ANALIZA: Što se događa s engleskim nogometom?

ANALIZA: Što se događa s engleskim nogometom?

Foto: Guliver Image/Getty Images

I dok brojni mediji bruje o pojedinačnim krizama, Scilama i Haribdama koje prolaze Manchester United, Chelsea ili Liverpool, rijetko tko navedene probleme stavlja u mnogo širi i konkretniji kontekst. A on je danas već vrlo jasan – engleski nogomet i Premiership u ogromnim su problemima. Od atraktivne lige čiji su sudionici znali tvoriti 3 od 4 polufinalista Lige prvaka već četvrtu sezonu zaredom doživljava konstantan pad. I dok kumulacija bogatstva i anglocentrizam po kojem svijet funkcionira štite Otočane od tužnije sudbine Serie A, ovo danas nije dovoljno za nogometni vrh, jedino što Engleze zanima.
 
Podbačaji u Europi
 
Uzmemo li u obzir najbolje klubove, one koje predstavljaju ligu i državu u međunarodnim natjecanjima, Englezi bilježe vrlo negativan trend. Manchester United ipak je ostao jedini engleski klub koji je ispao u grupnoj fazi, čime je kratkoročno spašena čast lige. Ipak, činjenica da su se Arsenal i Chelsea grčevito borili do zadnjih minuta za prolaz u društvu Porta, Olympiacosa i kijevskog Dinama, sama po sebi je donekle indikativna. I dok zadnjeg prvaka Europe Englezi nisu dali tako davno (Chelsea 2012.), cjelokupna krvna slika u Ligi prvaka nije zadovoljavajuća. Lani su tri engleska kluba koja su prošla dalje zajedno ispali u osmini finala (Liverpool je putovanje okončao već u skupini, iza Real Madrida i Basela). Manchester City je sva silna ulaganja od strane vlasnika-šeika naplatio tek s dvije osmine finala kao najvećim uspjesima u pet godina. Arsenal je zadnjih pet godina svaki put ispao u osmini finala. Manchester United, izuzev polufinala otprije dvije sezone, nakon Fergusonovog odlaska nije relevantan faktor u Ligi prvaka. Chelsea je posljednji od „nove Velike četvorke“ Premiershipa koji je, uz sve probleme koje momentalno ima, bilježi kontinuitet dobrih rezultata u Europi. Proširimo li analizu i na Europsku ligu, iako donekle stoji argument kako engleskim klubovima nije naročito interesantan (makar su u zadnjih 10 godina osvajali i igrali finale i Chelsea i Middlesbrough i Fulham), rezultati su još porazniji. I dok su Liverpool i Tottenham izborili prolaz u iduću rundu natjecanja, Southampton i Bilićev West Ham nisu uspjeli ni ući u grupnu fazu natjecanja. Lani je isti neuspjeh ponovio Hull, dok su Liverpool (prva runda) i Everton (osmina finala) eliminirani brzo nakon grupne faze. Zapravo, maknemo li Chelseajev naslov u stranu, Englezi u posljednjih pet sezona imaju tek jedan prolazak u četvrtfinale ovog natjecanja, Tottenham u sezoni 2012/13.
 
Kaskanje za Španjolcima i Nijemcima
 
Prema UEFA-inim koeficijentima, Engleska je s 72.659 koeficijentom trenutno trećeplasirana nacija po koeficijentu za klupska natjecanja, iza Španjolaca (95.825) i Nijemaca (75.320). U zadnjih pet sezona, Englezi su svake godine skupili manje bodova za koeficijent od Španjolaca, te četiri puta manje od Nijemaca, iako su Nijemci dobar dio te petoljetke imali predstavnika manje u europskim natjecanjima. Čak je i posrnula, financijski i infrastrukturalno devastirana Serie A danas po koeficijentu jednako bliska Engleskoj, koliko je Engleska bliska Nijemcima. Odmak od statistike van konteksta i prebacivanje na direktne „head to head“ rezultate ostvarene protiv Španjolaca, stanje je ovakvo: 
 
- u zadnjih pet sezona engleski klubovi izgubili su sva 4 susreta protiv španjolskih klubova u Europskoj ligi
- u istom razdoblju za Ligu prvaka, španjolski klubovi imaju 7 pobjeda, Englezi 6, uz 5 neodlučenih susreta
- Španjolci imaju 4 prolaska dalje u 5 dvoboja u knock-out fazi
 
U istom razdoblju, Englezi imaju bolji omjer s Nijemcima, ali Nijemci imaju puno bolje sveukupne rezultate: jedan naslov u Ligi prvaka (u „svenjemačkom“ finalu Bayerna i Borussije iz Dortmunda), dva finala i tri polufinala više od Engleza. U Europskoj ligi Nijemci su imali veći broj dobrih dionica (3 četvrtfinala), ali nisu ostvarili više od toga, pa je Chelseajeva titula daleko najveći uspjeh u tom aspektu.
 
 
Regresivni nogomet jedina konstanta
 
Ipak, suhe brojke, pobjede/porazi i titule ipak nisu jedini, pa ni najvažniji kriterij kada ocjenjujemo koliko neka nogometna nacija stagnira. Puno bitnija je kvaliteta same igre, a činjenica je da je tek tu engleski nogomet debelo ispod dvije najjače svjetske lige u ovom trenutku, Bundeslige i Primere. Nedostatak kompaktnosti kojeg prezentiraju engleske ekipe u Europi, nedostatak mehanizama kojima bi uspješno i provodili i branili se od presinga kojeg danas svladavaju sve iole pismene nogometne ekipe i opći nedostatak vizije velike većine klubova u ligi upravo je fascinantan. Čak ni vrhunsko odrađivanje marketinškog aspekta koje je promoviralo Premiership u svojevrsni „nogometni NBA“ (zahvaljujući engleskom kao materinskom ili drugom jeziku većine planete) ne može sakriti dosadu i apatiju koju izazivaju engleski derbiji zadnjih sezona. Tako nam senzacionalan podatak stiže iz SAD-a, tradicionalno najvećeg prekooceanskog uporišta Premiershipa – u prošloj i ovoj sezoni odigrano je čak 8 kola u kojima Premiership nije bio najgledanija liga na televiziji. S obzirom da englesku ligu u SAD-u zastupa četverostruko veći broj TV kuća od svih ostalih liga skupa, podatak zbilja zabrinjava. Istovremeno, nije značajnije pala naklada navijačkih rekvizita, pretplata i sličnih točaka u kojima se ogleda čvrstina navijačkih spona, što efektivno znači da je Premiership i dalje u rastu (ili barem na jednakoj razini) u svim drugim aspektima osim onog koji je neutralcima najbitniji – zeleni teren.
 
Kultura kao problem, novac dvosjekli mač
 
Gdje leže uzroci stagnacije? Posebno se neobičnim čini kako ona dolazi u dobu u kojem je raspodjela novaca TV prava i ukupna količina novčane mase u Premiershipu puno veća/bolja/pravednija nego u drugim ligama. Tako su lani, primjerice, Queens Park Rangersi, od TV prava dobili 91 milijun eura, što u Španjolskoj nije dobila ni trećeplasirana Valencija. Dapače, dobila je gotovo duplo manje – 48 milijuna. Fond za TV prava u Premiershipu iznosio je vrtoglavih (ove godine znatno je i poboljšan) 2, 250 milijarde eura. Za usporedbu, kod Talijana kao drugih na listi taj fond iznosi 855 milijuna eura, dok je kod Španjolaca (760) i Nijemaca (579) on drastično manji. 
 
Ipak, abnormalna količina novaca koji kolaju ligom, u kontekstu anglosaksonski nevjerojatno egoistične nogometne kulture, donijela je mnogo loših stvari. Znanje da se može kupiti manje-više sve što se ne nalazi u Bayernu ili Realu, najprije je kod velikih klubova potaknulo sumanute kupovine u kratkom roku, ne bi li se što prije ostvario konkretan rezultat. Hodajući tim putem, Englezi su napravili golemu, golemu grešku – u potpunosti su zanemarili produkciju, osnovu svakog uspješnog nogometnog trenda i orijentirali se samo na njezine reproducere. Krajem 2012. godine i sam nacionalni savez je prepoznao problem, te je u suradnji s ostalim otočkim asocijacijama organizirao svojevrsni „krizni štab“ engleskog nogometa, tokom kojeg je 50-ak mladih trenera i dužnosnika poslano u različite nogometne kulture ne bi li prepoznali i pronašli ispravne metodologije treninga, organizaciju prioriteta u omladinskim školama i samim time, smjer u kojem bi krenula čitava liga. Ipak, partikularni interesi velikih klubova osjetno su jači od svih tih vapaja, pa su svi zaključci o kojima su napisane i knjige (Keiran Smith, Jed Davies) ostali u domeni teorije. 
 
Ponašanje velikih klubova i uvjeti operiranja zapravo su oštetili ono najosjetljivije tkivo svake nogometne nacije – klubove srednjeg i nižeg ranga koji su nerijetko, zbog svojeg nezavidnog položaja na financijskom hranidbenom lancu, primorani proizvoditi igrače i ulagati u omladinske škole. Danas je pohlepa preuzela i donji dom lige, pa tako engleski davljenici dovode bijesna pojačanja za koja pljunu i više desetaka milijuna eura. U odnosu na njihove pandane u ostalim ligama to je mnogo, ali u kontekstu vlastite premalo jer „onaj idući“ uvijek može kupiti više i bolje i time se zatvara začarani klub u kojem se vrte cifre i transferi, licitira igračima, a trendovi i koncepti ostaju robovi sustava, hiper konzumerističkog, a istovremeno hiper zastarjelog.
 
Budući da svi znaju koliko novaca imaju, svi od Engleza traže preplaćivanje igrača, što dovodi do novih negativnih konotacija. Uvjerenost javnosti da igrač vrijedi koliko je plaćen i da je to nominalna, nepromjenjiva vrijednost stavlja čak i pred osrednja pojačanja nenormalna očekivanja, i uslijed toga, abnormalna razočaranja. Andy Carroll se tako nikako nije mogao defiksirati od onoga što se od njega očekivalo budući da je plaćen 40 milijuna eura. U nekom paralelnom svemiru u kojem bi Carrolla kupio „neki Wolfsburg“ za 15 milijuna eura bio bi mnogo pravedniji prema tom igraču – procjenjivanje njegovih igara i učinaka bilo bi mnogo realnije, jer je to njegova realna cijena. Manična hiperinflacija možda se najviše ogleda u primjeru Manchester Uniteda, za kojeg je javnost uvjerena da bi uslijed svih kupovina od 50,60,70 milijuna eura (Falcao, Di Maria, Martial..) već ove sezone trebao postati prvak Europe, u potpunosti zanemarujući proces izgradnje ekipe, kupovanje samo onoga što nedostaje i postavljanja temelja na koje se slaže kvaliteta. Sami treneri počeli su se ponašati u datoj situaciji fantastično iracionalno – na prvi znak disharmonije i odudaranja od plana, pribjegava se novim, paničnim i pretjeranim, nepotrebnim kupovinama.
 
Jeste li ikada gledali sada već kultni „Monday night football“? Riječ je o emisiji u kojoj su (dosad) Gary Neville i Jamie Carragher na tjednoj bazi analizirali utakmice Premiershipa, kao i individualne nastupe najboljih igrača ili pojačanja. I dok pokazuju dojmljivu razinu snalaženja u vidu komuniciranja, a platforme na kojima iscrtavaju svoja viđenja izgledaju spektakularno, ta emisija je u malom ono što ne valja s engleskom nogometnom kulturom. Analizirajući tako igru Dejana Lovrena kao velikog pojačanja Liverpoola i razočaravajuće prve sezone, zaključuju kako je njegova kupovina – potpuni promašaj. Ne ulazeći u pojedinačna mišljenja, metodologija dolazaka do zaključaka u kojoj se koncentriraju na jednog igrača izuzimajući ga u potpunosti iz uvjeta u kojima mora igrati (zbog iznimno visoke linije koju je forsirao Rodgers, baš svaki Liverpoolov branič imao je kroničnih problema i grešaka) u potpunosti je pogreška. Umjesto analize na koji način Liverpool može unutar svojeg kadra (koliko god bio porozan, ipak je dokazan) prilagoditi igru da stvori svojim igračima komfor zonu i orijentacije na traženje rješenja u razvijanju mehanizama igre, rasprave idu u smjeru tko je novi „Lovren“ – novi igrač od 35-40 milijuna eura koji će zamijeniti ovog prošlog. Jer se čini da je baš iza ugla jedan novi, bolji i on je definitivno karika koja nedostaje u pohodu na titulu prvaka. Prevrtite li po glavi transfere najvećih klubova, vidjet ćete da je ovo isključivi uzorak ponašanja. 
 
 
Arsenal fenomen i post-Fergie suša, pad reprezentacije
 
Osim ovih generalnih problema, valja napomenuti kako su se poklopili i neki specifični problemi unutar samih klubova, neovisni o širim trendovima. Tako se Manchester United kao tradicionalni pokretač lige još uvijek traži od odlaska velikog Fergusona. I dok je javnost sa stručnjacima predlagala najprije Moyesu, pa onda i Van Gaalu kupovinu barem osmorice novih braniča, „Fergie“ je s baš takvom zadnjom linijom osvojio titulu s 11 bodova prednosti. Njegovim odlaskom kao neupitnog duhovno-ideološkog autoriteta, nastupilo je gore opisano ludilo. Arsenal i Wenger, par koji ima specifičnu sposobnost da te kao najkonstantniji faktor lige uvijek najviše razočara , ušli su u bračne turbulencije. Nakon godina zadovoljavanja samim plasmanom u Ligu prvaka i smanjen apetit, opravdan vraćanjem sredstava za izgradnju novog stadiona, navijačima su stvari dojadile. Bez obzira na nedavne uspjehe u FA kupu, Arsenal je zadnju titulu osvojio 2004., a zadnjih 7 godina ne izgleda kao ekipa koja će otići do kraja u Ligi prvaka. Time ostaje dojam da Arsenal radi jedan korak naprijed, pa jedan i pol nazad i pitanje je dokad će taj brak trajati. Liverpoolov rascjep između slavne povijesti, vremena koje se romantično idealiziraju i poluperspektivne sadašnjosti golemi je uteg i nijedan trener se zasad nije znao s njim nositi. I dok je Rodgers pokazao velike stvari i doveo klub na rub titule, novim abnormalnim akrobacijama na transfer roku zapravo je oslabio svoju momčad i, sam upavši u zamku krivih prioriteta, morao otići. I Pellegrini i Mourinho imaju snažnu opoziciju u klubu i izvan njega, čime se zapravo zatvara krug od od najvećih i najjačih klubova u kojima su u istom trenutku svi nedovoljno slabi da bi se međusobno gurali. Tako je Leicester ove sezone prvoplasirani klub lige, dok se ostatak družine uglavnom natječe tko će biti manje loš.
 
Veliki udarac na engleski ego svakako je i pad reprezentacije. Konačna smjena fantastične generacije završila je odlascima Lamparda i Gerrarda, a igračkim padom jedinog istinskog superstara (Rooneya) i pronalaskom trenera tek stare engleske škole nastalo je razdoblje u kojima ne samo da rezultati nisu naročiti. Već engleska reprezentacija ne zanima naročito nikoga. I dok je reprezentativni nogomet tek odsjaj zbivanja u klupskom, sasvim sigurno loše stanje u istoj nije poboljšalo generalni dojam.
 
Kuda dalje?
 
Ne treba živjeti u iluziji da će engleski nogomet dugo biti u padu. Konsolidacijom velikana koja neminovno mora doći na dnevni red i još boljom pozicijom na tržištu, kriza same atraktivnosti lige, kvalitete igre, pa i međunarodnih rezultata ne bi smjela biti preduga. Kao što je bilo dovoljno samo malo da se stvari pokrenu u krivom smjeru, vjerojatno će prvi pozitivan trend s odjekom okrenuti paradigme razmišljanja u sasvim drugom pravcu.
 
Proizvodnja igrača nameće se kao neminovan faktor ozdravljenja – ne kao patetični demantij modernog nogometa, već kao nužna karika u lancu formiranja klupske filozofije i igre. Orijentacija na vlastite igrače, njihove probleme, vrline i uklapanja u vizije progresivnih trenera (možda je Klopp u Engleskoj sjajan indikativ napretka), maknut će fiksaciju sa velikih pojačanja i presjeći začaran krug novih razočaranja. Treneri koji će stvarati igru i za to dobiti adekvatan period te jasnije kriterije i uvjete od vlasnika koji se ponašaju kao razmažena djeca i smjenjuju ih svako malo, apsolutna su potreba svakog nogometa. Engleska treba trenere koja će učiniti „Lovrene“ da izgledaju kao bolji igrači izgradnjom sustava koji će sakrivati mane, ne one koji žmirkaju i već u rujnu šalju ponudu od 27 milijuna eura za novo neviđeno čudo od igrača iz Toulousea ili Gijona. Engleska se treba vratiti nogometu – igri, postulatima i impostacijama koji postoje kao preduvjet atrakciji, marketingu i superstarovima, a ne kao nužno zlo i bezvrijedna semantička kovanica.
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara