Montaža: Index

ŠTO VAM ZNAČI 13.5.1990.? pitali smo naše čitateljice i čitatelje i pozvali sve one koji su tog dana bili na Maksimiru da osobnim svjedočanstvima dočaraju što su im neredi predstavljali, te kako na nju i Dinamo gledaju 25 godina kasnije.
 
Kao što smo i najavili, vaše najzanimljivije komentare i fotografije donosimo u tekstu:

"U to vrijeme kako to volimo zvati prije rata najčitaniji sportski  časopis je bio Tempo iz Beograda i na njegovim naslovnicama je osvanuo jedan lik sa maramom preko lica, te na ako me pamćenje služi i na još dvije strane u opširnom djelu kako baca kamen na policiju na terenu. On je bio oličenje tadašnjeg huliganizma i barbarizma za tadašnju tzv. sportsku javnost Jugoslavije. Nikada neću zaboraviti lice njegove majke koja je bila profesorica u školi sa Tempom u ruci uplakana drugi dan i kako je vikala: "Domagoj to si ti!", a mi onako nevini smo to sve nijekali. Nedugo zatim Domagoj  njegov brat i ja smo otišli u Domovinski rat i borili se sa Dinamom u srcu za našu Hrvatsku.Danas je naš Domagoj (Zagreb 84 -osnivači BBB) profesor u školi i živi istim žarom za naš Dinamo."

"13.5.1990 mi ne znači ničta, mi smo dručtvo koje viče brine o mrtvima i pročlosti nego o živima i budućnosti, bolesno."

"Pogledaj filmić do kraja. Armada je započela tuču i prva uletila, Pupe ulazi u teren i skida trans Delije Knin:

"Jedina fora, do tada nezabilježena, je da se utakmica nije odigrala. sve drugo bilo je kilavo, a spominjati to kao početak Domovinskig rata je jedna od najvećih idiotarija. Godinu dana poslije, na istom mjestu isti protivnici odigrali su kolo yu lige. Ako to ne znate, proguglajte."

"Nikakav početak rata. Utakmica je bila samo uvertira u konačnu propast "bratstva i jednistva"."

"Nisam siguran da je netko ispricao verziju sa južne tribine. Bilo nas je dvadesetak na tribini jug, uglavnom ekipa s Volovčice i Borongaja. Odvaljivali smo komade betonske tribine i tim gromadama gađali Cigane na stajanju. Bilo je puno razbijenih glava, kak si gromadu bacio tak bi nekog pogodio jer su bili ko sardine na stajanju. Zato su provalili gore jer to bombardiranje bilo neizdrživo. Čudim se da neko od Cigana nije poginuo. To je živa istina."

"Dan kada je huliganizam postao nacionalizam. I takav živi do današnjeg dana. Sramota za svakog poštenog građanina. Ne ponovilo se."

"Neponovljiv 13. svibnja 1990. Čast svim dečkima sa sjevera u to ponosno vrijeme za sve dinamovce."

"Poštovani, vezano za nerede na Maksimiru, šaljem vam novinske isječke iz tog vremena:

"Druga vremena i jedan sasvim drugi Dinamo, koji je tada bio ponos Hrvatske, sve suprotno od onoga šta je danas. Momcima koji su osramotili i napali ove jadnike Delije tog dana, vječna slava i hvala. Legendi hrvatskog nogometa Zvoni Bobanu također."

"Samo bolesne balkanske nacije mogu slavit šoru među ultrasima kao događaj nacionalnog značenja."

"Na tim su utakmicama bili i Torca, Aramada, dečki iz Slavonije.. Tip koji je zagrlio Bobana nakon skoka je iz Rijeke. Tad su se svi ujedinili protiv Srba, bilo je i obrnuto kad su Hr klubovi dolazili u Srbiju. Lijepa vremena spitki, baklji i presjedanja u Vinkovcima."

"Meni znači da DB može da organizuje šta želi i kad želi, da angažuje navijače za potrebnu polarizaciju u društvu, kao preduslov za krljanje, konkretno za potrebne izgovore za čistke u bezbedonosnim strukturama.  Sve je dobro režirano, i sa srpske i sa hrvatske strane.  Dobro je režirano kao i mnogo štošta drugog, a poslednji u nizu je famozni "dron", izum srpske službe-družbe sa ciljem ostvarivanja ciljeva Tih i Tih. Trebalo je, naravno, da se razdružimo i svako svojim putem, ali zbog niskog nivoa svesti, ovakve režije su nam potrebne.  Trebalo nas je što pre i što hitnije iz "sredine", kojoj je većina Srba i Hrvata pripadala, gurnuti u četnički i ustaški kamp.  Mi na Balkanu pokazujemo nivo svesti. To pokazuje i nesretni Boban, koji je još pametniji među fudbalerima, kao i Divac u košarci.  Momke je vodila normalna emocija u datom trenutku, a nisu ni svesni čemu su poslužili."

"90-ih je sjever i jug Hrvatske bio jedno tijelo i jedna duša... Volio bi da je tako i danas."

"Nemoguće, jer si onda imao prekogranične krivce za svoje probleme, sada to moraju biti oni iz druge regije, sela do tvoga, kvarta do tvojega itd., uglavnom mora postojati netko koga se mrzi i tko je kriv i opasan."

"Bio sam na Maximiru tada. Bila šora, milicija branila Delije na čelu sa Arkanom i tako dalje.Čak se govorilo da je umjiešan bio i dio Udbaša koji su se priklonili HDZ-u i organizirali sve to da se pokaže kako treba što prije početi sa restrukturiranjem milicije i desrbizaciju iste."

"Ne znam da li je taj dan počeo rat, ali je svakako događaj koji se urezao u našu kolektivnu svijest te imamo 4,5 milijuna tumačenja, kao i izbornika. Ja sam bio prilično mlad kada  se dogodila ta utakmica ali sam kao umjetnik  Bobana ovjekovječio na platnu koje je bilo predstavljeno na izložbi u galeriji Koprivnica 2006 pod nazivom The name of the game", akademski kipar Igor Brkić, Križevci:

"Rat je počeo godinu kasnije masakrom u Borovu, ovo je bio običan obračun huligana, ništa više, nikakav rat, nećemo svako divljanje bitangi smatrati početkom rata."

"Bio sam na utakmici na jugu i ima me na snimkama, duga kosa i srpska zastava.
Dolazak: Sarajevo, Doboj, Sisak, Zagreb pa Maximir jug stajanje.
Odlazak: Dugo Selo, Vinkovci pa šinobus Vinkovci - Doboj, Bosnaexpres relacija Doboj - Zavidovići i napokon Zavidovići - Sarajevo."

"Kako su tada ljudi bili primitivni to je jezivo. Navijači Hajduka se hvale kako žive od pljački supermarketa te kako se pucaju heroinom. Srbi primitivni do bola svojim ponašanjem, četništvom, a ona rulja koja uzdiže HDZ nije svjesna što je to, bitno je samo da je to buntovnički. Svaka čast samo Bobanu što je skočio na nepravdu također pokvarenih i izmanipuliranih milicajaca."