WILLIAM REES-MOGG postao je urednik Timesa 1967. godine i od tada je samo osam drugih osoba bilo na toj funkciji, što je simbol stabilnosti i pouzdanosti u inače sve promjenjivijem svijetu. Bertie Mee postao je trener Arsenala 1966. godine i nakon toga je imao još manje nasljednika nego Rees-Mogg, Unai Emery bio je šesti. Želite li se, pak, kladiti koliko će ih biti u sljedećem desetljeću, bilo bi glupo računati da će nekoć spokojan klub držati korak s novinama. Ti su dani gotovo sigurno prošli, za The Times piše Nick Hornby, navijač Arsenala i autor knjige Fever Pitch, prema kojoj su snimljena dva istoimena nogometna filma.

Karijera Unaija Emeryja u Arsenalu započela je dosta obećavajuće. Kupio je igrače za koje Arsene Wenger nikad nije smatrao da su vrijedni novca, vratara, desnog braniča i defenzivnog veznjaka, pa su nekoliko mjeseci pobjeđivali, napadači su postizali spektakularne golove, a publika na Emiratesu je uživala. Izgledalo je kao da su pronašli bogomdani hibrid Wengerovog maštovitog nogometa i nečega što može samostalno opstati u modernom svijetu.

Ovaj Arsenal može izgubiti i gubi od bilo koga

Nitko nije očekivao čuda, zapravo nitko zaista nije očekivao poziciju među najbolja četiri, ali na kraju su Emeryjevi igrači trebali postići upravo to. Da je kod kuće pobijedio Brighton ili Crystal Palace, Arsenal bi ovaj tjedan igrao Ligu prvaka. Umjesto toga, igrao je i izgubio protiv frankfurtskog Eintrachta u Europa ligi, natjecanju koje se sve više doima kao nekadašnji Football Combination za pričuvne momčadi. Na tribinama u utakmicama Football Combinationa bilo je gledatelja koliko i igrača na terenu. Znakovi onoga što će se dogoditi bili su sasvim vidljivi posljednjeg mjeseca prošle sezone.

Međutim, nema nikakve šanse da bi ova Arsenalova momčad igrala Ligu prvaka nakon Božića, bez obzira na suparnike u skupini, jer ona može izgubiti i gubi od bilo koga. Prošli tjedan, Southampton! Jedan Southampton radio je protiv Arsenala što je god htio, baš kao Barcelona nekoliko puta na Emiratesu, trebao je pobijedili s barem četiri gola razlike i na kraju je sigurno bio nezadovoljan jednim mršavim bodom. Watford je mogao napraviti isto na Vicarage Roadu.

Grozno, nekontrolirano, neinspirativno, besmisleno

I napadačka linija, u jednom trenutku (ali ne i danas) vrijedna 170 milijuna funti, prestala je zabijati golove. Nogomet je bio grozan, nekontroliran, neinspirativan, mistificirajuće besmislen. Arsenal je bez pobjede u sedam utakmica, a jedini vrhunski suparnik protiv kojeg je igrao tijekom tog razdoblja bile su Liverpoolove rezerve u Carabao Cupu.

Nešto se moralo učiniti prije božićnih utakmica protiv Chelseaja i obaju klubova iz Manchestera. Da su prošle subote na Emiratesu igrali Sergio Agüero i Raheem Sterling, a ne Danny Ings i James Ward-Prowse (uz dužno poštovanje), bez ikakvih problema postigli bi osam ili devet golova.

Arsenalovi navijači koji su priželjkivali da se Wengerove godine završe, dobili su dovoljno upozorenja da razmisle o onome što žele, ali istina je da je trava u drugim klubovima zapravo zelenija – u Tottenhamu, Liverpoolu, Chelseaju i Leicesteru. Željeli smo trenera koji može organizirati obranu, stvoriti momčad koja će igrati na Old Traffordu ili Stamford Bridgeu ili Anfieldu bez da primi šest, sedam ili osam golova. Činilo se da ne tražimo mnogo, posebice s raspoloživim novcem i bogatstvom talenata koji se već nalaze u klubu. Umjesto toga, dobili smo trenera koji bi, da mu je dopušteno nastaviti s radom, odveo Arsenal u borbu za ostanak. Bilo je vrlo loše.

Ako Arsenal povede pod Ljungbergom, bit će mu to vrhunac sezone

I prije sam gledao Arsenal koji se borio da ne ispadne. Sredinom 70-ih, kad se momčad koja je osvojila dvostruku krunu pojačala sve starijim Brianom Kiddom i ostarjelim Terryjem Mancinijem te sredinom 90-ih, nakon što je George Graham dobio otkaz, a Chris Kiwomya s nekoliko golova potkraj sezone uspio spasiti stvar. U veznom redu tada su igrali Hillier, Morrow, Jensen, Parlour i Selley, a za Raya Parloura se pretpostavljalo da će igrati i kao Bergkamp i kao Overmars. Ali sadašnja Arsenalova momčad sadrži neka od najslavnijih i najplaćenijih imena u nogometnom svijetu. Mancini i Steve Morrow nisu bili masno plaćeni, nisu bi krivi ni za što. Niti su ljudi plaćali 40 funti da bi ih gledali.

I kako dalje? Ako do četvrtka navečer, do Arsenalove utakmice protiv Brightona, ne bude novog imenovanja, postoji šansa da Arsenal povede, barem privremeno te da publika na Emiratesu radosno zapjeva staru pjesmicu o Freddieju Ljungbergu i da to bude vrhunac dosadašnjeg dijela sezone.

Nakon toga, doći će Allegri ili Nuno ili mladi Nijemac. A nakon toga, bit će netko drugi. Godine Arsenea Wengera morale su završiti, ali Arseneovim odlaskom otišao je i klupski identitet. Možda se još neko vrijeme neće pojaviti novi identitet, a možda i nikad više, zato što je identitete teško steći. Najžalosnija stvar oko Emeryja je to što je Arsenal sada konačno postao samo još jedan nogometni klub moderne Premier lige, nimalo sličan respektabilnim novinama.