HAJDUK se nalazi u velikoj igračkoj i rezultatskoj krizi. U nastavku prvenstva je pobijedio samo Istru i Inter, izgubio je od Lokomotive i Varaždina, a pritom igrao još gori nogomet od onog prije pauze.

To na Poljudu nije slučajnost, nego standard. U posljednje dvije sezone na klupi je izmijenio čak pet trenera, što pokazuje visoku dozu nestabilnosti i manjak kritičkog pogleda u budućnost. 

Nedostatak ikakve vizije

Činjenica da su dužnost trenera Hajduka ove i prošle sezone redom obnašali Željko Kopić, Zoran Vulić, Siniša Oreščanin, Damir Burić i Igor Tudor govori nam nekoliko tužnih istina o Hajduku. Prva je ona da Hajduk svojem odabiru trenera ne vjeruje. 

Kopić je s 27 utakmica u HNL-u, dakle manje od jedne sezone, rekorder po dugotrajnosti u tom periodu. Nijedan od ovih trenera nije otpušten u išta goroj rezultatskoj situaciji od one u kojoj se Hajduk nalazi već gotovo deset godina, što je indikator teze da Hajduk pred svoje trenere ne postavlja jasne ciljeve i ne zna ih pravilno vrednovati.

Druga je činjenica, koja samo pojačava dojam općeg kaosa u kreiranju sportske politike, da je svaki novi trener stilom igre, igračima koje preferira i osobnom karizmom bitno drugačiji od svog prethodnika. Kontinuitet ne može ni postojati ako se na jednoj poziciji izmjenjuju ljudi koji imaju bitno drugačije poglede na nogometne ciljeve, kao i metode kako je do njih najbolje doći. To bi za Hajduk moglo biti naročito skupo ove sezone, kada je dolaskom Tudora svoje mjesto u momčadi izgubio Nejašmić koji je u tom trenutku bio vjerojatno najvrjedniji eksponat, dok se u momčad i dalje uporno gura Hamza Barry, koji je eksplicitno izjavio da sljedeće sezone ne želi igrati u Hajduku. 

Konačno, čak trojica trenera na listi su recidivisti. Vulić, Burić i Tudor već su bili treneri Hajduka, od čega posljednja dvojica u posljednjih pet godina, što znači da uprava Hajduka vatrogasna rješenja izvlači iz izvora koji su već dobrim dijelom potrošeni i podsjećaju na beskrajan dan.

Međutim, kakve je rezultate i igre bilježio svaki od njih?

Željko Kopić (13.11.2017.-6.9.2018.)

Kopić je u Hajduk stigao iz Slaven Belupa, s kojim je dvije godine igrao sjajan nogomet u okviru mogućnosti i talenta kojim je raspolagao.

Hajduk je preuzeo na četvrtom mjestu prvenstvene ljestvice, s dva boda manje od Rijeke na drugoj poziciji. Prednost do kraja ipak nije uspio stići te je završio na trećoj poziciji s četiri boda manje od Rijeke, ali i samo sedam manje od Dinama. Hajduk je u tom periodu igrao solidan nogomet koji možda nije plijenio ljepotom, ali je bio vidljiv sustav koji ima glavu i rep.

Prvi problemi počeli su sljedeće sezone. U Europi je tijesno ispao od Steaue, ali u prvenstvo je Hajduk ušao grozno. Nakon šest odigranih kola Hajduk nije imao pobjedu, a zaostatak za drugoplasiranim Osijekom već je tad iznosio devet bodova. Problemi, a vrijeme će to dokazati, nisu bili samo na terenu. Loši odnosi unutar samog kluba i stalna previranja jako su se odrazili na odnose snage i unutar same svlačionice. 

Kap koja je navodno prelila čašu bila je činjenica da je viđen na kavi s Igorom Štimcem, velikim neprijateljem modela po kojem trenutni Hajduk funkcionira. Nije to bio jedini takav primjer u bližoj Hajdukovoj povijesti, ali tada je postalo kristalno jasno kako Hajdukova uprava poteze u struci vuče tek kad čuje što o tome misle tribine. Scena u kojoj se Kopić nakon utakmice s Rudešom popeo na ogradu tribine u Kranjčevićevoj, gdje je bila smještena Torcida, kako bi se ispričao za slabu igru bila je jasan znak da je njegov autoritet za vođenje momčadi nepovratno izgubljen.

Trenutak koji najbolje opisuje u kakvim uvjetima je radio je derbi u travnju, kada je dočekao Dinamo na Poljudu. U slučaju pobjede Hajduk bi bio stigao na samo dva boda zaostatka za Modrima. Tjednima uoči dvoboja rasla je napetost između Torcide i predsjednika Kosa, kojem su se crtale rakete i ispisivale parole kojima se zahtijeva njegov odlazak. Hajduk je u derbiju izgubio, a Kos je vrlo skoro postao bivši predsjednik Hajduka. Ponovno, uzrok odlaska bio je političke i ideološke naravi, a ne sportsko-stručne.

Nije postojao trener koji u tom trenutku može pomiriti upravu i tribine i bilo je jasno da u takvom okruženju Kopić više nema što tražiti.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Zoran Vulić (9.9.2018.-27.11.2018.)

Kao ad hoc rješenje na klupu je stigao Zoran Vulić, trener koji se nakon pet godina avanture u moldavskoj, kazahstanskoj i drugoj grčkoj ligi vratio u Hrvatsku. Vulić je dežurno vatrogasno rješenje na Poljudu, što je i razlog zašto je na Hajdukovu klupu sjedao u čak pet različitih mandata. 

S obzirom na činjenicu da je Kopić od prvog dana pokušavao u Hajduk implementirati pozicijsku igru u napadu, bilo je sasvim besmisleno kao zamjenu dovesti trenera koji igru u pravilu postavlja negativno i čeka protivnikove pogreške. Takva procjena pokazala se točnom. Nakon samo devet kola i 13 ostvarenih bodova Vuliću je još jednom uručena zahvalnica. Vulić je prema svim osnovnim parametrima (osvojeni bodovi, gol-razlika) rezultatski najslabiji Hajdukov trener u tom razdoblju.

Siniša Oreščanin (27.11.2018.-19.7.2019.)

Oreščanin je za širu javnost bio nepoznato ime, ali njegova fanatična predanost nogometu i studioznost dale su mu najveću šansu u karijeri. I rezultati su se vidjeli gotovo instantno. 

Hajduk je pobjeđivao u serijama, igrači koji su do jučer izgledali neuvjerljivo postali su oslonci igre, a igrao se kvalitetan i sustavan nogomet. Oreščanin je po prosjeku osvojenih bodova jedan od najboljih Hajdukovih trenera od početka HNL-a, a od svih s ovog popisa je daleko uspješniji u svakoj kategoriji. Do kraja sezone uspio je osvojiti najviše bodova poslije Dinama te izvući izgubljenu sezonu i plasirati Hajduk u Europu. 

Momčad je djelovala sve ozbiljnije i bolje, a ova sezona bila je određena kao ona u kojoj se Hajduk konačno može uključiti u lov za zlato u HNL-u. I Oreščanin je, kao i drugi bivši treneri, radio na minskom polju. Medijski napisi prenosili su javnu tajnu o pomanjkanju ljubavi između njega i Marina Brbića i bio je dojam da će Oreščanin otići čim za to upravi da imalo povoda. A onda se ovo ljeto dogodila Gzira i najsramotnije ispadanje nekog kluba HNL-a u povijesti lige. Bilo je jasno da je takav podbačaj moguće preživjeti samo ako iza njega stoji uprava koja zna što želi i donosi planska rješenja, a Hajdukova uprava je sve osim toga.

Damir Burić (20.7.2019.-19.12.2019.)

Hajduk se ponovno okrenuo Buriću, čovjeku koji je Hajduk vodio cijelu sezonu 2015./16. Burić je od samog početka mandata donosio čudne kadrovske i taktičke odluke. Kupnja Jakoliša kojeg je sa sobom doveo iz Austrije bila je prilično visoka za naše prilike (cca 200 tisuća eura) a da bi bio zakovan na klupu. 

Hajduk je izgubio sve konture igre koju je postavio Oreščanin, a gotovo svaki susret pretvorio se u puko preživljavanje i skupljanje bodova. Burić je po čisto rezultatskom učinku slabiji samo od svog prethodnika, ali vidjelo se kako to nisu igra i sustav koji mogu donijeti ploda na duge staze, posebno po pitanju razvoja najtalentiranijih igrača. Navijači su sve glasnije zazivali njegov odlazak, a upravi je ponestajalo municije da ga brani. Atmosfera je bila izrazito zagađena, a glavom je opet platio trener.

Igor Tudor (23.12.2019. - ?)

Nakon što je zanat pekao u Grčkoj, Turskoj i Italiji, Tudor se u Hajduk nakon pet godina vratio kao mnogo iskusniji trener, koji je u svojem prvom mandatu pokazao da mnogo obećava. 

Početnu euforiju zbog Burićevog odlaska zamijenile su nove frustracije. Tudorovo tvrdoglavo inzistiranje na sustavu 3-5-2, u kojem se puno igrača ne snalazi, stavljanje Nejašmića u drugi plan i nekoliko šokantnih poraza već nakon 11 kola doveli su do pitanja koliko će se Tudor još zadržati na Poljudu. Hajduk teško stvara šanse, igra s velikim amplitudama i postoji velika mogućnost da će Bijeli propustiti osvojiti drugo mjesto, koje ove sezone vodi u Ligu prvaka. 

S obzirom na rezultate, ali prije svega prikazanu igru i napredak Hajduka, koji je najbolji Hajdukov trener u posljednje dvije sezone?