Belgija - reprezentacija kao sredstvo za ujedinjenje zemlje

Belgija - reprezentacija kao sredstvo za ujedinjenje zemlje
Foto: EPA

U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Tekst koji slijedi nije samo priča o njihovoj simbolici nego stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali nudi sažet prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcija modernog doba.

Come from a land Nether

Prva garnitura belgijskih dresova je crvene boje, dok rezervnu predstavljaju žuti dres i crne hlačice. Naravno, one su izvedene iz nacionalne crno-žuto-crvene trobojnice. Iako ne prema tom rasporedu, boje su se prvi put pojavile na zastavi Brabantskog ustanka iz 1789. protiv habsburške vlasti prilikom kojeg je ujedno stvorena nezavisna Ujedinjena Država Belgija.

Obitelj Habsburg je dobila u nasljedstvo veći dio današnjeg područja Belgije i Nizozemske još krajem 15. st., a nazivali su ga ''Zemlje Tamo Dolje'' - iz čega će kasnije proisteći naziv ''Niske Zemlje'' ili ''Nizozemska'' (Nether ili Neder-landen). To je zapravo bio niz neovisnih vojvodstava, grofovija i princ-biskupija (Holland, Zeeland, Brabant, Liege, Flandrija itd.). Ta su područja bila poznata i pod imenom Sedamnaest provincija, koje su se politički počele zbližavati dolaskom pod vrhovnu vlast burgundske kuće Valois krajem 14. st. 

Španjolski Habsburgovci su uspostavili represivnu politiku radi suzbijanja reformacije i autonomističkih težnji plemstva i građanstva. Zbog toga 1569. dolazi do pobune na čelu s Vilimom Oranskim te ubrzo i odvajanja sedam sjevernih provincija u tzv. Utrechtsku Uniju (1580.). U srednjem vijeku flamanski su, a potom i brabantski gradovi, predstavljali vodeće gospodarske i kulturne centre Niskih Zemalja. Sjeverni se dio pobunio protiv katoličkih španjolskih vladara. Pad Antwerpena (1585.) u španjolske ruke bio je najdramatičniji i odlučujući događaj za daljnji razvoj i širenje nizozemskog jezika. On je zapečatio politički razdor nizozemskog jezičnog teritorija. Nakon pada Antwerpena, mnogi vodeći članovi južnih gradova pobjegli su na sjever, posebice u Amsterdam, ponijevši svoje znanje, vještine i jezik, što je gubitak koji su zajednice nizozemskog govornog područja na jugu pretrpjele učinilo još težim.

Što se tiče sjevernog dijela Niskih Zemalja, nova država – Nizozemska Republika - nastala iz mnoštva starih feudalnih jurisdikcija i s ukorijenjenom tradicijom gradskih autonomija - jedva da se i mogla nazvati državom. Ujedinjujući je element predstavljala kuća Orange, koja je svugdje imala klijente i sljedbenike.

Habsburgovci su očuvali vlast u južnom dijelu Niskih Zemalja koje će od 16. st. do 19. st. također nositi i nazive Južna/Španjolska/Austrijska Nizozemska. Teror i ratni pokolji, višestruke čistke i prisilna preseljenja imali su razorne ekonomsko-socijalne učinke, ali su popraćeni intenzivnom katoličkom propagandom, postigli željeni rezultat iskorjenjivanja protestantizma u južnim pokrajinama. Tako je to područje pronašlo vlastiti kulturni identitet, koji je i ubuduće štitio od mogućeg spajanja ili udruživanja sa sjevernim provincijama i koji je u tom trenutku od nje stvorio model i važno uporište projekta ponovnog katoličkog osvajanja Europe. Početkom 18. st. vlast u Južnim Provincijama preuzima austrijski ogranak obitelji Habsburg.

Propali prvi pokušaj 

Nakon 1750. utjecaj prosvjetiteljstva prožeo je državnu politiku u domenama demografije, društvenog reljefa, zaposlenja, javnog zdravstva, obrazovanja, religije, kulture i umjetnosti, uglavnom na račun Rimokatoličke crkve. Gušenje religije i administrativne reforme, koje je provodio sin i nasljednik Marije Terezije, car Josip II., uzrokovali su veliko nezadovoljstvo među višim staležima. 

Car Josip II. (1780.-1790.) je imao viziju jedinstvenog centraliziranog carstva pa je s ciljem tog ostvarivanja proveo brojne reforme poput nametanja njemačkog jezika u upravi i uvođenja vjerske tolerancije, koje se nisu svidjele privilegiranim staležima. Kako su reforme s godinama postajale sve radikalnije i sve su oštrije napadale stoljetne privilegije te narušavale tradicionalni poredak, tako je i opozicija prema caru bila sve izraženija. 1789. godine, potpomognuti izbijanjem revolucije u susjednoj Francuskoj, konzervativci i progresivci su se udružili u oporbi caru te porazili austrijske snage kod Turnhouta. Nakon te zajedničke pobjede, konzervativci i progresivci su se sukobili međusobno. Konzervativci, ili Statisti, na kraju su preuzeli vodstvo te pobjednički ušli u Brisel. Ta Brabantska revolucija (tako nazvana zbog činjenice da je većina njezinih vođa bila iz Brabanta) imala je čvrstu potporu u gradovima. Seljaštvo je, s druge strane, imalo malo toga zajedničkog s revolucionarima iz srednje klase i uglavnom je podržavalo Austrijance. Stoga kada je Leopold II., nasljednik Josipa II., 1790. odlučio ponovno uspostaviti carsku vlast, nije se susreo s otporom većine stanovništva. Ustanak je brzo ugušen.

Vi uzmite naziv Nizozemska, a mi ćemo Belgija. Ili želite obrnuto? Svejedno je.

U grbu reprezentacije se nalazi nacionalna vertikalna crno-žuto-crvena trobojnica koja je nastala tijekom revolucionarnih zbivanja 1830.-31. Inspirirana je bojama zastave brabantske revolucije s kraja 18. st. i oblikom francuske trikolorke koja se istovremeno, nakon petnaest godina zabrane, zavijorila u Parizu. Upravo su pariška revolucionarna zbivanja u srpnju 1830. potaknula akciju koja će pokrenuti izlazak južnih, katoličkih provincija iz Kraljevstva Nizozemske te u konačnici rezultirati stvaranjem nezavisne državne Belgije. Također, tijekom revolucije napisana je i pjesma "La Brabançonne" koja će u budućnosti postati himna. 

Nakon Napoleonovog poraza (1815.), sile Alijanse su bile odlučne ne ostaviti Južne Provincije u rukama Francuske. Pod utjecajem Velike Britanije odlučeno je da će teritoriji biti ujedinjeni u jednu državu sa starom republikom Ujedinjenih Provincija i princ-biskupijom Liegeom. Nova se država nazvala Kraljevina Nizozemska, a na njenom čelu je bila dinastija Orange-Nassau.

Ubrzo su došle do izražaja razlike sjevera i juga koje su bile posljedica dvostoljetne razdvojenosti, a očitovale su se u mentalitetu, katoličkoj i kalvinističkoj religiji, dužoj tradiciji sjevera u životu u nezavisnoj sredini. Sukobi interesa sjevera i juga su također stvorili i gospodarski razdor. Trgovini orijentirani sjever, s vrlo malo industrije, tražio je slobodniju trgovinu; industrijski je jug, pak, tražio veću zaštitu cijena kako bi mogao parirati padajućim cijenama robe iz britanskog izvoza. Južni progresivci i članovi crkvenih redova su se ujedinili. Obje su grupe željele ograničiti osobnu moć kralja u korist stvarnog parlamentarnog sustava, temeljenog na proširenom sustavu građanskih i političkih prava. Kralj je pristao učiniti ustupke koji su se ticali religije i jezika, ali je odbio predati vrhovnu vlast. Njegovo je odbijanje prouzročilo revoluciju 1830. godine.

Revolucionari su svoju novu državu nazvali Belgija. Ime je izvedeno iz rimske provincije Gallia Belgica, iako je ona tada označavala puno širi teritorij od novostvorene Belgije obuhvaćajući i dijelove sjeverne Francuske te Nizozemske. Ime je ponovno zaživjelo u doba buđenja antike tijekom renesanse u 15. i 16. st. za područje Niskih Zemalja, kao uostalom i imena nekih drugih rimskih provincija poput Hispanije, Italije, Germanije, Britanije, Ilirije itd. Tako su se npr. nezavisne nizozemske Sjeverne Provincije ponekad zvale Belgica Foederata, a Južne Provincije, koje su ostale vjerne Habsburgovcima, Belgica Regia. Štoviše, Kraljevina Nizozemska se još i u prvoj polovici 19. st. nazivala i Royaume des Belgiques, ali nakon revolucije 1830., naziv Belgija će postati rezerviran za novostvorenu državu, a Nizozemska za sjeverne susjede.

Belgijski Nacionalni kongres odlučio je da Belgija treba biti monarhija, ali se potraga za kraljem pokazala teškom. Na kraju se princ Leopold Saxe-Coburg, koji je bio u rodu s britanskom kraljevskom obitelji i zaručnik kćeri francuskoga kralja, pokazao prihvatljivim i Britaniji i Francuskoj. Belgijci, koji nisu imali regularnu vojsku, bili su poraženi od nizozemske vojske, ali je na Londonskoj konferenciji (1830.) pet najvećih europskih sila - Austrija, Britanija, Francuska, Pruska i Rusija - pristalo na intervenciju francuske vojske koja je natjerala Nizozemce na povlačenje te su priznale odcjepljenje Belgije od Ujedinjenog Kraljevstva i Nizozemske i trajno garantirale neovisnost Belgije. Godine 1839. nizozemska vlada je službeno priznala Belgiju unutar njezinih granica.

Flamanska i valonska nacija

"La Brabançonne" je službeno prihvaćena kao himna tek 1860., ali s određenim dodanim i izbačenim antinizozemskim stihovima. Treba primijetiti kako nogometaši tijekom intoniranja himne pjevaju i na nizozemskom i na francuskom jeziku, ovisno iz kojeg dijela Belgije dolaze. Iako su mnogi i bilingvalni. Jezičnu politiku u Belgiji karakterizira teritorijalni princip. To znači da je u flamanskoj regiji službeni jezik bio nizozemski, a u regiji Valon francuski. U području oko glavnog grada Bruxellesa koriste se oba jezika, dok mali broj ljudi na zapadu govori njemački. 

Belgija je postala neovisna u vrijeme ideala da je nacija povezana s određenim jezikom. Međutim, mogućnost usvajanja francuskog jezika kao jedinog jezika odbačena je kako bi se naglasila razlika između Belgije i njezinog moćnog susjeda Francuske – u kojoj je postojala samo francuska nacija. Od neovisnosti (1830.) belgijski je ustav garantirao slobodu izbora jezika. U praksi, međutim, ova je odredba bila samo ukrasna jer je francuski jezik bio prestižan te je uskoro zamijenio nizozemski u svim službenim funkcijama. Francuski je bio jezik prosvjetiteljstva, napretka i moderniteta – te je, iznad svega, predstavljao simbol nacionalne borbe za neovisnost. Iako nitko nije bio prisiljen odreći se nizozemskog jezika, govoriti francuski je postalo nužda kako bi se mogle iskoristiti prednosti širokog spektra društvenih prilika u Belgiji. Činjenica da zbog nacionalne koherentnosti belgijska vlada nije favorizirala javnu profrancusku politiku, djelomično se može pripisati nejasnom odnosu s moćnim susjedom – Francuskom. Strahovi da bi Francuska mogla imati aspiracije spram pripajanja Belgije učinili su nužnim odvojiti Belgiju od Francuske koja je sa svojom politikom korištenja isključivo francuskog jezika isključila sve druge regionalne jezike. 

Kao posljedica toga, ideologija "jedne nacije, jednog jezika" prouzročila je stvaranje još dvije nacije unutar Belgije: flamanske i valonske. Osim jezika, postojali su i društveni te gospodarski elementi koji su pridonijeli produbljivanju razdora između Flamanaca i Valonaca u 19. st.: nezaposlenost među Flamancima rasla je zbog opadanja tekstilne industrije i sveopćeg zanemarivanja opadajućeg gospodarstva od strane vlasti. Valonija je, nasuprot tome, doživjela period gospodarskog rasta sa svojim gospodarstvom zasnovanim na industriji rudnika ugljena i čeličnoj industriji. Također, ideološke su se razlike pokazale i na poljima stranačkih politika te religije, Valonija je bila liberalnija i socijalistička, a katolička Flandrija konzervativna.

Belgijska je nacija komplicirani konstrukt i može se doimati kao duboko podijeljena država. No unatoč nacionalnim pokretima unutar zemlje, postoji i puno Belgicista, tj. ljudi koji sebe prije svega smatraju Belgijcima, a ne Valoncima ili Flamancima. Tijekom 20. stoljeća do danas, oni su uvijek gledali na belgijsku nogometnu reprezentaciju kao sredstvo jačanja duha belgijskog zajedništva.

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

Literatura

Ulrike Vogl,  Matthias Hüning (2010) ''One Nation, One Language? The Case of Belgium'', Dutch Crossing, 34:3, 228-247

 

'Belgium: Independent''https://www.britannica.com/place/Belgium/Independent-Belgium-before-World-War-I

''Belgium'', http://www.crwflags.com/fotw/flags/be.html

''Belgium History'', https://www.britannica.com/place/Belgium/History

Cas Mude, ''Can soccer unite the Belgians?''https://www.washingtonpost.com/news/monkey-cage/wp/2014/06/16/can-the-red-devils-unite-the-belgians/?noredirect=on&utm_term=.6ea5ee364896

''Dutch Republic'', https://en.wikipedia.org/wiki/Dutch_Republic

''Gallia Belgica'',  https://en.wikipedia.org/wiki/Gallia_Belgica#Legacy

Grupa autora, Povijest: Doba apsolutizma (17. stoljeće), knjiga X., Zagreb 2008.,590

''La Brabanconne'', https://en.wikipedia.org/wiki/La_Braban%C3%A7onne

'''Low Countries'', https://en.wikipedia.org/wiki/Low_Countries

''Netherlands'', https://en.wikipedia.org/wiki/Netherlands; '

Seventen Provinces'', https://en.wikipedia.org/wiki/Seventeen_Provinces

'Spanish Netherlands'', https://en.wikipedia.org/wiki/Spanish_Netherlands

''The coat of arms of Belgium'', http://en.wikipedia.org/wiki/Coat_of_arms_of_Belgium

''United Kingdom of Netherlands'', (https://en.wikipedia.org/wiki/United_Kingdom_of_the_Netherlands

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara