Selfiesko prvenstvo: Precijenjeni i zatvoreni tulum bogataša čiji ishod je srušio Merkeličinu teoriju

Foto: Facebook

"MULTIKULTURNO njemačko društvo u kojem različite nacije uživaju u suživotu je san koji je potpuno propao", poručila je 2010. godine kancelarka Angela Merkel na konvenciji mladeži njene "blago desne" Kršćanske demokratske unije.

Četiri godine poslije, predsjednica njemačke vlade odmah nakon kraja finalne utakmice SP-a i pobjede reprezentacije Njemačke koja ne može biti multikulturalnija, pohitala je u svlačionicu Elfa na Maracani u Riju, kako bi se slikala s nacionalno, rasno i vjerski miješanim predstavnicima njene zemlje.

Merkel 2010. pokopala multikulti Njemačku, četiri godine kasnije je prigrlila

Političari, pa tako i ova političarka, uvijek računaju s dvije zakonitosti; dobro je biti u društvu pobjednika, jer vas onda biračko tijelo percipira kao uspješnog, te da to isto biračko tijelo ima kratko pamćenje i tako nema nezgodnu naviku prisjećanja onoga što je kancelarka izjavila ulagujući se desnim tvrdolinijašima prije tek nekoliko godina.

Jer od kancelarkine objave multi-kulti Njemačka možda doista živi samo u ljevičarskim tlapnjama, ali je zato nezapamćen uzlet doživio nevjerojatno iritantni fenomen "selfieja", fotografiranja samog sebe ili društva koje stane u kadar kamere pametnog telefona i postavljanje takve slike na društvene mreže.

Željezna frau europske politike tako se u kabini Elfa centrirala pored izvjesnog Samija, sina tuniskog doseljenika potpuno nenjemačkog imena i prezimena Lazhara Khedire i neusporedivo rasno prihvatljivije Njemice Doris. Zagrlila je multinacionalnog i multirasnog Samija, a nedaleko od njih bio je Nijemac koji ne može biti dalje od arijevskog ideala. Jerome Boateng, čuvar njemačkog gola, crnije boje kože od Obame. Rođen u Berlinu godinu dana nakon pada zida od majke Njemice i oca Ganca, za razliku od polubrata Kevina-Princea, koji igra za Ganu, odabrao je Njemačku.

Tunižanin, Ganac, Albanac, Turčin i dva Poljaka koji su za Njemačku zabili 118 golova

Na ovom multikulti grupnjaku našao se i čovjek rođen u Bad Hersfeldu, ali čije ime i prezime čak i površnim poznavateljima njemačke kulture i nacije otkrivaju koliko njegovi preci imaju veze sa zemljom Bacha i Bauhausa. Shkodran Mustafi također je prva generacija u Njemačkoj, inače dijete Albanaca iz makedonskog Gostivara i musliman.

Osim Khedirine čvrstine, islamska civilizacija podarila je Njemačkoj i kancelarkinom selfieju i lepršavost Mesuta Özila, koji prije svake utakmice recitira Kuran, a u Brazilu bi sigurno da se nije ozlijedio, bio još jedan Turčin, Ilkay Gundogan.

Konačno, što bi njemački nogomet bez predstavnika zemlje i naroda s kojima neke prethodne inkarnacije njemačke države nisu htjeli imati ništa osim rata, a Merkeličin davni prethodnik na kancelarskoj poziciji ih je zvao "podljudima"? Bio bi siromašniji za 118 golova, koje su za reprezentaciju Njemačke, postigli Poljaci Klose i Podolski.

Laž koja se stalno ponavlja: "Gledali smo najbolje SP"

Kada smo se uvjerili da Njemačka multinacionalnost/kulturalnost/konfesionalnost/rasnost ne samo da nije propali san, nego jedna od najvažnijih sastavnica njihovog uspješnog pohoda na svjetsku krunu, kratko rezimirajmo i ostala glavna obilježja završenog SP-a, ne toliko sportska i natjecateljska, koliko marketinška i medijska.

Fama je kako je ovo bilo ono što se piše i govori, da smo prošlih mjesec dana gledali "najbolje SP", jer jedva smo nabrojali pet najboljih utakmica na prvenstvu, koje možemo nazvati antologijskima i "povijesnima". Uzbudljivo i neizvjesno je svakako bilo, ali najbolje i najkvalitetnije, nikako ne.

Suđenje je bilo upravo gadljivo neprobavljivo i neprihvatljivo, kao i forsiranje putem sustava natjecanja da u polufinalu bude Brazil + još jedna južnoamerička reprezentacija, zbog čega su kao kolateralne žrtve pali Meksiko i Francuska.

7:1 je pirova pobjeda protiv odavno zacrtanog i u Brazilu potvrđenog puta kojim SP ide

Ali, takva politika obila se FIFA-i i bahatim domaćinima o glavu na najgori način; 1:7.

I dok su istinski ljubitelji nogometa barem te večeri mogli uživati u spektakularnoj propasti unaprijed režiranog prvenstva, ipak je to bila pirova pobjeda, jer na strateškoj razini i na ovom SP-u dodatno je utaban put kojim se kreće čudovište zvano moderni nogomet.

Uvijek gladno i nezasitno para, (p)ostalo je isključivo amerikanizirana zabava za bogate, selebove koji s tribina rade selfieje, ili ih ako su starletice i manekenke uhljebljene kod nogometaša, onda na terenu, gdje ni ovaj put nismo u zagrljaju s igračima gledali navijače.

Naslov s Nijemcima na terenu ne slave navijači, nego starlete i modeli

Kao da se radi o vrtnoj zabavi, ili cocktail-partyju uz bazen, njime se nakon pobjede Nijemaca nisu rastrčali navijači sa zastavama koji bi na ramenima ponijeli junake, nego su se tamo prešetavali modeli, a klinci tatama "pucali penale".

U opći trend slavljenja površnosti i navodne globalne "demokratičnost" nogometa i navijanja, a ustvari zatupljivanja i pretvaranja navijača u konzumente, osim "Selfieranja", uklopila se i Tweeter histerija, jer odjednom je od gledanja utakmice postalo važnije za vrijeme meča pratiti i čitati svih deset tisuća podataka koji se tijekom susreta izlistavaju i variraju od zanimljivih detalja, ali i potpuno idiotskih trivija i samovojskasto-štreberskih picajzlarija.

Tko će tweetati i slikati selfie s Dinamo - Žalgiris?

Vraćamo se dakle tamo gdje nam je mjesto: pretkolima, Žalgirisima, Ferencvarošima i Dundalcima, što zapravo nije loše, jer konačno će o nogometu prestati pričati oni koji ga prate samo jednom u četiri godine.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara