PROŠLOG vikenda Atletico Madrid je na svome terenu proslavio 11. titulu prvaka Španjolske i drugu u eri Diega Simeonea. Prvi put nakon ožujka 2020. na Wandi Metropolitano bilo je prisutno 25 tisuća gledatelja dok je kapetan Koke paradirao terenom s trofejom, no slavljenička atmosfera nije potrajala dugo i nakon sučeva zvižduka za početak utakmice s Elcheom.

Atletico je odigrao prilično slabu i dosadnu utakmicu protiv jednog od kandidata za ispadanje - stvorio je samo jednu ozbiljnu šansu za postizanje pogotka te se većinu utakmice branio, prepustivši slabašnom Elcheu 58% posjeda lopte. No, zbog jedne velike greške Elcheova vratara uspio je nekako osvojiti sva tri boda. Nije puno bolje odigrao ni u prvome kolu, kad je slavio u gostima kod Celte, koja je u zadnjim minutama utakmice promašila nekoliko izglednih prilika. U jučerašnjoj utakmici protiv Villarreala je izgledao puno bolje, nadigrao je Villarreal u svim segmentima igre i pokazao je da može igrati napadački, atraktivno i stvarati veliki broj prilika, no nije pobijedio.

Predstave Atletica koje smo mogli vidjeti protiv Celte i Elchea su uobičajene, to je Atleticov stil igre i trenerov identitet, i oni su zaslužni za uspjehe u proteklih 10 godina. No, Atletico je sada dvostruki prvak Španjolske i dvostruki finalist Lige prvaka u Simeoneovoj eri, a skupio je za to vrijeme i nekoliko manjih trofeja. Dodatno, izgradio si je jedan od najboljih nogometnih stadiona u Europi, smanjio financijsku razliku u odnosu na Real i Barcelonu te je sve konkurentniji na tržištu vrhunskih igrača. Dojam je da ovaj Atletico može i mora prikazivati više od dosadnih pobjeda rezultatom 1:0, mora igrati češće kao protiv Villarreala. Unatoč tome što nije pobijedio tu utakmicu, Simeone mora u tome ustrajati.

Prošlosezonske taktičke promjene su korak u pravom smjeru

Prošle sezone Simeone je prvi put na duže odstupio od 4-4-2 formacije, koja je donijela Atleticu toliko uspjeha. Ta formacija mu je godinama garantirala obrambenu sigurnost, na čemu se temeljila cijela igra Atletica. Jedan razlog zašto je Atletico igrao tako je, naravno, da primi što manje pogodaka. To su mu omogućili vrhunski obrambeni igrači, struktura 4-4-2, formacija koja je u niskom bloku ostavljala vrlo malo prostora između linija i igrača pojedinačno, te vrhunski vratari.

Drugi razlog je bio taj što se Atletico nije mogao osloniti na napadačku igru zbog manjka napadačkog talenta u gotovo svim linijama. Nije imao stopere koji bi gradili igru iz zadnje linije, bekove koji bi se podizali visoko i davali ekipi širinu, a nije imao ni prave plejmejkere u veznoj liniji, koji bi kroz posjed dovukli loptu do posljednje trećine. U napadu je imao vrhunsku kvalitetu, Griezmann i Diego Costa bili su sjajan tandem, no vrijeme je pokazalo da se najbolje snalaze u tranzicijskim sustavima, poput Atleticova. Zbog toga je Simeone preferirao 4-4-2 formaciju, obrambenu stabilnost, prekide i napad kroz tranziciju. Bilo je to uglavnom ružno za gledati, ali je bilo efikasno i suprotno od svega što se tada moglo vidjeti u La Ligi.

Promjena koja se dogodila tijekom prošle sezone bila je prelazak na formaciju s tri stopera. Nekoliko je razloga zbog kojih se to dogodilo, no onaj najočitiji su kadrovske promjene.

Atletico je izgubio većinu igrača koji su mu donijeli uspjeh u periodu kada su igrali 4-4-2. Otišla su oba beka, koji su bili ponajbolji obrambeni bekovi na svijetu, otišli su lideri ekipe Godin i Gabi, a Madrid su napustili i Griezmann te Diego Costa. Njihove zamjene su kroz godine postali Hermoso, Trippier, Lodi, Llorente, Lemar, Felix i Suarez, koji imaju jednu očitu zajedničku karakteristiku - svi su bolji igrači kada igraju u napadačkom sustavu i Atleticov rigidan 4-4-2 sustav nominalno im ne odgovara.

Zato je formacija 3-5-2 omogućila većini novih igrača da igraju što je bliže primarnoj ulozi. Hermosu, koji je moderan stoper, dobar s loptom u nogama, savršeno odgovara pozicija lijevog stopera, s koje može pokretati napade. Trippieru i Lodiju (i Carrascu) dobro pašu pozicije krilnih bekova jer tako imaju manje zadaća u obrani te se mogu podizati visoko i sudjelovati u napadu. Llorente i Lemar vrlo su raznovrsni i odgovara im nekoliko pozicija u 3-5-2 formaciji, a Felix i Suarez ne moraju biti toliko obrambeno aktivni kao što bi morali biti u 4-4-2 sustavu. Stil igre na razini cijele ekipe nije se puno promijenio, no uloge su se barem donekle prilagodile ofenzivnijim igračima, a Simeone je napravio malen korak prema oku ugodnijoj, atraktivnijoj igri.

De Paul i Cunha novi su vrhunski ofenzivci

Uspješnu prošlu sezonu u 3-5-2 formaciji Atletico je nadogradio i s dva vrlo dobra pojačanja.

Iz Udinesea je došao argentinski veznjak Rodrigo de Paul, a iz Herthe Brazilac Matheus Cunha, koji može pokriti poziciju u napadu ili prednjoj veznoj liniji. Kombinirano su plaćeni oko 60 milijuna eura.

De Paul je prošle sezone bio jedan od najboljih kreativnih veznjaka u cijeloj Europi. Devet golova i devet asistencija brojke su koje govore same za sebe kada se radi o veznjaku, no pričati o njemu kroz takve bazične brojke nije dovoljno. On je ponajbolji dribler među svim veznjacima u ligama Petice, bilježio je 2.3 ključna dodavanja po utakmici te je stvorio 20 velikih prilika za suigrače. Kompletan je napadački paket te je sam nosio Udinese na svojim leđima.

Matheus Cunha nije imao toliko impresivne brojke u Herthi kao De Paul u Udineseu, ali je i takav vrlo dobar ofenzivac, koji se ističe u driblinzima, kategoriji u kojoj je među najboljim ofenzivnim veznjacima u Europi.

Ovakav Atletico mora igrati bolje i atraktivnije

Transferima De Paula i Cunhe nastavio se Atleticov trend dovođenja vrhunskih ofenzivaca. Sada Simeone na raspolaganju ima zaista impresivnu kolekciju igrača, koji mogu igrati napadački nogomet na elitnoj razini. Dodatno, gotovo svi igrači u ekipi navikli su igrati nekoliko različitih uloga i pozicija.

Primjerice, na utakmici s Elcheom Kondogbia je igrao lijevog stopera, veznjaci Llorente i Saul igrali su krilne bekove, a u napadu je igrao Carrasco. Time je Atletico na terenu zapravo imao dva stopera, šest veznjaka i dva krila. Ta raznovrsnost koju pružaju igrači poput Llorentea jedna je od Atleticovih glavnih kvaliteta i čine ga vrlo dubokom i taktički fleksibilnom ekipom, koja bi trebala bez problema moći igrati i drugačiji stil nogometa od klasičnog Simeoneovog.

No, Cholo ćesto ne odustaje od svog nogometa, a utakmica s Elcheom najbolji je primjer. Nevjerojatno je da branitelj naslova protiv ekipe koja je umalo ispala iz lige ima 42% posjeda i gotovo nijednu pravu priliku za postizanje pogotka. Nakon pogreške Elcheova golmana u 39. minuti, iz koje je poveo, Atletico je nestao i čekao kraj utakmice cijelo drugo poluvrijeme. Elche nije imao kvalitetu da probije njihovu obranu i Atletico je upisao tri boda.

Protiv Villarreala je Atletico izgledao puno bolje. Obrana je bila postavljena puno više u odnosu na prethodne dvije utakmice, a presing je bio puno većeg intenziteta. U prvih postavu su se vratili bitni igrači poput Trippiera i Suareza, a svatko je igrao svoju primarnu poziciju. Atletico je bio vrlo opasan po osvojenoj lopti, ali i kroz kontinuirani posjed te je stvorio veliki broj izglednih prilika protiv ozbiljno organiziranog protivnika kao što je Villarreal. Na kraju nije uspio pobjediti, ali dugoročno ovakve prestave puno više obećavaju za razliku od onih protiv Elchea.

Atletico je u Simeoneovoj eri postao dvostruki prvak Španjolske, dvostruki finalist Lige prvaka, a sada posjeduje i nekolicinu vrhunskih napadačkih talenata, za razliku od početka Cholovog mandata. Imaju novi, vrhunski stadion, a i financijski su se donekle približili Barceloni i Realu, koji su u tranzicijskom periodu. Ako misli dalje napredovati, ne samo na terenu u rezultatskom smislu već i izvan njega, da se dodatno približi Barceloni i Realu po financijama i utjecaju u europskom nogometu, Atletico mora pobjeći od autsajderskog mentaliteta koji Simeone i ovoliko talentiranoj ekipi ćesto nameće. Da je takav mentalitet velik problem u kontekstu Lige prvaka, najbolje se vidjelo u prošlosezonskom dvomeču protiv Chelseaja, gdje se Atletico veći dio branio sa svih 11 igrača i rutinski ispao, unatoč tome što je Chelsea nekoliko tjedana prije promijenio trenera, a time i cijeli sustav igre.

Ako Atletico nastavi osvajati La Ligu, Simeoneu stil igre nitko neće spominjati. No, za daljnji rast kluba trener se mora promijeniti. Hoće li to biti nova osoba ili Simeone s drugačijim mentalitetom, nije toliko bitno, no Atletico može i mora nastaviti igrati kao protiv Villarreala. U suprotnom će se iznova događati Chelsea, a kada se Barca i Real oporave, pobjede od 1:0 nad Elcheom neće biti dovoljne.