Foto: Grgo Jelavić / Pixsell

VRTEŠKA Poklepović - Vučević te debakl od kadroviranja, selekcije igrača i struke, igre dokazuju da Hajdukom vladaju iste navike i isti neuspješni ljudi, bez obzira je li na čelu kluba politički komesar, Kerumov pekar ili opjevanom izravnom demokracijom bile vojske izabrano i neokaljano vodstvo.

Špacu i Vučevića veže "nespojivo": Bez njih ne mogu ni Kerumov, ni Narodni Hajduk

Nema boljeg primjera za to od aktualne promjene na trenerskoj klupi: Posljednji put kada je Gogi zamijenio Špacu bilo je to u studenom 2010. Legenda kluba otjerana je i tada nakon poraza od Istre, ali Hajduk je tada bio u skupini Europa Lige. Čovjek kojem Vučević nije mogao reći ne, bio je Željko Kerum, tada na vrhuncu gradonačelničke i "bizmismenske" moći, a Vučević na predstavljanju izjavljuje kako "trener Hajduka želi biti još 10 godina", dok uz njega sjedi poteštatov namjesnik u klubu, od navijača omraženi predsjednik Joško Svaguša, protiv kojeg je Torcida prosvjedovala tako što je tartan Poljuda zasula krafnama, najpoznatijim proizvodom bogatog asortimana predsjednikove tvornice.

Pet godina kasnije, nitko se osim gostioničara na Klisu i restoratera na Paklenim otocima ne sjeća (ne)popularnog Svagija, kao da "najuspješniji predsjednik kluba u posljednjem desetljeću" nikad nije ni postojao. Pekaru je prodao, a Torcida je bombardiranje krafnama, ogorčena što klubom vladaju menadžeri i Kerumovi pajdaši, zamijenila neprestanim pjevanjem "Ako ne postaneš novi prvak ti..." dok strpljivo čeka da Hajduk sa skromnom momčadi i uz nikakvu igru, pod novim vodstvom, izabranim voljom navijača, očisti nagomilane minuse i kosture iz ormara, nakon čega slijedi povratak na put stare slave.

Jer došlo je do radikalne promjene u klupskoj politici i povijesnog zaokreta, pa nas uče da aktualni Hajduk s onim prijašnjim inkarancijama dijeli tek ime, adresu i boju dresa. I Poklepoviće i Vučeviće, koji ne samo što su uvijek u klupskom kafiću, nego se ne daju iz fotelja, kancelarija, klupa i kabina tko god bio na vlasti, jer naravno, "nisu bitni oni ili mi, nego samo Hajduk." Uostalom i Kerumovi sekretari u klubu, prilikom Vučevićevog ustoličenja reći će isto što i Brbićevi nadzornici, kako je Hajduk ovim imenovanjem "posegnuo za unutarnjim  rezervama".

Tko treba Mamića i suce pored dice, skauta, legendi i vojnika kluba?

Bio Hajduk 100 milijuna kuna u minusu, 80 milijuna kuna u plusu ili nadohvat pozitivne nule, vladalo se njime iz Banskih dvora, Banovine ili sa Sjevera, u klubu i oko njega uvijek su iste face, legende, skauti kojima je u Dinamo pobjeglo pola reprezentacije i par desetaka milijuna eura odštete, dica i vojnici kluba, pripadnici kaste "ne može mene Hajduk onoliko puta otpustit, koliko se puta ja mogu vratit" i oni su, a ne samo suci ili Mamić, zaslužni što je Hajduk tu gdje je.

Naravno, kao što smo već pisali, u Hajduku, pripadao on menadžerima ili narodu i u gradu iz kojeg dolazi, bili tamo na vlasti Kerum ili Baldasar, samokritika nije na cijeni, za razliku od mitomanije i života u svijetloj prošlosti.

Sumrak sage o ozdravljenju kluba i sve ono protiv čega se navijači bore: Hajduk iz govana vade sportski direktor koji se godinama bezuspješno uči na svim funkcijama u klubu i ekscentrik treće dobi koji bi došao još 40 puta da ga pozovu, iako je svaki put dobio otkaz

Upravo zbog splitskog i hajdučkog pasatizma i "grandece," jer je "Špaco prije 30 godina eliminirao Dnipro", 2015. dovodi ga se i predstavlja kao spasitelja, čovjeka koji je "pobijedio u svim europskim utakmicama koje je vodio na Poljudu." Naravno, nema veze što je trener sada "malo mlađi od Hajduka" (76), a s ovom momčadi, koja se hvali da je ljetos "jedva ispala" od Dnipra, niže poraze i gomila negativne rekorde protiv HNL sitneži.

Pri tome je od Hajdukove igre pod Špacom, tragikomičnije jedino gledati njegova obraćanja javnosti i slušati solilkovije o spiralnim impostacijama, ekstazama, ejakulacijama i penetracijama, gdje dolazi do izražaja koliko je ovaj živahni starčić gladan medijske pažnje, sklon ekshibicijama i izgubljen u vremenu.

Popularno je nabrajati da je Špaco "Čitanka" nogometne znanosti, sveznadar, zanesenjak i romantik, ali na terenu se to već odavno ne vidi, dok je po njegovim javim istupima očito da je svađalica i hvalisavac s ozbiljnom upalom ega, definitivno prestar za posao kojim se bavi.

Špaco ovo je zaslužio

Treba li takav čovjek Hajduku ikada i ikako, a posebno u situaciji u kojoj se klub sada nalazi, kada je onaj koji slaže momčad i vježba igrače jedna od dvije ključne osobe za izlazak kluba iz krize? Brbić i Vučević očigledno su mislili da treba.

Usprkos nabrojanom, Špaco doista jest Hajdukova legenda, kojom se u uprava poslužila kao smokvinim listom za prikrivanje vlastite nesposobnosti i neznanja, pa ga je nakon samo dva mjeseca, kada je prijetio pad u "ligu za opstanak", odbacila.

Kako radi Narodni Hajduk: S kandidatom za novog trenera pregovara u hotelu gdje sjedi aktualni!

Gore nismo napisali "Jedan Špaco nije to zaslužio", jer je zaslužio otkaz kada je zanemario da mu je zbog biologije mjesto na tribinama Poljuda i Parka mladeži i masliniku u Milni, a ne na klupi limitirane momčadi koju ne da nije uspio izvući iz krize, nego joj je još dublje utisnuo luzerski pečat.

Ali, zbog svega dobrog iz daleke prošlosti što je napravio za klub, Špaco nikako nije zaslužio ono što mu je servirala klupska vrhuška prije utakmice sa Zagrebom, kada je na pregovore oko preuzimanja kluba na ljeto, Ricarda Moniza dovela u isti hotel gdje su bili igrači i Špaco. Naravno da je znao kako je doveden kao privremeno rješenje, ali misle li uopće u Hajduku kako ovakvi pregovori djeluje na legendu, a da ne govorimo na njegov autoritet među ionako raspuštenim igračima?

Jedan od najgorih trenera Hajduka posljednjih godina za loše vođenje kadrovske politike nagrađen trećim povratkom na klupu

Goran Vučević po treći put u posljednjih sedam godina postaje (privremeni) trener Hajduka do kraja sezone, s ciljem hvatanja Europe kako god zna i umije, ali sudeći prema dosadašnje dvije gaže na klupi, 2008. i 2010., to baš i nije mnogo. A sada ima i tanji igrački kadar nego što je to bio slučaj u prethodnim nastupima na klupi.

Prva trenerska dionica ostala je upamćena po tome da je s momčadi u kojoj je glavna zvijezda bio Ibričić, otišao nakon nekoliko neuspjeha. Istu ekipu preuzima njegov asistent Ante Miše, koji postaje "Mister 100 posto", kako su mu tepali splitski novinari prije nego što je okončan njegov niz uzastopnih pobjeda.

Vučević preuzima omladinsku školu, iz koje opet sjeda na klupu nakon spomenutog otkaza Poklepoviću i tu je još neuspješniji nego u prvom mandatu, zapravo katastrofalan. Gubi niz utakmica, ali i autoritet kod igrača. Bolje reći, nije ga ni imao, jer ponavljamo, klubom tada drmaju menadžeri, a Hajduk vode također "autoriteti" Grbić i Sapunar. Kao i sada, čak je prijetio ostanak bez Europe, ali nakon što je Vučević dobio otkaz zbog domaćeg poraza od Karlovca, situaciju spašava Miše, još jedan s Hajdukove vrteške.

Sportski direktor "bez milosti prema nikome"

Početkom 2014. Vučević preuzima ključnu funkciju ovog Hajduka orijentiranog isključivo na proizvodnju i prodaju igrača, mjesto sportskog direktora.

Vučević, nikada pojam autoriteta i beskompromisnosti, tada je nastupio rečenicom kako "neće imati milosti prema nikome": "Većina ljudi u sportskom dijelu, kako u omladinskoj školi, tako skauti ili kordinatori, rade na poprilično amaterski način. Svatko mora u onom dijelu u kojem je zaposlen odgovarati za ono što radi, ali to mora biti profesionalnije i bolje nego do sada", upozorio je tada Vučević, ali godinu i četiri mjeseca kasnije, još čekamo blagotvorne učinke nemilosrdnog direktora.

Doveo niz igračkih promašaja, a oba trenera kojima je bio nadređen nisu ga slušala ni ispunila osnovni strateški cilj

Pokazao se zato u segmentu dovođenja igrača. Abduholikov, Jo, Vasilj, Ranilović, Vuković, Mezga... nisu opravdali očekivanja, da se preblago izrazimo. Milevskij je prikazan kao novi Vukas, ali to ostavljamo onima koji žele vjerovati u takve priče. Gotal zabija, Domej je perspektiva, Arkorful na posudbi.

Vučević je po zapovjednoj odgovornosti prvi na tapetu i zato što je Hajduk igrački potkapacitiran, ne toliko kvalitetom (koju naravno treba platiti, a to trenutno ne može), ali kvantitetom ne bi smio biti. Momčad nema lijevog bočnog (vraćanje Jozinovića iz druge momčadi, sportski direktor i sada trener Vučević javno komentira "To je korak natrag za Hajduk"!) ili defenzivnog veznog, dok je nakrcana krilima i ofenzivnim veznjacima.

Mučno je više slušati kukanja Hajdukovih vodećih ljudi kako klub "nema para", jer to je općepoznato, a posebno je bilo jasno njima kada su klub preuzimali, pa Vučevićeve žalopojke kako nema sa čim dovesti igrače nemaju smisla. U teškim uvjetima imao je priliku zato pokazati "nos" za igrača, sposobnost prosudbe ili pregovaračko umijeće, ali ništa od toga nismo vidjeli.

Perspektivnom Špaci nude da ostane kao... pomoćnik privremenog trenera!

U raskoraku između proklamirane promocije i forsiranja mladih igrača iz omladinske škole (što je Vučević najavio kada je postao direktor) i želje da se ipak uzme pokoji trofej (Kup) ili izbori Europa, ostao je Vučević u suradnji s oba trenera, koji su mu formalno i formacijski podređeni i koji su na predstavljanjima spremno kimali glavom i ponavljali kako će vjerno slijediti klupsku politiku proizvodnje mladih igrača.

Koliko se Narodni Hajduk odmaknuo od menadžerskog i uhljebskog?

Naravno da Tudoru nije mogao zapovijedati, a Špaco se u zao čas sjetio neuspješno dokazivati jedan od svojih aksioma "Igrač se postaje u 26-oj", pa je prvi morao otići kako bi se vratio, dok drugi više nije trener, ali mu nude utješnu nagradu - mjesto pomoćnika privremenog trenera!

Eto koliko se Narodni Hajduk pomaknuo od modela nenarodnog, menadžerskog i uhljebskog Hajduka o kojem vjesnici promjena govore s takvim gnušanjem.

Nije sve tako crno: Vučević će barem sada kao menadžer engleskog tipa slušati sam sebe

I dalje se na klupi, foteljama, kabinama i kancelarijama rotiraju iste neuspješne face, a uprava i dalje nikako da preuzme odgovornost. Ali, dobro, barem će Vučević, nakon što su mu Tudor i Špaco otkazivali poslušnost, sada kao menadžer engleskog tipa slušati sam sebe.

Ostale komentare autora pročitajte OVDJE