Za to vrijeme, "Simbol Katalonije" i "Više od kluba" igra utakmicu španjolskog prvenstva protiv Las Palmasa iako je tek sat vremena ranije predsjednik kluba Josep Bartomeu "pod pritiskom navijača" odlučio da neće igrati, kako bi se "Više od kluba" i "Simbol Katalonije" solidarizirao s Katalonijom i Kataloncima koji za to vrijeme stenju, krvare i jauču pod španjolskom čizmom i pendrekom. 

 

Jedina ispravna, moralna, ljudska i solidarna odluka koju je Barcelona morala donijeti opozvana je kada su se predsjednik i igrači malo "zbrojili". Odnosno, proučili disciplinski pravilnik Nogometnog saveza Španjolske, točnije njegov članak 77. u kojem piše: "Klub koji jednostrano, bez dozvole La Lige ili Nogometnog saveza odbije igrati utakmicu, bit će kažnjen registracijom navedene utakmice rezultatom 0:3 i oduzimanjem još tri boda."

 

 

 

Barcelona je tada kapitulirala, a predsjednik Bartomeu otvoreno je priznao i zašto. U strahu da ne izgubi bodove i prednost ispred Reala. Najveći rival nakon šest kola za njom zaostaje velikih sedam bodova, a otkazivanjem utakmice prednost bi se istopila na samo jedan poen više od najvećeg rivala. Ovim kukavičkim potezom Barcelona je prestala biti "Simbol Katalonije" i "Više od kluba".

 

Ali to nije sve. Ne samo da je tako pljunula na obje svoje samohvale i razotkrila ih kao neutemeljene, nego je Barcelona zbog bojazni da njeni navijači utakmicu ne iskoriste za miting iskazivanja domoljubnih osjećaja ili prekid, odlučila da se meč odigra iza zatvorenih vrata tribina, bez navijača. 

 

Barcelona je kurvinski pokvareno izdala desetke tisuća navijača, tako što im je u trenucima napada na Katalonce, kakav nije zabilježen od fašističkog diktatora Franca, zalupila vrata stadiona koji je Kataloncima dom i utočište, kuća i sklonište.  

 

Camp Nou uvijek je bio mjesto slavlja i ponosnog isticanja onoga što i Madrid priznaje Kataloncima od 70-ih i Francove smrti: jezika, kulture, posebnosti, velikog stupnja političke autonomije, ali i mjesto iskazivanje potrebe za odcjepljenjem od Španjolske.

 

 

Predsjednik Bartomeu ovako je to objasnio: "Odlučili smo igrati iza zatvorenih vrata kako bismo na taj način iskazali naše neslaganje s događanjima širom Katalonije, kada je građanima ograničeno demokratsko pravo na slobodu izražavanja."

 

Odvratno suhoparno, bešćutno i hladno, ovo zvuči kao terminologija i retorika jedne od onih jalovih i preko kurca skucanih depeša Vijeća sigurnosti UN-a, KESS-a, Europske komisije ili neke slične niškorisne institucije koja na brutalnost i nasilje "izražava zabrinutost". Tako je Barcelona, pet minuta prije toga "Više od kluba" i "Simbol Katalonije", reagirala na to što joj španjolska policija pred vratima sadistički predano i životinjski grubo mlati navijače, braću i sestre.

Umjesto da im se odbijanjem igranja utakmice u takvim uvjetima pridruži u mirnom prosvjedu i u svijet pošalje poruku koja će, zbog snage Barceloninog branda, odjeknuti jednako jako kao scene iživljavanja policijskih batinaša, Barcelona je kleknula gore nego kada se Suarez bacio žicajući penal. I to pred kim: španjolskim nogometnim savezom i Las Palmasom, koji je k tome na Camp Nou došao provocirajući sa španjolskom zastavom na prsima. 

 

A zašto je to sve napravila? Zbog šest pišljivih bodova.

 

Kako je to nakon utakmice koju nije htio igrati, ali ju je igrao, rekao prigodno uplakani Gerard Pique: "Nama trebaju bodovi." Pique je najiritantniji od virtualnih boraca za neovisnu Kataloniju. Shakirin muž tu bitku vodi na jako zajebanom bojištu po imenu Twitter, gdje se nemilice ruga Realu, španjolskoj hegemoniji i centralizmu, te se ponosi katalonštinom, ali ne smeta mu što već osam godina igra za mrsku Španjolsku. 

 

 

Katalonski fajter u virtualnom, ali španjolski kolaboracionist u stvarnom svijetu ovako je "objasnio" zašto igra za Španjolsku, reprezentaciju zemlje od koje se svim silama želi odcijepiti. I tu je počeo s kmečavim, patetičnim uvodom: "Ako netko iz Saveza misli da ću biti problem u španjolskoj reprezentaciji ili smetati, maknut ću se."

 

Da bi nastavio bulazniti: "Igranje za reprezentaciju Španjolske meni nije pitanje patriotizma, to znači igrati najbolje što možeš i pobijediti. Igram za španjolsku reprezentaciju jer vjerujem u demokraciju."

Piqueu bi netko morao objasniti da (ne)igranje za reprezentaciju prije svega jest upravo "pitanje patriotizma", a ne "igranja najbolje što možeš." Demokracija je zgodna tekovina, ali nema nikakve veze s igranjem za reprezentaciju neke zemlje. Čovjeka na igranje za momčad koja predstavlja državu motivira osjećaj ljubavi i pripadnosti toj državi.

 

Nema dvojbe, veliki katalonski domoljub Pique ovakvim besmislicama pere savjest što godinama glumi prvoborca katalonske samostalnosti i razdruženja sa Španjolskom, ali mu to ne smeta kada s mrskom Španjolskom osvaja europsko i svjetsko prvenstvo. I onda, umjesto da se pridruži mirnoj borbi za katalonsku stvar, taj lajavac kao i uvijek zašuti i igra za španjolsku, inače reprezentaciju, a jučer ligu.

 

 

Ako ste bili u Kataloniji, mogli ste vidjeti da su Katalonci tipični Mediteranci. Mitomani koji žive od pljačkanja turista, veličanja davne junačke prošlosti, hvalisanja kako su najbolji, najluđi, najtemperamentniji. Previše pažnje polažu na fizički izgled i hedonističke rituale. Hvalisaju se superiornošću i posebnošću u odnosu na sve ostale s kojima žive u državi, prekrasnim glavnim gradom na obali i regijom obogaćenom, ali i poludjelom od turizma.

 

I naravno, njihovim nogometnim klubom većim od života, religije i svemira. 

 

U pravu ste ako vas sve ovo podsjeća na stanovnike izvjesne hrvatske regije i navijače tamošnjeg nogometnog kluba. Ali ne zaboravite, taj klub dokazao je da, za razliku od Barcelone stvarno jest više od kluba, kada je doista odbio igrati utakmicu dok je oko stadiona trajalo policijsko nasilje nad njegovim navijačima. 

 

 

Sjećam se kada sam u drugoj polovici 90-ih bio na ekskurziji u, naravno, Lloret De Maru. Posvuda sam viđao grafite "'90 Litva, '91 Croatia, jednog dana Catalunya". Opuštenim Kataloncima trebalo je čak 20 godina da dođu do tog dana o kojem puno više i pompoznije pričaju nego što na tome konkretno rade. Savršen primjer za to su njihovi istaknuti nogometaši. Prije pet godina pratili smo taj segment njihove borbe za neovisnost i marš milijuna po Barceloni tim povodom, u koji se uključio veliki "borac" za katalonsku stvar, Pep Guardiola. 

 

Na žalost prosvjednika, Pep nije marširao s njima jer je godinu odmora od nogometa odlučio provesti u New Yorku, ali je delirij mnoštva izazvalo njegovo pojavljivanje na velikom videozidu. Guardiola se ukazao i rekao: "Uvijek sam Kataloniju nazivao 'zemljom' i evo još jednog glasa za njenu neovisnost", te pokazao zeleni karton, simbol glasanja za neovisnost. Inače, katalonski domoljub i "separatist" Guardiola za Španjolsku je u deset godina odigrao 47 utakmica.

 

Eto savršenog primjera "borbe" i to najistaknutijih nogometaša kluba koji je "Više od kluba" i "Simbol Katalonije" za samostalnost. Dok milijuni marširaju Barcelonom, a obožavani Pep se mjesecima već odmara u Americi, tako predano da se nije mogao zaletjeti niti na ovaj milenijski marš za katalonsku stvar. Ipak, s druge strane svijeta poručuje da je Katalonija uvijek bila posebna, kao i Katalonci, te da ne pripadaju Španjolskoj. Sve to propovijeda čovjek koji je, poput Piquea danas, desetljeće bio jedan od zaštitnih znakova reprezentacije Španjolske. Barcelona se tada, kao i sada, borbi priključila srčano, beskompromisno i fajterski - dresom u bojama katalonske zastave. Navijači su pak prije točno pet godina "proglasili neovisnost" na utakmici protiv Reala. I tu su stali. 

 

Katalonija danas, kao i njen nogometni simbol, jako su daleko od dana iz "Hommage to Catalunya" ili kada je veliki Johan nosio malog Jordija krstiti u Amsterdam jer mu pod Francom u Barceloni nije smio dati katalonsko ime. Orwell se okreće u grobu, Cruyff također, ali ne toliko kada vide što voljenom gradu, narodu i kraju radi mrski Madrid. I ne zato što su se oni protiv njegovog ugnjetavanja borili puškom i loptom dok ovi danas saginju glave i šute. Ili u najboljem slučaju plaču. 

 

 

Simboli otpora fašistima, falangistima i njihovim maskotama danas bi bili ogorčeni jer je Barcelona upravo ostala bez kluba - simbola Katalonije, njenog uspjeha, blagostanja, načina života i posebnosti. I zato što su pri tome Kataloncima zalupljena vrata Barceloninog stadiona, koji im je dom i utočište, kuća i sklonište.

 

Zato što je FC Barcelona prestala biti "Više od kluba" i "Simbol Katalonije" kako bi sačuvala pišljivih šest bodova.