem su Grci na najlakši mogući način otišli na velikih 13 razlike.

 

Toliko je bilo nerazumnih odluka u hrvatskom timu u tom trenutku, suludo potrošenih lopti, i guranje istih protivniku u ruke za lagane kontre, da je samo zahvaljujući lošoj šuterskoj večeri inače duše grčke momčadi, Zizisa, i načelno lošoj tricaškoj partituri Grka, na poluvremenu rezultat bio za Hrvatsku fantastičnih -13. Ova druga četvrtina je bila bez sumnje jedna od najlošije odigranih četvrtina hrvatske reprezentacije u posljednjih desetak godina, rame uz rame onoj trećoj iz četvrtfinala protiv Slovenije na EP Poljskoj 2009. ili posljednjoj u prvoj utakmici protiv Španjolske na lanjskom EP u Sloveniji.

 

S druge strane, iako šuterski neuvjerljivi, Grci su razbijali Hrvate tamo gdje su oni najtanji, na centarskim pozicijama. Prvo poluvrijeme je obilježio sjajni Bourousis, koji je zabio 13 koševa, no od njega smo s obzirom na ime i reputaciju koju nosi, to i očekivali, ali ono što je radio u nastavku fantastični Kaimakoglou, bilo je iznenađenje za sve. A čini se ponajviše za Jasmina Repešu. Centar Kazana je večeras imao daleko najbolju valorizaciju. Skupio je 14 koševa uz nevjerojatan postotak: 3-3 šut za dva poena, 2-2 za tricu i samo jedno promašeno bacanje od tri upućena. 

 

Ulazak u drugo poluvrijeme nije najavljivao ništa dobroga, u prvih pet i pol minuta treće četvrtine Hrvatska je ubacila tek dva poena, dok je Grčka ubacila osam i pobjegla na 19 razlike (44:25). 

Ipak, tada se probudio do tada blijedi Bojan Bogdanović i s pet vezanih koševa, donio je neku nadu. Ta serija je donijela i agresivnost u obrani, i razlika se polako smanjivala. Ipak, ako je i bilo nade, ona je nestala minutu prije kraja treće četvrtine. Hrvatska je bila na -10, imala je napad i bila je naletu. Nažalost, u tom su napadu promašena tri uzastopna šuta, Ukićeva dva ulaza i trica Bogdanovića, da bi zatim Sloukas pogodio i odveo Grčku na odmor uoči posljednjih 10 minuta s vodstvom 51:39. I tu je zapravo priči bio kraj. Do kraja je nešto pokušavao Dario Šarić, ali sve je to bilo puno premalo za neki senzacionalan preokret. Jednostavno, večeras je slavila puno bolja momčad.

 

Ako zanemarimo lošiji vanjski šut Grka, sve ostalo u njihovoj igri  večeras je bilo kao iz udžbenika. Brzi protok lopte je stvarao konstantno igrača viška i cijelo vrijeme se činilo da Grci u svakom trenutku imaju akciju iznenađenja, akciju koju Hrvati ne mogu braniti. S druge strane, Hrvatska je igrala upravo suprotno i večeras je postalo jasno da imamo igrače, ali nemamo igru. Ili da budemo precizniji, imamo solidne igrače, ali Hrvatska nema tim. 

 

Više nego očito je da reprezentacija Hrvatske na ovom turniru, barem kad pričamo o nekim jačim ekipama nema ideju što napraviti kad postane gusto. Protiv Argentine smo igrali solidno jer smo živjeli od šuta. Protiv Senegala nas je šut i ubio, a protiv Grčke smo se uvjerili da nemamo niti jednu jedinu akciju, za koju možemo garantirati da će nam donijeti ne nužno koš, ali barem izrađen šut. Sve ostale ''ozbiljne'' momčadi to imaju. Neke ih imaju i po nekoliko. Mi nemamo niti jednu. Čak i nije problem u soliranju i eventualnoj sebičnosti pojedinaca. Ne, štoviše, možda bi i bilo poželjno da netko dobije odriješene ruke i preuzme odgovornost. Problem je u tome što u ovoj Repešinoj Hrvatskoj kad ne ide jednostavno nema ideje. Ni u napadu, ali ni u obrani. 

 

I tu leži možda i odgovor na neka pitanja. Jer zna se tko je odgovoran i zadužen za to u momčadi.