Rukometna 2012.: Golužin brončani put od Beograda do Londona i Balićevo doviđenja

Rukometna 2012.: Golužin brončani put od Beograda do Londona i Balićevo doviđenja

Foto: AFP, Drazen Aleksic/Cropix

GODINA 2012. bila je izuzetno zanimljiva kada je u pitanju hrvatski rukomet. Iza nas je turbulentno Europsko prvenstvo koje se početkom godine održalo u Srbiji, zatim su hrvatske rukometašice napravile malo iznenađenje kvalificiravši se po prvi puta u povijesti na Olimpijske igre u Londonu, gdje su naravno participirali i rukometaši. Nakon Igara, hrvatske rukometašice sudjelovale su na Euru koji se silom prilika održao u Srbiji, a iako smo ranim ispadanjem najbolje ženske vrste htjeli zaključiti godinu – dogodio se Goluža i "afera Balić".

Rukometno Europsko prvenstvo u Srbiji bio je prvi veliki sportski događaj godine, i njime započinjemo pregled sportske 2012. godine. Do ulaska u novu svakodnevno ćemo objavljivati priče koje su obilježile sadržajnu, uzbudljivu, ali i uspješnu proteklu godinu.

Golužina filozofija: I noga u dupe je korak prema naprijed



Goluža je prvi izbornički kredit olako potrošio na SP-u u Švedskoj 2011. godine, gdje je Hrvatska zauzela peto mjesto, a prilika za iskupljenje stigla je godinu dana nakon svjetske smotre. Euro u Srbiji bio je savršena prilika da se hrvatski rukomet okiti prvim europskim zlatom, a gotovo pa svi hrvatski navijači bili su spremni potpisati i kuću samo da "Lijepa naša" zasvira usred Beograda. Hrvatska je Euro otvorila u Vršcu gdje je u skupini D "našamarala" Sloveniju, Island i Norvešku. Prva faza završena je s maksimalnih šest bodova na kontu, a pogledom na ostale protivnike (čitaj; Francuze) bilo je jasno kako je Hrvatska prvi favorit turnira. Samo da napomenemo, Francuzi su s najjačom postavom jedva prošli skupinu u kojoj su bili sa Španjolcima, Mađarima i Rusima.

Šamar otriježnjenja stigao je već u prvoj utakmici drugog kruga natjecanja, kada su Španjolci prizemljili Golužine izabranike pobjedom 24:22. Ipak, sa zalihom iz prvog kruga situacija nije bila alarmantna i svi su čekali okršaj s Francuzima. Tog 24. siječnja došao je na raspored veliki derbi s Francuskom. Sve ostale utakmice pale su u zaborav, a svi europski mediji brujali su o obračunu Balić-Karabatić. Međutim, na iznenađenje svih, pa čak i njega samoga, Marko Kopljar, po prvi puta otkako je u reprezentaciji, pokazao je i dokazao zašto nosi dres Hrvatske.

Hrvatska je nakantala Francuze, a nad mrtvim kolektivom Expertsa klicali su svi hrvatski navijači. Kad smo kod navijača, ne smijemo zaboraviti niti "gostoprimstvo" u Srbiji tijekom natjecanja u Novom Sadu, gdje su Hrvatima razbijane "šajbe", a kao nezaobilazan dio huliganskog folklora gledali smo i premlaćivanje hrvatskih navijača te paljenje zastava. Bilo kako bilo, Hrvatska je kao druga u drugom krugu otišla u polufinale na domaćina Srbiju.

Kako se rodio Slavko "brončani"

Finale prije finala proteklo je uz bojazan od navijačkih nereda, a šačica hrabrih Hrvata koji su odlučili otići na utakmicu u Beograd, nakon 60 minuta požalili su zbog te avanture. Ne zbog srpskih navijača i njihovih zelenih lasera, već zbog činjenice da su se Golužine trupe predale prije nego što su uopće izašle na parket beogradske Arene. Poraz od Srbije 26:22 odjeknuo je poput šamara. Tada smo po prvi puta vidjeli koliko Goluži nedostaje trenerskog iskustva. Tada smo po prvi puta vidjeli kako pritisak uništava hrvatske rukometaše, a to je bilo nešto novo.

Bivši izbornik Lino Červar možda nije bio čovjek od taktiziranja, ali nitko mu nije mogao osporiti način na koji motivira igrače, a kamoli da mu je netko mogao prigovoriti kako se izgubio u utakmici i da mu je voda došla do ušiju. Goluža nam je upravo to demonstrirao.

On je jednostavno izgorio od želje da baci Srbe na koljena, a kada mu uhodane sheme nisu prolazile, to je bio kraj za Hrvatsku. U borbi za treće mjesto revanširali smo se Španjolcima, koje su u polufinalu porazili Danci. Inače, Danska je neuvjerljivom igrom na mahove i ogromnom srećom uzela zlato, a srebro za domaćina u Srbiji označeno je kao "nova era srpskog rukometa". Taj se balončić rasprsnuo u Londonu.

Balić i Goluža – početak kraja

Goluža je nakon Eura naglašavao kako su hrvatski navijači na čelu s medijima nezadovoljni broncom i kako to nema smisla. Slavko je opisivao koliko je ponosan što je Hrvatska uzela broncu, ali ostatak javnosti samo je nezadovoljno odmahivao glavom, jer što reći o izborniku koji je zadovoljan s trećim mjestom, a ima momčad za zlato. Znao je to i Ivano Balić.

Canjuga koji valja



Podravka Vegeta dugo je godina bila jedini pojam uz koji je javnost povezivala hrvatski ženski rukomet. Ipak, to se promijenilo s početkom 2010. godine, kada je Vladimir Canjuga preuzeo reprezentaciju, a prve značajnije rezultate vidjeli smo na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2011. godine. Hrvatska je tada dogurala do četvrtfinala, gdje je bolja bila Norveška koja je kasnije osvojila svjetsko zlato.

Pred Canjugom je nakon odigranog SP-a bio veliki izazov – izboriti plasman na Olimpijske igre. Uostalom, Canjuga je i sam rekao na dan kada je preuzeo kormilo reprezentacije da su Igre glavni prioritet. Kvalifikacijski turnir Hrvatice su započele neočekivanim porazom od Nizozemske 28:29, ali pobjedama protiv Argentine i domaćina Španjolske po prvi puta u povijesti izborile su nastup na Olimpijskim igrama.

Olimpijske igre u Londonu: Veliki trijumf hrvatskog rukometa

Vrući ljetni dani donijeli su nam nova rukometna uzbuđenja. Hrvatska javnost, pred početak natjecanja u Londonu, već je rezervirala rukometnu medalju, a s figom u džepu očekivali smo iznenađenje od rukometašica. Pritisak je, dakako, bio puno veći na rukometašima, kao što je to i pred svako natjecanje.

Nevjerojatna dominacija, a zatim francuska šaka u glavu

Hrvatski rukometaši otvorili su natjecanje u Londonu pobjedom protiv Južne Koreje. Bila je to izvanredna predstava hrvatskih rukometaša, a ujedno i velika uvertira za okršaj sa Srbijom, europskim doprvacima. Već nakon 30 minuta igre bilo je vidljiva razlika u kvaliteti, a vrhunsku pobjedu od osam golova razlike zasjenio je Goluža, koji je nakon utakmice govorio o "filmovima i olujama". Izbornik je kao i na Euru u Srbiji pomiješao kruške i jabuke, samo tada je njegova osveta za rat ipak izostala. Hrvatska je nakon europskih doprvaka, koji su neslavno ispali već u prvom krugu natjecanja, pregazila Mađarsku, zatim unakazila europske prvake Dance, a za kraj i Španjolsku. Natjecanje u skupini položili su s ocjenom odličan, a Balić je tada i sam priznao: "Bolje od ovog ne može".

Hrvatsku je u četvrtfinalu dočekao Tunis, koji se iskazao samo udaranjem i grubim rukometom, ali to je bila "mila majka" za ono što je Balića, Duvnjaka i ekipu čekalo u polufinalu – Francuska. Hrvatska javnost, okuražena "povijesnom" pobjedom u Srbiji, pripremala se za laganu šetnju protiv Expertsa te finalnu borbu za zlato u Londonu. Međutim, Francuzi su još jednom odlučili pokopati hrvatske rukometaše i njihove zlatne snove te su još jednom potvrdili da su kao kriptonit za miljenike nacije. A ništa ne boli više kao poraz od Francuza.

Čim su igrači izašli na teren bilo je vidljivo kako će susret završiti. Fizički dominantniji Francuzi skakutali su poput nabrijanog boksača, dok su Golužini izabranici prestrašeno gledali u pod, nadajući se da ih veliki Francuzi neće udariti. No, Francuzi su ih udarili i to žestoko. Karabatić je još jednom, uz veliku podršku neuništivog Omeyera, poveo svoju momčad u finale, a ostao nam je u sjećanju i nezaboravan izraz lica Slavka Goluže, kojem se sva krv sledila u žilama. Poraz od Francuza bio je razoran za hrvatsku reprezentaciju iz nekoliko različitih razloga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao prvo, Francuska je potvrdila da je apsolutni vladar svjetskog rukometa, a najgore od svega je to što su Hrvatsku pobijedili s ekipom "staraca". Inače, "mlada" Hrvatska na čelu s Kopljarom, Gojunom i tadašnjim izbornikom Linom Červarom najavljivala je rušenje Francuza još nakon poraza u finalu SP-a 2009. godine. Červar je predviđao rukometnu rapsodiju u Londonu i tvrdio kako su svi ti bolni porazi od Francuza ustvari jedna vrsta rukometne škole. Ali, zabilježili smo i to da se francuski div Dinart na te izjave samo slatko nasmijao i kratko poručio: "Hrvati, pojest ćemo vas na Igrama".

Prorok "Did" bio je u pravu. Expertsi se nisu osvetili Hrvatima za minoran poraz na Euru u Srbiji, budući da su već prije te povijesne utakmice bili spakirani i spremni za povratak kući, već su otvorili "stare rane". Francuzi su razotkrili da je hrvatski car Goluža gol te da štreberska taktika ne prolazi kod najboljih. Kada kažemo štreberska taktika, onda se tu podrazumijeva da je Balić bio jedini raspoloženi igrači na terenu, jedini koji se nije "usrao" velikih i snažnih Francuza, a većinu utakmice prosjedio je na klupi.

Uostalom, maestro je to znao, a zahvaljujući televizijskim kamerama i hrvatska javnost je saznala što Balić misli o Golužinom potezu da ga preseli na klupi. I konačno, slika Balića kako tužan sjedi na klupi nakon poraza u polufinalu bila je znak kako je "nešto trulo u državi Danskoj", a kasnije izjave o oproštaju dale su nagovijestiti da se Ivano neće skoro vratiti u najbolju selekciju.

Rukometaši osvojili rekordnu medalju za Hrvatsku na Igrama

I dok su hrvatski vaterpolisti ušli u finale, rukometašima je preostala borba za broncu. Ulog je bio visok. U slučaju poraza protiv Mađarske osvojili bi "drvenu medalju", a u slučaju pobjede Hrvatska bi uzela svoju šestu medalju na Igrama, ujedno i rekordnu. To se u konačnici i ostvarilo, ali nikome nije bilo do slavlja jer je poraz od Francuza još uvijek bolio.
 
Rukometašice oduševile i najavile velike stvari u budućnosti...

Hrvatska je imala izuzetno tešku skupinu u Londonu. U debiju na Igrama Canjugine izabranice upisale su pomalo neočekivani poraz od Brazila, ali Brazilke su kasnije pokazale kako pobjeda protiv Hrvatske nije bila puka slučajnost. Hrvatice su se nakon uvodnog poraza na turniru uozbiljile te su nakon pobjede protiv Angole započele s mini iznenađenjima. Nakon što su slomile vrlo kvalitetne Ruskinje, Hrvatice su u epskoj borbi porazile i Crnogorke, a zahvaljujući remiju Crne Gore i Rusije,  Hrvatska je u četvrtfinale prošla kao drugoplasirana momčad iz skupine A. Međutim, Španjolska je uz dozu sreće slavila 25:22 te je tako ugasila nadu o eventualnom iznenađenju hrvatskih rukometašica.

...odmah nakon Eura u Srbiji

Otprilike četiri mjeseca nakon završetka Igara u Londonu, hrvatske rukometašice nastupile su na Euru koji se održao u Srbiji, iako je prvotno trebao biti održan u Nizozemskoj, koja je u konačnici nekoliko mjeseci prije početka natjecanja odustala od domaćinstva. Sve u svemu, Canjuga se pred početak natjecanja suočio s brojnim ozljedama i odustajanjima glavnih igračica, a u Novi Sad otišao je bez prve sedmorke koja mu je izborila London.

Hrvatska se, dakako, nije predala, ali nije bilo ni realno očekivati da se s debitanticama ostvari neki veći rezultat. Doduše, priča nije krenula tako loše. Hrvatska je u prvom kolu svladala Mađarsku, međutim porazi od Španjolske i u konačnici od Njemačke značili su kraj natjecanja za izabranu žensku vrstu. No, ne možemo se oteti dojmu da je Hrvatska igrala vrlo dobro te se odlično nosila s jačim protivnicama, koje su do samog kraja susreta morale drhtati za pobjedu.

Baliću, zbogom ili doviđenja?

Slavko Goluža je početkom prosinca objavio spisak od 28 igrača koje vodi na pripreme za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Po prvi puta nakon gotovo 11 godina na popisu se nije našao Ivano Balić. "Ivano nije tu jer sam ja tako odlučio", grmio je Goluža u pomalo bahatom tonu. "Svejedno, to ne znači da je zauvijek otpisan. On trenutačno nije u formi i zato ga nema ovdje", glasilo je prvo objašnjenje izbornika. Nekoliko minuta kasnije: "Balić mi se nije javljao, što sam mogao?", pojadao se Keta. Hrvatska će tako otići na pripreme bez Balića, koji nije ni sjena od igrača od prije deset godina, ali Ivano je Ivano.

Plemeniti igrač koji sa svojim iskustvom može potegnuti kada je najteže, koji pred mlađim igračima sigurno ima puno veći autoritet nego sam Goluža. Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj pokazat će nam koliko je Duvnjak sazrio kao vođa ekipe. Osim što će Duvnjak biti pod povećalom, bit će zanimljivo vidjeti koga će od mladih igrača Goluža povesti u Madrid.

Budući da je izbornik najavio pomlađivanje reprezentacije, izgleda da su Denisu Buntiću ili Marku Kopljaru, talentiranom 27-godišnjaku, dani odbrojani jer je Luka Stepančić ove sezone u dresu CO Zagreba pokazao koliko je opasan, a što je najbitnije koristan u oba pravca. Od nekih novih klinaca tu su i Stipe Mandalinić, najbolji junior Europe, za kojeg se treneri kunu da je novi Lacković, ali i Lovro Šprem s kojim je Goluža u Zagrebu dobio novu dimenziju u obrani. Ipak, Lovro bi mogao pričekati na svoj red, jer su Štrlek i Čupić ove sezone bili noćna mora za većinu golmana u Europi.

Kad smo kod golmana, onda ne smijemo zaboraviti na čudesnog Filipa Ivića koji se odličnom formom u Ligi prvaka, kao i u domaćem prvenstvu, dokazao izborniku te je potvrdio činjenicu da će Hrvatska nakon Alilovića imati još jednog sjajnog vratara. 

Portugal 2003., Španjolska 2013.?



Svjetsko prvenstvo počinje 11. siječnja, a Hrvatska natjecanje otvara dan kasnije utakmicom protiv Australije. 14. siječnja na rasporedu je okršaj protiv Alžira, a već u 3. kolu stiže prvi pravi izazov - Mađarska. Nakon Mađara Golužinim izabranicima predstoji susret protiv Egipta, a posljednja utakmica u skupini bit će prava rukometna poslastica jer Hrvatska u Madridu igra protiv Španjolske.

Budući da je izvjesno kako će Hrvatska u ovoj skupini uloviti jedno od četiri mjesta koja vode dalje u natjecanje, važno je napomenuti da je IHF promijenio sistem natjecanja te je uveo "knock-out" fazu. Hrvatska se u šesnaestini finala križa sa skupinom C gdje se za prolazak dalje bore Srbija, Slovenija, Poljska, Južna Koreja, Bjelorusija i Saudijska Arabija. Hrvatska bi se tako, primjerice, ponovno mogla susresti sa Srbijom, a u slučaju poraza to bi ujedno bio i kraj sudjelovanja na turniru, dok bi pobjednik otišao dalje u četvrtfinale.

Kako je trebalo biti: Balić se sa zlatom oko vrata oprostio od reprezentacije

I za kraj jedna zanimljivost. Hrvatska je svoje posljednje zlato uzela 2004. godine na Igrama u Ateni, a prvi i ujedno posljednji put hrvatski rukometaši svjetsko su zlato uzeli 2003. u Portugalu. Prvenstvo u Španjolskoj prilika je da rukometaši osvježe te podatke, a mi možemo samo zamisliti kakav bi to oproštaj od reprezentacije bio da se najbolji rukometaš na svijetu okitio svjetskim zlatom. Koje mu s pravom i pripada.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara