USA Today povodom božićnih blagdana objavljuje seriju tekstova kojima njihovi novinari dijele pamtljive, sretne, tople i inspirativne trenutke iz svojih karijera. Tekst Mikea Freemana o Draženu Petroviću prenosimo u cijelosti.

BILO je to nekoliko tjedana prije Božića 1992. Bijelac iz Hrvatske zaustavio je mene, Afroamerikanca, ispred svlačionice New Jersey Netsa nakon njihove utakmice protiv San Antonija. Rekao je nešto kao: "Hvala ti što si mi prijatelj."

Ime mu je bilo Dražen Petrović, bek šuter s gotovo mitskim zaleđem. Bio sam novinar koji je na dnevnoj bazi pratio Netse i razvili smo prilično prijateljski odnos. Zapravo, prekršio sam jedno od profesionalnih, a za mene i osobnih, pravila novinarstva: drži se na određenoj distanci od igrača koje pokrivaš.

To je bilo gotovo nemoguće s Petrom, kako ga je zvala većina Amerikanaca koji su ga poznavali. Bio je jedini sportaš za kojeg sam si dopustio da mu se približim.

To je zato što je malo ljudi bilo poput njega. Petro kao košarkaš bio je Stephen Curry svoje ere. Petro kao osoba bio je nešto puno značajnije.

Ljubaznost mu je bila u srži i to se nikad nije promijenilo, unatoč razornom građanskom ratu koji se odvijao u Hrvatskoj. Taj ga je rat žalostio i ljutio. Ali nikad ga nije promijenio. Nikad ga nije spriječio da me vidi kao nekoga tko je u to vrijeme bio sam u New Yorku i prvi put radio kao novinar Netsa te da mi se otvori. Takav je bio.

Petro se stalno smiješio. Konstantno me pitao kako mi je obitelj. Znao je ime mog brata. "Sjedi", rekao bi. "Što ima?" I tako bismo sjedili u svlačionici i razgovarali. To je bila rijetkost u košarci. Želio je znati o životu. O SAD-u. O meni. O Afroamerikancima.

Naši su razgovori postali sve više prijateljski i izravni, što je stvorilo krug povjerenja i bliskosti.

Radost nije uvijek linearna. Ne dolazi uvijek s jasnim definicijama i urednim granicama. To može biti velik trenutak ili događaj. Ili ponekad nešto jednostavno, poput sjećanja na sportaša kojeg si pokrivao, koji ti je posao činio zabavnim i dubokim, koji je želio razumjeti tvoj svijet. I tebe, svoj svijet. I sjećaš ga se. I to te čini sretnim. To je vječni učinak Petra.

Michael Jordan, LeBron James i Petro

Momčad Netsa 1992./93. bila je jedna od najzabavnijih koje sam pokrivao. Vodio ju je Chuck Daly, koji je prethodno osvojio dva uzastopna naslova prvaka s Detroit Pistonsima. Willis Reed, da, taj Willis Reed, bio je generalni menadžer. Kenny Anderson, njujorška srednjoškolska legenda, bio je razigravač. Maurice Cheeks i Bernard King, obojica četverostruki All-Star igrači, kasnije su stigli u sastav. Derrick Coleman, zvijezda Syracusea, bio je prvi pick drafta 1990. i izabrali su ga Netsi. Bila je to karizmatična i ponekad kaotična svlačionica, ali san za jednog novinara.

Činjenica da se Petro uspio isticati u tako talentiranom (i živopisnom) sastavu svjedoči o tome koliko je bio talentiran. Koliko talentiran? Jednom je zabio 112 poena u utakmici jugoslavenske lige. U toj je utakmici pogodio 40 od 60 šuteva iz igre, 10 od 20 za tricu i zabio sva 22 slobodna bacanja. U prosjeku je postizao više od 20 poena u svoje zadnje dvije sezone u NBA ligi, u kojoj ih je proveo pet.

"Zabio bi 40 protiv Jordana, a onda mu govorio: 'Ovo nije ništa. Dajte mi loptu, vruć sam. Preuzimam ga'", rekao je Anderson u ESPN-ovu dokumentarcu Jednom braća.

LeBrona Jamesa jednom su pitali tko je najbolji neamerički igrač ikad. "Svih vremena? Najbolji međunarodni igrač svih vremena? Dirk Nowitzki ili Petrović", rekao je James tijekom All-Star vikenda 2013. "Njegova sposobnost šutiranja, bio je vrlo atletičan... Nije se bojao trenutka, nije se bojao ničega i znaš da je bio strašan igrač."

Petro bi izašao iz bloka, uzeo loptu i ispalio je u milisekundi. "Kad bi umjetna inteligencija stvarala savršenu formu šuta, bila bi Petrova, Uništavao bi u današnjoj ligi. Bio bi dobar poput Curryja. Ne, zapravo, bio bi bolji.

"On je najbolji šuter protiv kojeg sam ikad igrao", rekao je Reggie Miller 2020. "Nikad nisam vidio nikog takvog. Petrović je imao najbrži izbačaj koji sam ikad vidio. Uvijek sam se ponosio svojim kretanjem bez lopte i korištenjem blokova, ali on je bio jednako dobar u tome. A ako govorimo o radu nogu, teško ćete naći boljega na poziciji beka šutera. Bio mi je najveći rival."

To je bila pozadina našeg prijateljstva. Petro je bio međunarodna zvijezda, ali nikad prevelik da bi se sprijateljio s malom ribom poput mene.

"Sjajno je biti tvoj prijatelj", odgovorio sam Petru nakon te utakmice sa Spursima. Te večeri, kao što je činio mjesecima, Petro me pitao kako mi je obitelj. Iako je žurio da se obuče i stigne na klupski autobus, sjetio se nečeg o mjestu gdje sam odrastao i pitao me o tome. Iz čista mira. Kad bismo razgovarali o Petrovom djetinjstvu, uvijek bi utihnuo. Rekao bi mi da je njegov dom vrlo drukčiji.

Nakon što je Hrvatska objavila nezavisnost od Jugoslavije, koja je složena od raznih narodnosti i religija, početkom 1990-ih napala ju je Srbija, koja je kontrolirala jugoslavensku vojsku. Posljedični sukob doveo je do smrti više od 100.000 ljudi. Nezanemarivi su broj žrtava i genocidni zločini protiv civila.

Rat je uništio više od samih života, razorio je i prijateljstvo između Petra, koji je bio Hrvat, i Vlade Divca, koji je Srbin. Njih su dvojica bili iznimno bliski. Onda je počeo sukob. Njihovo je prijateljstvo, na kraju, bilo tema filma Jednom braća. Petro mi je pričao o mnogim stvarima, ali o tome - ratu... smrti... Divcu - nije želio razgovarati. Ali znao sam da su ga sukob i gubitak tog prijateljstva duboko povrijedili.

Uvijek me fasciniralo kako je uspio održati svoju igru na takvim visinama dok mu je domovina bila tako rastrgana. Ali upravo to je činio. Ta utakmica sa Spursima bila je dobar primjer.

Petrović je zabio polaganjem dok je padao na tlo i učinio je to u lice 216 cm visokog centra Davida Robinsona. Time je izjednačio rezultat na 96:96 jednu desetinku prije kraja. Petro je završio s 34 poena, a Netsi su pobijedili u produžetku.

Nakon utakmice mi je prišao, a njegov uvijek prisutni osmijeh bio je širi nego obično. Rekao mi je nešto kao: "Jesi li vidio ono? To je bio David Robinson." Odgovorio sam mu: "Znaaaaaam."

Odjedanput sam shvatio da nije izražavao šok zbog toga što je zabio preko Robinsona, nego je u biti govorio: Naravno da sam zabio preko Robinsona, jer ja sam Dražen Petrović, zabijam preko svakoga.

Nije postojao šut koji Petro nije mogao pogoditi. Promašaj je bio poziv na još. Nije vjerovao u obranu. Samo šutiranje. I bio je dobar. Ne u smislu da je bio velik radnik, kako se često opisuje neke bijele sportaše. Ne, bio je natprirodno talentiran i bahat. Super bahat. Bio je jedan od najstrastvenijih trash talkera u cijeloj NBA ligi. Iza te bahatosti bila je iskrena radost igranja košarke. Volio je drugarstvo i nadmetanje.

Puno smo razgovarali o rasi. "Mi smo isti", rekao bi. Mislio je na sve ljude. Znao je da je to naivno, ali nastojao je to koristiti kao zvijezdu vodilju. Govorio bi o rasizmu u Europi i Americi. Razgovarali smo o premlaćivanju Rodneyja Kinga, koje je još bilo svježe u glavama mnogih Afroamerikanaca nakon što je nenaoružanog Kinga napala skupina policajaca u Los Angelesu u ožujku 1991. Neredi su se raširili Los Angelesom 1992., nakon što su tri od četiri optužena policajca oslobođena optužbi za pretjerano korištenje sile (porota se nije složila oko četvrtog).

"Jebeš te likove", Petro je rekao o policajcima. I taj je trenutak bio ljepota Petra.

"Petro je mrtav"

Ne mogu se sjetiti koliko je bilo sati, ali telefon mi je zazvonio krajem jednog dana u lipnju 1993. Bio je to Paul Silas, jedan od pomoćnih trenera u Netsima, koji je osvojio tri naslova NBA prvaka kao igrač i bio je dvaput All-Star. Znao je da smo Petro i ja bili prijatelji. Silas je toliko plakao u telefonsku slušalicu da sam ga jedva mogao razumjeti.

"Petro je mrtav", rekao je.

Ponavljao je to iznova i iznova. Kad se konačno smirio, rekao mi je što se dogodilo. Bio sam u šoku. Samo nekoliko dana ranije Petro i ja razgovarali smo telefonom, nedugo nakon što je stigao u Hrvatsku vidjeti obitelj. Rekao mi je kako je dobro biti ponovno kod kuće. Dok smo razgovarali, zamišljao sam ga kako se smiješi kao i uvijek.

Kasnije je procurilo više konkretnih detalja. Petro je bio jedan od nekoliko putnika u automobilu koji se na autocesti u Njemačkoj zabio u kamion. Izletio je iz vozila. Preminuo je 7. lipnja 1993. Bilo mu je 28 godina.

Na kraju sam pisao glavni tekst o tome, koji je izašao u New York Timesu dva dana kasnije. Ovo je njegov početak:

"Smrt Dražena Petrovića, hrvatskoga košarkaša koji je u Netsima postao jedan od najboljih bekova šutera NBA lige, šokirala je cijelu zemlju i većinu Europe, u kojoj mu je započela karijera.

Petrović je preminuo na mjestu u ponedjeljak, kad se automobil u kojem je bio zabio u prikolicu kamiona na skliskoj cesti u Njemačkoj. Bilo mu je 28 godina. 

Zapanjeni djelatnici Netsa, uključujući generalnog menadžera Willisa Reeda i trenera Chucka Dalyja, održali su jučer kratku press-konferenciju na kojoj su govorili o smrti Petrovića, najboljega klupskog strijelca u sezoni 1992./93. i igrača kojeg se smatralo jednim od najtalentiranijih i najvećih radnika u ligi.

'Kao da sam izgubio sina', rekao je Reed, koji se poslije slomio u suzama."

Mnogi od nas koji smo poznavali Petra učinili smo isto. Nedugo nakon sudara posthumno je primljen u Kuću slavnih.

Istina je da se radost i tuga ponekad mogu miješati. Mrzim to što je Petro umro, ali nasmiješim se kad se sjetim kako je bio ljubazan i pristojan prema meni. Prema suigračima. Prema svima. Njegova igra bila je radost. Njegov život je bio radost.

Petro je bio radost.