"Uglavnom sam sam, no imam ekipu koja mi pomaže u pripremi projekta, sređivanju broda i slično. Ima dosta logističkih stvari koje treba riješiti, a to uglavnom obavlja moja obitelj i ljudi iz kluba. To ja zovem "short team". Kako je do toga došlo? Obožavam putovati. U redu, znam da svi to vole, ali ja to stvarno obožavam. Oduševio sam se lani kad sam bio u Indoneziji na jednoj regati. Načelno, obožavam sportska putovanja. Sportom se bavim cijeli život. Jako puno sam skijao, a bavio sam se i rukometom do prije pet godina. Sport mi je u krvi."

Kako si se zaustavio na jedrenju?

"Najprije preko klasičnog, olimpijskog jedrenja, male klase. Prošao sam školu i krenuo po regatama. Inače sam internacionalan čovjek, nemam nekih granica. Često sam gledao snimke kako ''pravi igrači'' jedre oko Francuske, Engleske, preko Atlantika, po Mediteranu i razmišljao sam: ''Zamisli da mi jednog dana odemo tamo.'' To su mali brodovi, dosta su nabrijani i za jednog jedriličara mokri je san jedriti na takvom brodu. Riječ je o specifičnoj klasi. Sve inovacije u svijetu jedrenja, a jedrenje je jako tehnološki sport"

Možeš li nam malo približiti tu kraljevsku klasu?

"Klasa je mini 6,50. Krenulo je krajem 70-ih, netko se dosjetio da napravi brod iste dužine, pa tko prvi preko oceana". Zaslužan je Englez, a Francuzi su preuzeli. Francuzima je prelazak Atlantika najnormalnija stvar, kao kada mi kažemo da smo bili do Visa. Imau tu kulturu, rođeni su pomorci."

Je li jedrenje pitanje slobode, je li to uzrok ljubavi?

"Cijeli život sam na moru i za mene je jedrenje najbolji sport od svih. Trenirao sam mnoge sportove, ali jedrenje je ipak vrh. Jedan od razloga je i sloboda, ali ujedinjuje i sve druge elemente. Rukomet me gušio, stalno sam bio u dvorani Sada imam jedro umjesto tenisica. Tu je i element tima, ali i protivnici i taktika... Ma imaš sve."

Adrenalin?

"Da, da. Definitivno! Na posljedljnoj regati, nakon pet dana jedrenja, u roku od 20 minuta tri bode zajedno ulaze u cilj. To je kao kada u spustu trojica uhvate isto vrijeme. Adrenalin je na maksimimu. Plus, htio ne htio, tu je i faktor prirode. Naravno da se bojiš kad je gadna oluja, ima i ekstremizma u svemu tome."

Za tebe je ovo možda trivijalno pitanje, ali za čitatelje koji možda nisu upoznati: koja je najteća razlika između oceanskog i kratkog jedrenja i što će za tebe biti najveća prepreka na Atlantiku?

"Olimpijsko jedrenje je, `ajmo reći, dnevno jedrenje gdje se nađeš na moru ujutro i popodne se vratiš nazad. Imaš određeno polje na kojem se jedri, a dužine je milju, milju i pol, i ti se zapravo stalno vrtiš u krug. Tu odlučuju detalji. Tko je brži, tko bolje izabere taktiku, a to je instintkivno i kratkoročno.

"Off shore" jedrenje je takve prirode da ponekad i po dva dana jedriš u smjeru drugačijem od ostalih jer znaš da će se vremenske prilike okrenuti i da ćeš imati super vjetar i kut te tako nadmudriti ostale. U međuvremenu moraš biti čvrst u glavi i siguran u svoju odluku. Oceansko jedrenje je zapravo test izdržljivosti i onaj tko u u najdužem periodu najpametnije spava, najpametnije se hrani i štedi brod, taj je najkompletniji i ima prednost"

Potrebno je, dakle, biti potpuno čist u glavi.

"Naravno. Sam proces priprema i logistika su bitni. Znam da krećem tek za dvije godine i da je to kulminacija. Upoznat sam s pristupom profesionalnom sportu. Trenera nemam. Da imam novca, vjerojatno bih ga imao. Teško je kad ti nema tko slagati raspored"

U biti, sam si svoj trener?

"I trener i menadžer i PR i logističar... Sve sam što treba i poludim kada mi netko kaže da lagano jedrim i uživam. Naravno da to nije tako. U te dvije godine jedrit ću efektivno možda tri mjeseca, a ostatak vremena ću se baviti s hrpom drugih stvari. Moram biti i električar, moram znati popraviti kvar, moram poznavati brod"

"Strah me samo hoću li skupiti novac. Strah me tog neuspjeha. Već šest mjeseci se pripremam i ovo mi je zapravo zadnji pokušaj, sve sam drugo već pokušao. Da budem iskren, odgovorio bih svašta na ovo pitanjem, ali znam da će moja mama pročitati. Ispričat ću, stoga, priču o mom prijatelju iz Francuske koji je jedrio preko Atlantika u brodu od osam i pol metara. Veliki val prevrnuo je jedrilicu koja se napunila vodom, a on je sat vremena disao kroz otvor od wc-a. Samo sreća ga je spasila i prevrnula brod natrag. Bio bih glup kad sve to ne bih respektirao, ali aktivno se ne bojim. Umoran si, doneseš krivu odluku, zaboraviš na radar, sve se to može dogoditi. No, najveća su opasnost zapravo kontejneri koji padaju s brodova i tek koji centimetar vire iz mora" 

Na koji način ste osigurani? 

"Postoji treker koji je povezan s obalnom stražom. U svakom momentu moguće se ulogirati i vidjeti poziciju broda. Inače, riječ je o najsigurnijem plovilu. Svaka funckcija ima svoj safety mod, drugu i treću opciju"

Da nismo u Hrvatskoj, zvučalo bi apsurdno koliko malo ulažemo obzirom na rezultate naših jedriličara. Zar je nemoguće namaknuti sredstva? 

"HOO sponzorira olimpijske kandidate, što je i u redu. Njihove kampanje koštaju puno jer se regate voze po cijelom svijetu. Većinom su obitelji kreirale vrhunske jedriličare i već gotove ih doveli u reprezentaciju. I onda je super, sad smo mi repka, repka plaća sve... Mi zapravo nismo morska nacija, koliko god neki mislili da jesmo. U Šibeniku ćeš u svibnju, primjerice, u svibnju unatoč sjajnom vjetru vidjeti tek par jedrilica i surfere na Jadriji. Sve se svodi na to. Usporedbe radi, jedrio sam jednom na EP-u u Kielu. Prijatelj i ja željeli smo pojesti nešto domaće u gradu, pa smo lokalnu gospođu zatražili savjet. Kada smo joj rekli da smo ovdje na regati, odmah nas je pitala koja smo klasa. Odgovorimo 505, a odmah dođe novo pitanje: ''Jesi li ti na timunu ili si floklista?'' Iznenađeno ju upitam kako tako dobro poznaje jedrenje. Kazala je da prati samo površno, ali cijeli grad živi za taj sport. Tisuće ljudi okupi se na regati. Tamo se živi za jedrenje kao kod nas za nogomet.

Jedrenje nije sport za bogate, to su kod nas najčešće predrasude. U redu, ako se želiš baviti jedrenjem na vrhunskom nivou, treba ti ozbiljan novac, no ako želiš jedriti za svoj gušt, za tisuću eura možeš nabaviti jedrilicu. Posve dovoljno za uživanje u moru. Međutim naši ljudi to ne znaju. Iako smo zemlja na moru, naši ljudi more ne poznaju. Teško je našem čovjeku otići i do Italije, a kamoli se zaputiti preko Atlantika"

Koja je najduža regata koju si odradio? 

Najduže smo jedrili 600 milja, oko tisuću kilometara. Nadam se da ću sljedeće godine odraditi dvije i pol tisuće milja od Francuske do Azora"

Tko je prvi Hrvat koji je odradio ovakav sportski pothvat preko Atlantika? 

"Šime Stipaničev iz Tribunja, on je pionir. Napravio je to u 26. godini, čak je sam složio i jarbol. Šime je uzor"

Kako se pripremaš za vremenske uvjete?

"Prije regate možeš računati s prognozom do desetak dana unaprijed. Moraš prepoznati i znakove prirode koji najavljuju promjene vremena i po tome složiti taktiku" 

Zamolila bih te za kraj da nam ipak približiš put koji, nadamo se, kreće u Francuskoj. Kakva je ruta, kako se hraniš i kako, uostalom, spavaš?

"Najteži je sam početak rute. Biskajski zaljev, veliki zaljev Atlantskog oceana, između zapadne francuske i sjeverne španjolske obale, specifičan je i vrlo zahtjevan jer s dubine od tri-četiri tisuće metara ulazite u plićinu od 200-300 metara. Tu su valovi najoštriji. Nakon tog dijela ulazite u pasatne vjetrove, a to je kao da ste u vlakiću, stalno imate brzinu od 15-20 čvorova i dalje je potrebno biti samo uporan. I budan. Nikada ne spavam duže od pola sata, jer kad tijelo uđe u fazu dubokog odmora, probudiš se glup, tup i neupotrebljiv. Potrebno je proći posebne psihološke pripreme za to, ali brzo se čovjek navikne na ritam. Tu je i autopilot, tvoj najbolji prijatelj na putovanju"