"On je mislio, a mi smo igrali": Za Saračevića i Balića nema dvojbe - Puc je bio najveći

"On je mislio, a mi smo igrali": Za Saračevića i Balića nema dvojbe - Puc je bio najveći

Foto: Cropix, Š.Šokota, 24.ur, AFP, Cropix arhiva

VIJEST o smrti Iztoka Puca mnoge je ostavila bez teksta. Kada ode jedan takav velikan, kao da sa sobom odnosi još jedan komadić rukometa kakav smo nekada gledali. Sjećamo se vremena kada se nije igrali samo "na mišiće", kada je vladala jednostavnost i elegancija i kada je igrače nakon utakmice boljela glava, a ne noge. Puc je bio prvak u ljepoti i ostat će upamćen po svojim golovima "ispod ruke", ali i mogučnošću da digne i uljepša igru čitave ekipe.

"Samo napišite nešto lijepo... Ne mogu ništa reći", kroz suze je govorio Slavko Goluža, aktualni izbornik naše reprezentacije i dugogodišnji Pucov suigrač.

"Puc je možda i najbolji lijevi bek koji je ikada igrao rukomet. Imao je sve, pregled igre, šut... Žalosno je ovo što mu se dogodilo. Nadam se da će zbog toga ljudi napuniti tribine Arene", neposredno prije nego smo primili tužnu vijest publiku je na tribine uoči susreta s Barcelonom pozvao Ivano Balić.

Kompletan prihod trebao je ići u svrhe Iztokovog liječenja. Nažalost, napustio nas je ranije.

Na 60. obljetnice rukometnog saveza Slovenije (RZS) Puc je izabran kao najbolji slovenski igrač na poziciji lijevog vanjskog u povijesti.

Saračević: Cijelo jutro vozim se automobilom i samo gledam njegov bedž

"Upoznao sam ga kada je došao u Banja Luku sa 17 godina i uvijek ću ga upravo takvog pamtiti", rekao nam je Zlatko Saračević koji je s Pucom i Perkovcem stvorio jednu od najjačih vanjskih linija u rukometu ikad.

"Zajedno smo bili u Borcu, dijelili smo puno toga na terenu i van njega. Dugo smo se družili, zajedno ljetovali, sve dok nije otišao u Ameriku. Pamtit ću ga kao možda i najvećeg igrača s kojim sam ikada igrao. Jedna od njegovih najvećih kvaliteta bila je što se uvijek podređivao ekipi. Nikada nije gledao sebe niti golove, bilo je bitno da ekipa pobijedi. On je mislio, a mi drugi smo igrali. Već dugo sam znao da je bolestan i svaki dan očekivao sam ovu tužnu vijest. No ipak, jutros kad su mi javili.... U komi sam. Cijelo jutro vozim se automobilom u kojem imam Pucov bedž. Taj bedž zavijek će ovdje stajati. Ne znam ni gdje sam, ni što sam....", govori Saračević. 

U vrijeme rata donio nam je malo vedrine

1993. godine Zagreb je postao prvak Europe, a Puc je zabio pobjednički gol. "Taj čovjek treba dobiti odlikovanjem", sjećamo se euforičnih krikova Bože Sušeca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bili smo u ratu, ali Pucovi golovi nudili su malo vedrine. Protiv Wallaua je potvrdio drugi naslov prvaka Europe za redom.

Zvonimir Bilić kada smo ga nazvali nije još znao za tužnu vijest.

"Zaista nisam znao, to je tako tužno.... Dok smo bili u reprezentaciji bili smo cimeri i bio sam sretan što mogu učiti od takve veličine. Bio je stariji od mene, upijao sam sve od njega, pomogao mi je u rukometnom razvoju i na tome ću mu uvijek biti zahvalan..."

"Uvijek je bio korektan, zaista odličan čovjek koji nosi epitet ponajboljeg rukometaša svijeta. Stvarno ne znam što bih rekao u ovom trenutku, velika je šteta što nas je tako mlad napustio. Zadužio je hrvatski i slovenski rukomet, zadužio je čitav sport. Iztok Puc bio je Iztok Puc", jednostavno je rekao Bilić o čovjeku koji je igrao tako jednostavno.

"Bio je jedan od najvećih igrača na svijetu na sbvojoj poziciji", nadovezao se Neno Kljaić.

"Bio je veliki čovjek, veseljak, uvijek nasmijan i dobre volje. Strašno mi je žao. Pamtit ću ga zaista samo po lijepim stvarima, proveli smo bezbroj nezaboravnih trenutaka van terena i na njemu. Jasno da će mi u posebnom sjećanju ostati oni van terena, jer je bio takav pozitivac. Prošli smo sve i svašta, tu je hrpa anegdota, bio je zaista jedna pozitivna i draga osoba"

Slovenija obavijena tugom

Svi redom slovenski mediji objavili su tužnu vijesti o smrti Iztoka Puca. Spominjući njegove najveće dosege u karijeri prisjetili su se zlata s OI u Atlanti i nebrojenih drugih natjecanja u kojima je ovaj slovenski rukometaš ostavio neizbrisiv trag.

Njegova bolest bila je kratka i kobna, i gotovo je nevjerojatno s kojom nas je brzinom napustio, pišu Slovenci, ističući kako se početkom studenog trebala igrati humanitarna utakmica u Celju, čiji bi cijeli prihod išao za njegovo liječenje. Nažalost, bilo je prekasno...

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara