NA današnji dan prije točno 46 godina u Amsterdamu se rodio jedan od najvećih nizozemskih nogometaša svih vremena Dennis Bergkamp. Sa sedamnaest godina zaigrao je za prvu momčad Ajaxa, u kojem se zadržao sedam godina osvojivši 1987. Kup pobjednika kupova te Kup UEFA 1992.

 

Mogao je birati klub u koji će otići, a Johan Cruyff mu je savjetovao da odbije Real koji je bio najuporniji. Bergkamp s reputacijom jednog od najboljih igrača na svijetu odlazi u Inter, no u Milanu se nikad nije do kraja prilagodio, a legendarni su bili njegovi sukobi s prgavim Urugvajcem Rubenom Sosom.

 

Nakon dvije godine stagniranja na Giuseppe Meazzi odlazi u London i potpisuje za Arsenal. Pokazat će se, bio je to potez života. Bergkamp je u Londonu procvjetao, a navijači ''Topnika'' dobili su novog idola kojem su na prilazu Emiratesu sagradili i spomenik. U 11 sezona igranja za Arsenal (tamo je 2006. i okončao karijeru) oduševljavao je nogometni svijet svojim bravurama, a posebno su dojmljivi bili njegovi golovi.

Ako su George Best, George Weah i Ryan Giggs najveći igrači u povijesti koji nisu nikad nastupili na svjetskom prvenstvu, onda je veliki Nizozemac Dennis Bergkamp, barem prema sudu autora ovog teksta, najveći nogometaš koji nikad nije osvojio svjetsku krunu (za Messija još ima vremena). Slavnog Di Stefana i još slavnijeg Puškaša nisam nikad gledao, za Platinija i Socratesa sam bio premali, a čak ni moj ljubimac Marco Van Basten (osim onog jednog naravno) nije davao golove kakve je davao Dennis Bergkamp. Nitko nikada nije davao takve golove.

 

 

A nije da nije mogao. Mogao je i trebao je, no vječni, desetljećima stvarani apsurdni sukobi unutar nizozemskih svlačionica, učinili su svoje. Sulude podjele na crne i bijele, na ove ili one, godinama su nagrizali sklad i prijeko potrebnu mirnoću, koja bi bila presudna da se napravi taj jedan korak koji je uvijek falio. Tako se nešto i dogodilo Bergkampu, virtuozu s loptom, igrači čiji golovi nisi samo statistička numera, koja će se na kraju prvenstva uzimati u obzir kod računanja gol razlike. Njegovi golovi su umjetnost, poezija i estetski užitak. Gledajući Bergkampa kako zabija, osjećali smo se bolje, sretnije, jer su ti golovi bili čudo.

 

 

Onaj gol koji je 3. ožujka 2002. postigao u dresu Arsenala u ligaškom dvoboju protiv Newcastlea, vjerojatno je najljepši gol koji je ikada, ali baš ikada, postignut na nogometnim terenima, naravno, opet prema sudu autora ovog teksta. Gol koji vjerojatno nitko živ na ovom svijetu ne može objasniti kako je uopće i postignut, čak ni sam Dennis.

 

Jer je on tim golom poremetio i zakone fizike, anatomije, matematike, ispremiješao je sve Pitagorine poučke i Arhimedove krugove onog trenutka kada je primio Piresovu loptu i napravio ono. Kažem, uvjeren sam ni da sam Bergkamp ne može objasniti što se dovraga tada dogodilo, jer taj gol nije nikakav produkt treniranja, vježbanja, običnog nogometnog talenta, ne, taj gol je produkt apstraktnog instinkta kojeg posjeduju samo genijalci.

 

 

Četvrtfinalna utakmica na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., bila je jedna od najljepših, najuzbudljivijih na cijelom turniru. Rivali čija mundijalska povijest seže još u 1974., a kulminirala je na Videlinom Mundijalu 1978. i onom Kempesovom finalnom simultankom, odigrali su jedan sjajan meč prepun uzbuđenja i svega onog što najljepši nogomet može gledatelju ponuditi. 

Nizozemci su krenuli sjajno i preko Jonka su zatresli gredu, a već u 12. minuti su i poveli. Akciju je započeo Ronald de Boer, koji je loptu dodao Bergkampu, a ovaj ju je proslijedio Kluivertu, koju manirom vrhunskog strijelca zabija za vodstvo narančastih. 

 

 Ipak, vodstvo nije dugo trajalo. Pet minuta poslije Claudio Lopez koristi Veronovu loptu s očima i izlazi sam ispred Van der Sara te mu gura loptu kroz noge za 1:1. Nakon pogotka Nizozemci su bolji, imaju više loptu u svom posjedu, no najveću prigodu imaju Argentinci, koji preko Ortege s 25 metara pogađaju vratnicu. 

 

U nastavku još jednu vratnicu pogađa i Batistuta, a zicer Kluivertu s druge strane brani Roa. I kad se baš očekivao posljednji sučev zvižduk i produžeci, trenutak za povijest i trenutak kad je Dennis Bergkamp dokazao sve ono o čemu sam pisao na početku ovog teksta.

 

Jedna duga, beskonačno duga lopta, valjda poslana iz Surinama, došla je do Bergkampa koji je na leđima nosio sjajnog argentinskog braniča Ayalu. Maestro ju prima, lijepi loptu na kopačku da mu slučajno ne bi pobjegla dok se ne riješi trzajem tijela Ayale i onda fantastičnim udarcem zabija za pobjedu i polufinale svjetskog prvenstva.