POSLJEDNJIH dana je fokus nogometne javnosti usmjeren prema raspravama o novom stadionu Maksimir, ali dok se to događa i sudbina Poljuda bi vrlo skoro trebala biti jasnija. Prema našim informacijama, stručna radna skupina Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine koja mjesecima analizira stanje stadiona blizu je završetka svog posla i nalaz bi trebao biti objavljen kroz nekoliko dana.

Kakva će biti cjelovita procjena radne skupine nam nije poznato, ali informacije kojima raspolažemo upućuju na to da njezina zaključna ocjena neće biti povoljna za postojeću krovnu konstrukciju i mogućnost njezina dugoročnog zadržavanja. Skraćeno, procjena struke će biti da se krov kompletno mora mijenjati jer će uskoro postati nesiguran za gledatelje, a tu više ne pričamo o zamjeni nekoliko ploča nego o cjelovitoj zamjeni konstrukcije. Pričamo o ekonomski besmislenom poslu i bacanju novaca.

Hajduku je prihvatljivo samo jedno rješenje

To ne znači da će nekoliko dana nakon objave nalaza baš sve postati jasno oko budućnosti stadiona. Radna skupina Ministarstva graditeljstva uopće nema ovlast skinuti stadionu status kulturnog dobra, što je glavni kamen spoticanja za rušenje postojećeg stadiona. Njezin nalaz tek bi trebao biti stručna podloga za sasvim drugi postupak, onaj koji vodi sustav Ministarstva kulture.

Hajduk uoči ovih odluka ima jasnu poziciju od koje odstupiti neće. Jedno je sanirati Poljud koliko je potrebno da bi se na njemu danas moglo sigurno igrati. Potrošiti desetke milijuna eura na njegovu veliku obnovu kako bi on ostao Hajdukov stadion idućih nekoliko desetljeća nešto je sasvim drugo. Takvo rješenje za Hajduk nije prihvatljivo, a danas je postalo kristalno jasno da to rješenje nije prihvatljivo ni navijačima (ako i dosad nije bilo).

Prvo nalaz, a onda tek počinje postupak oko zaštite

Stručnu radnu skupinu Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine čini osam članova: predstavnici Ministarstva, Hrvatske komore inženjera građevinarstva i četiri građevinska fakulteta. Njezin je zadatak pregledati dokumentaciju i dati završnu stručnu ocjenu armiranobetonske i krovne konstrukcije Poljuda.

Takva je ocjena posebno važna jer su se posljednjih mjeseci u javnosti pojavljivala različita stručna tumačenja. Još je dokument iz 2023. upozoravao da krovna konstrukcija nema propisanu sigurnost, dok je dio struke tražio dodatna istraživanja prije bilo kakve konačne odluke. Ako novi nalaz potvrdi ozbiljne probleme, to neće automatski izbrisati Poljud iz Registra kulturnih dobara.

Prema važećem zakonu, status kulturnog dobra ukida Ministarstvo kulture i medija ako dobro izgubi svojstva zbog kojih je zaštićeno (između ostalog, krov), i to uz prethodno mišljenje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra. Postoje i Stručno povjerenstvo za utvrđivanje statusa nepokretnih i pokretnih kulturnih dobara te konzervatorski sustav kroz koji takav postupak prolazi.

Drugim riječima, očekivani nalaz trebao bi otvoriti vrata procesu, ali ga neće završiti. Ni za trajanje tog procesa nema javno poznatog roka. Zato je pogrešno očekivati da će eventualna nepovoljna ocjena krova koja se očekuje odmah značiti i odluku o rušenju, ali će eventualnu obnovu Poljuda učiniti eksponencijalno skupljom i ekonomski promašenom, kao što je i dosad bila.

Zaštita je prije deset godina bila prednost. Danas je postala prepreka

Stvarno je sazrijelo vrijeme da se o statusu kulturnog dobra Poljuda priča otvoreno i bez rukavica te da se svi prestanu pretvarati da se predlaže rušenje Dioklecijanove palače. Poljud je krajem 2015. proglašen kulturnim dobrom. Službeni razlozi bili su njegova arhitektonska i urbanistička vrijednost, djelo Borisa Magaša i specifična konstrukcija stadiona. Ti razlozi nisu izmišljeni i zaštita nije donesena bez stručne podloge, ali zaštita je imala i vrlo praktičnu vrijednost.

Samo nekoliko dana nakon njezina proglašenja tadašnji čelnik splitskih konzervatora Radoslav Bužančić govorio je da će status Poljudu olakšati pristup različitim izvorima financiranja. Iz Ministarstva kulture tada je objašnjeno i da je upravo pojedinačna zaštita dobra podloga za prijavu na europske fondove jer Grad i Hajduk nisu imali novca za veliku obnovu.

To se vrlo brzo i dogodilo. Split je kroz projekt "Split – mjesto dodira sporta i kulture" dobio europski novac, a među stvarima koje su se pripremale bila je dokumentacija za obnovu Poljuda. Do obnove se nikad nije došlo jer je novac iz fondova presušio. Financirana je dokumentacija koja se kasnije nije imala gdje koristiti.

Dakle, zaštita je tada bila dio rješenja. Problem 2015. nije bio treba li izgraditi potpuno novi stadion uz državu koja će platiti polovicu projekta. Takav okvir nije ni postojao. Pitanje je bilo kako spasiti postojeći Poljud jer alternative nije bilo. Desetak godina poslije okolnosti su potpuno drukčije. Država i Grad Split spremni su financirati nogometnu infrastrukturu pola-pola.

Vlada i Grad Split lani su dogovorili da buduća ulaganja u splitsku nogometnu infrastrukturu financiraju u jednakim udjelima, 50:50, radi nastupa Hajduka i hrvatske reprezentacije. Hajduk sam nije predviđen kao investitor u gradnju stadiona, kao što nije predviđeno da Dinamo financira gradnju Maksimira niti će biti predviđeno da Rijeka financira gradnju nove Kantride.

Grad je potom naručio studiju izvodljivosti koja je analizirala četiri varijante. Jedna je bila velika sanacija postojećeg Poljuda, a druga novi stadion na istoj lokaciji. Studija je kao najpovoljniji dugoročni model izdvojila novi stadion na mjestu sadašnjeg Poljuda, uz obnovu Parka mladeži i izgradnju kampa.

Hajdukov je stav od tada nedvosmislen. Klub želi novi stadion. U anketi koju je proveo među više od pet tisuća pretplatnika, 80 posto ispitanih odgovorilo je da Hajduku treba novi stadion. Tu se nalazi i razlog zbog kojeg mogućnost velike obnove starog Poljuda u klubu ne doživljavaju kao pravi kompromis.

Novi stadion nije samo novi krov i udobnije sjedalo

Prema našim informacijama, u ovom trenutku ne postoji razrađena financijska konstrukcija niti stvarna namjera da se veliki javni novac uloži u dugoročnu rekonstrukciju postojećeg stadiona. Hajduk takvu rekonstrukciju također ne bi financirao. Ako bi se proces završio zaključkom da Poljud treba sačuvati i temeljito obnoviti, pitanje bi bilo tko će takav projekt platiti i kada. Poštovala bi se struka, ali bi Poljud postao muzej u boljoj varijanti ili najveći ptičji WC u goroj varijanti.

Za Hajduk je važan još jedan dio priče. Stari Poljud i novi stadion približno istog kapaciteta nisu ekonomski isti objekt. Studija za novi stadion predviđa 35 tisuća mjesta, uključujući tisuće business, VIP i VVIP sjedala. To je potpuno drukčiji poslovni model od onoga koji Hajduk danas ima na Poljudu.

Moderni stadioni velik dio prihoda ostvaruju upravo kroz hospitality, korporativna mjesta, skyboxeve, ugostiteljstvo i sadržaje koji rade i izvan samih 90 minuta utakmice. Čak i UEFA u svom vodiču za stadione izričito navodi da skyboxevi klubovima omogućuju sezonski zajamčen prihod, koji dodatno raste kroz catering i druge usluge te naglašava da klubovi o tome moraju razmišljati kada rade infrastrukturne projekte.

To je važno i zbog "običnog navijača". Veći prihod iz premium dijela stadiona ne znači automatski jeftiniju ulaznicu na ostalim dijelovima stadiona, ali klubu daje mnogo više prostora da prihod ne pokušava povećavati isključivo podizanjem cijene običnog mjesta. To nema nikakve veze sa smiješnim narativom da je to protiv "narodnog kluba", dapače.

Park mladeži ne smije postati trajno rješenje

U međuvremenu se priprema i rekonstrukcija Parka mladeži. Projektni zadatak predviđa stadion od otprilike osam do petnaest tisuća mjesta na kojem bi Hajduk mogao igrati dok se bude rješavala budućnost Poljuda. Tek treba izabrati projektanta i ishoditi dokumentaciju i dozvole, dok se Kranjčevićeva približava kraju gradnje. Split kasni toliko da je smiješno pričati o tome.

Prema našim informacijama, Hajduk bi na takvom manjem i jednostavnijem (privremenom) stadionu, uz sličnu strukturu cijena ulaznica, trebao imati približno jednak neto financijski učinak po utakmici kakav danas ostvaruje na Poljudu. To ne znači da je to dugoročno prihvatljivo rješenje nego dobro objašnjava koliko je skupo organizirati utakmicu na Poljudu u današnjem stanju. Svu razliku u broju gledatelja pojede cijena organizacije.

Klubu nije cilj dugoročno igrati pred desetak tisuća ljudi samo zato što je takav stadion jeftiniji za korištenje. Time bi ograničio broj gledatelja, komercijalni rast i prihod koji može stvarati infrastruktura. Park mladeži zato ima smisla kao prijelazno rješenje, ali samo kao prijelazno rješenje.

Problem nastaje ako se Hajduk preseli, a novi Poljud godinama ostane zaglavljen između zaštite, novih analiza, natječaja i financiranja. Odluka da se Poljud obnavlja u situaciji kad to nitko ne želi financirati niti želi to rješenje znači samo da će Hajduk biti "zauvijek" na malom Parku mladeži dok Poljud propadne i sruši se sam od sebe ili postane rupa bez dna za sanaciju koja bi se morala raditi praktički svake godine. Klub će ostati zarobljen "nigdje", a to ne mora tako biti.

Maksimir pokazuje koliko se okolnosti mijenjaju

Sve se to događa u trenutku kad država i Grad Zagreb također grade novi stadion za potrebe Dinama, reprezentacije i drugih korisnika, opet po modelu 50:50. Samo četiri dana nakon objave pobjedničkog arhitektonskog rješenja Maksimira premijer Andrej Plenković rekao je da njime nije zadovoljan i da treba provjeriti može li se natječaj poništiti, pritom posebno navodeći vrlo negativnu reakciju velikog broja Dinamovih navijača.

To ne znači da struka nije važna niti da arhitektonsku vrijednost Poljuda treba zanemariti, ali pokazuje nešto jako važno. Stadion koji će se koristiti sljedećih 40 ili 50 godina nije samo arhitektonski objekt. On je radno mjesto kluba, mjesto na koje godišnje dolaze stotine tisuća ljudi i jedan od njegovih najvećih budućih izvora prihoda. On se gradi da bi bio funkcionalan i donosi ekonomski učinak mjestu gdje je izgrađen.

Zato je pitanje koje će uskoro otvoriti zaključak radne skupine puno veće od pitanja može li se Poljud još jednom popraviti. Može li se sanirati dovoljno da se na njemu još neko vrijeme igra jedno je pitanje. Treba li ga sanirati tako da Hajduk na njemu ostane idućih nekoliko desetljeća sasvim je drugo. Na ovo drugo Hajduk je svoj odgovor već dao, navijači su isto jasno rekli što misle, a stadion se ipak gradi za njih. Valjda.