ANALIZA PORAZA Sreća nema veze s ovim, Hrvatska se povukla!

ANALIZA PORAZA Sreća nema veze s ovim, Hrvatska se povukla!

Foto: Getty Images / Guliver image, ITV , Index

SLIČNO kao Şentürk prije 8 godina, Quaresma je u samoj završnici produžetaka bacio hrvatska nadanja u očaj. Skauting Santosa i velika doza opreza s obje strane uvjetovale su utakmicu na jednu loptu, slučajan pogodak ili grešku. Na žalost svih koji vole hrvatsku reprezentaciju, ta konačna greška došla je s hrvatske strane. Bila je to utakmica na jednu loptu, a Hrvatska je na nju zakasnila.

Beton s obje strane

Kao što je bilo najavljeno i donekle očekivano, Portugal se po prvi put na ovom turniru našao preko puta kvalitativno jednake/bolje ekipe, što je uvjetovalo i sasvim drugačiji pristup nego dosad na turniru. Scene u kojima je uspio utakmicu svesti „u blato“ i duboko postavljenom zonom ugušiti prostor za ordiniranje tamo gdje je Hrvatska najjača (pritom maksimalno opipavajući kriterij glavnog suca utakmice sitnim i malo oštrijim faulima)  bile su deja-vu utakmice s Grčkom. S druge strane, Hrvatska nije nasrnula, prihvatila je takvu utakmicu s minimalnim rizikom na obje strane, iščekujući grešku koja će biti kažnjena. Ukratko, i jedni i drugi bili su zadovoljni sa rovovskim položajima iz kojih su se sramežljivo ispaljivale rakete kalibra i snage najčešće nedovoljnog da uopće dođu do suparničkih redova.

Za razliku od dosadašnjeg visokog presinga Portugalaca, veći dio utakmice proveli su u 4-4-2 dubokoj zoni:
 
Četvorka u sredini u dubokom bloku kojim su ugušili prostor između linija, prvenstveno za Rakitića. Nani i Ronaldo su bili mnogo manje agresivni u obrani i zadovoljavali su se s držanjem bloka ispred veznog reda i onemogućavanjem Badelja i Modrića da loptu prime u krugu na centru igrališta.

Puno drugačije nije izgledala ni Hrvatska – premda je s nešto više igrača pritiskala prema naprijed, čim bi bio probijen prvi igrač u presingu, uslijedila je povratna trka i postavljanje svih igrača iza lopte.
 
Portugal pokušava organizirati napad preko boka. Srna na trenutka ispada iz igre (igrač najbliži liniji), ali linije su kompaktne...
 
I na prvi ulazak prema sredini terena svi su dovoljno blizu da postave zid preko kojeg Portugal ne može proći.

Ovo je bio apsolutno jedini uzorak utakmice do 50. minute, a dobrim dijelom, uz iznimku, i nakon toga. Tranzicije s obje strane bila je također nepostojeća – Portugal iz dubokog bloka i bez Moutinha nije imao igrača koji bi se oslobodio da uposli dva brzanca u prednjem redu, Hrvatska je u rijetkim situacijama kada je mogla preko bokova izaći u kontru obično gađala pas u sredini prema Mandžukiću koji je s Pepeom na leđima pokušavao, i najčešće ne uspijevao okrenuti se s loptom.  Direktne lopte prema Perišiću iza Cedricovih leđa bile su uvijek za korak ili dva preduge/kratke.

Jedna situacija koja svjedoči vrlo dobroj reakciji Portugalaca nakon izgubljene lopte:
 
Pepe pokušava jedan dubinski pas kojeg Modrić čita i presijeca:
 
Hrvatska se želi brzo otvoriti, ali Portugal radi dobar presing po izgubljenoj lopti. Brozović uspijeva pobjeći svom čuvaru na lijevoj strani..
 
Ali nakon odlične povratne trke Portugalci opet imaju višak u obrani i oduzimaju loptu.
Udaranje glavom u zid

Sama ovakva igra u obrani i izbjegavanje rizika nužno su sa sobom donijeli i velike poteškoće u napadu za obje ekipe. Zapravo je diskutabilno koliko se može pričati o „poteškoćama“, budući da su i jedni i drugi bili vrlo svjesni da će stvoriti vrlo malo i da je probijanje suparnika daleko pri dnu liste prioriteta. Ali o poteškoćama u organizaciji napada Hrvatske se može pričati, i vidljive su već neko vrijeme.

Prva je nedostatak „playmakera“ u zadnjoj liniji. Danas je apsolutna nužnost svake ekipe koja želi dominirati (a Hrvatska to želi i po najavama, i po dojmu, i po statistici) uigrana zadnja linija koja zna igrati protiv presinga i izaći mirno s loptom u iduću fazu, odnosno organizirati napad i distribuirati loptu do veznih igrača onda kad se suparnik povuče i ostavi im za to prostora. I Španjolci i Portugalci imaju vidan uzorak tjeranja našeg napada prema lijevoj strani,  (u ovom slučaju) Vidi i Striniću kao slabijem dijelu u tom segmentu – za ono što u prosjeku treba trajati dvije sekunde, njima trebaju barem dvije i Hrvatska nikako ne uspijeva brzom cirkulacijom preko zadnje linije promijeniti stranu – koliko je samo puta na ovom turniru Strinić zadnjim snagama gurao loptu uz liniju na već dobrano pokrivenog Perišića, koji se mora dobrano potrošiti da loptu ne izgubi?

Hrvatska pod ručnom

Ćorluka je puno finiji na lopti, tehnički dotjeraniji igrač, ali on nije organizator igre – pas koristi za izlazak iz situacija gdje nema prostora, ali ne predstavlja stopera koji je sposoban pasom probiti suparničke linije kada se za to otvori šansa, ili dijagonalom direktno tražiti krilo, što bi tjeralo suparnika na prilagodbu i širenje, striktniji izlazak prema aut-liniji. Posljedica toga je da je Modrić opet većinu utakmice igrao u krilu stopera, ali za razliku od utakmice protiv Turaka koji su ga naivno pritiskali samo jednim igračem, on bi ispred sebe imao čitavi portugalski blok, situaciju u kojoj čak ni on ne može stvoriti višak i dati momentum napadu. Defenzivnija igra Srne i Strinića (svjesni opasnosti koja vreba iza leđa ako se tamo Ronaldo ušulja u kontri), te statičnost prednjeg reda koja je grčevito držala svoje pozicije imala je za posljedicu negledljivu igru u napadu – sporu, predvidljivu, u kojoj se nije gledalo kako se otkriti suigraču da mu se omogući bolje rješenje s loptom, nego se čekalo i vagalo kolika je mogućnost da pogriješi i time se lagano, i fizički i „mentalno“, stalno povlačilo, igralo pod ručnom.

Tipičan primjer hrvatskog postavljenog napada:
 
Modrić je jako duboko, tamo gdje malo može utjecati na igru. Krila  (žuti krugovi) izolirana su široko uz stranu, tri igrača centralno (bijelo-crveni krugovi) su statični, a Ćorluka koji je na lopti susteže potegnuti ju. U ovom slučaju on apsolutno nije ništa kriv – bekovi mu stoje nisko i ne odmiču suparnika, a srednja linija ne radi nijednu rotaciju koja bi nekog od njih ponudila kao rješenje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovo je rezultiralo time da je glavna metoda dolaska u napad bila duga lopta na Perišića. Izuzev fantastične akcije u 40. minuti koju je Strinić loše završio i Pepeove šanse nakon prekida i nesuđenog zaleđa, nismo vidjeli ništa. Nula udaraca u okvir i ne pretjerano više organiziranih dolazaka u zadnju trećinu terena. S obzirom na početnu strategiju, to je odgovaralo i jednima i drugima, a kidalo živce navijačima.

Santos mijenja, Čačić ne

Uvođenjem Renata Sanchesa, mladog i talentiranog igrača Bayerna, Santos je potencijalno otvorio utakmicu, govoreći u jako relativnim terminima ovoga što smo vidjeli. Portugal se prebacio na 4-1-4-1 obranu s agresivnijim pritiskom na čovjeka što je otkrilo i glavnu defenzivnu boljku Portugala, onu najavljenu u ANALIZI PRIJE UTAKMICE (http://www.index.hr/tema/euro-2016/velika-takti%C4%8Dka-analiza-kako-zaustaviti-ronalda-902086)

Konkretno, ovako je to izgledalo u praksi:
 
Portugalci višim izlaskom veznih igrača (linije od 4) ostavlja Carvalha na velikom prostoru, kojeg on sam ne može pokriti.

Ovo je bio dosta riskantan potez Santosa (koliko je dobio na kontroli na lopti, toliko je ovo bilo opasno defenzivno), ali očito dobro promišljen – ovakva postavka idealno se eksploatira spuštanjem jednog igrača u međuprostor, a Hrvatska od sva 4 prednja tek Perišića donekle tu koristi – Brozović je igrač za drugačije tipove zadatka kojeg suigrači preskaču i kad se nađe u takvoj poziciji, Rakitić teško nalazi prostor na desetki kroz duži period, a Mandžukić je jednostavno tehnički previše limitiran da tu naudi suparniku (bez znatne pomoći suigrača).

Ovdje vidimo kako je Hrvatska s obje strane opteretila Carvalha tako da ne može pokriti obje strane, kada su Rakitić i Brozović ušli iza leđa suparnikove vezne linije, ali ih lopta i igra ponovo preskaču:
 
Ovo je bila najbolja šansa da Čačić uvođenjem novog kadra, sposobnog primiti loptu u takvim prostorima, sustavno naudi suparniku. Ipak, hrvatski izbornik ne reagira. Pjaca, Kramarić, Kalinić, Kovačić, Rog, sve legitimne opcije koje bi u takvom omjeru snaga pružile bolji impuls. Bez reakcije s klupe koja je prešutnim dogovorom propustila šansu nametnuti se i nastavila prolongirati status quo, utakmica se svela na jedan detalj, bilo do kraja regularnog dijela, produžetaka ili penala.

Utakmica na jednu loptu - Hrvatska je na nju zakasnila

Iako je cijeli susret „smrdjelo“ na to, sada je bilo jasno – prvi vanserijski potez ili velika greška odlučit će pobjednika. I dok dojam stoji da je to bilo u okviru Čačićevog pristupa, ipak je spuštanje utakmice „u blato“ ono što više odgovara suparniku – naviklom braniti se u dubljem bloku, s manjkom samopouzdanja i bez pobjede na Euru, koji ima i onog igrača za kojeg je najizglednije da bi mogao ni iz čega riješiti pitanje pobjednika.

Oba suparnika i dalje su izgledala kao da su na istom odstojanju, a onda je stigla i kobna, 117. minuta. Perišićev udarac pogodio je stativu, Strinić je bespotrebno izgubio jednu loptu uz aut liniju, defenzivna tranzicija nije postojala i Portugal večeras slavi. I premda će mnogi (ne bez razloga) okriviti Strinića za gol, stavljati sve na leđa jednom igraču je previše – ostaje apsolutno nejasno zašto je momčad cijelu utakmicu gledala suparnika „preko nišana“ sa sigurne udaljenosti, da bi se tri minute prije kaznenih udaraca 6 igrača našlo ispred lopte u trenutku kada je ona izgubljena. Fatalna i pomalo već naporno spominjan a izmjena, najbliže je što nogomet ima time-outu. Mogla je poslužiti za mentalno regrupiranje i održavanje koncentracija koja je dotad bila, manje ili više, bezgrešna.

I na kraju, sreća nema veze s ovim. Naravno da je ona faktor. Da je Perišićev udarac završio koji centimetar desnije, ishod bi bio sasvim drugačiji. A na sreću se ima pravo pozivati samo onaj koji je čitavu utakmicu učinio sve da faktore koji je uvjetuju okrene na svoju stranu, ali mu jednostavno „nije bilo suđeno“. Što bi rekao prosječni Luis Gomes, tridesetogodišnji tvornički radnik iz Lisabona, da je njegova reprezentacija ispala golom tri minute prije kraja produžetaka, u utakmici u kojoj im nije dosuđen vjerojatno najčišći kazneni udarac dosadašnjeg dijela prvenstva?

Dva boksača ušla su u zadnju minutu izjednačenog meča, i u izbjegavanju neminovnog remija sudačkom odlukom , obojica su zažmirila i zamahnula. Onaj koji se dosad češće nalazio  u takvoj situaciji pogodio je udarac i tu cijela priča staje. Nitko nije nadigran, niti na terenu, niti van njega.

O ukupnom dojmu na prvenstvu nešto kasnije...

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara