BELJO je opet probao sam. Zabijao je, trgao se u duelima, ostavljao suigračima povratne lopte i razvlačio suparničku obranu. Ovog puta nije bilo dovoljno. Dinamo je na Maksimiru izgubio 2:4 od NEC-a, nizozemske momčadi koja dva mjeseca nije znala za pobjedu. I koja je u Zagreb stigla s obranom koja se gotovo na svakom ozbiljnijem napadu nudila Dinamu.

Dinamo je imao dovoljno igre i prilika da pobijedi. Po šansama i očekivanim golovima, bio je otprilike gol i pol bolji od suparnika. Rezultat je okrutan i ne odražava odnos snaga na terenu, ali četiri primljena gola protiv takvog suparnika ne mogu se objasniti samo nesrećom.

Beljo je razlika između Dinama i vrlo loše momčadi

Dion Drena Beljo trenutačno je daleko najvažniji Dinamov igrač. Njegova moć u završnici, fizička dominacija i osjećaj za prostor rade razliku između momčadi koja može pobjeđivati u Europi i one koja izgleda kao da se u nju ne bi ni plasirala.

Protiv NEC-a prostora za takve poteze bilo je napretek. Nizozemci su igrali gotovo divlji nogomet, s agresivnim presingom, obranom na čovjeka i stalnim rotacijama. Stoperi su izlazili daleko od svojih pozicija, veznjaci su pratili suparnike po cijelom terenu, a iza njih ostajale su goleme rupe.

NEC se nudio. Dinamo je već u prvim minutama pokazao koliko lako može stvarati prednost kada dobije duel jedan na jedan. Stojković je pronalazio prostor između linija, Kotarski kvalitetnom distribucijom preskakao prvu liniju pritiska, a Beljo i Hoxha imali su prostora za napadanje suparničke obrane. Bolju priliku za tri europska boda Dinamo ove sezone teško će dobiti.

Dinamo je već gledao ovakve utakmice

No sve što je Dinamo mogao iskoristiti kod NEC-a vrijedilo je i u suprotnom smjeru. Nizozemci su svoje prilike kažnjavali, a Dinamo ponovno pokazao koliko lako gubi kontrolu kada mora braniti vlastiti gol.

Slične scene gledali smo i prošle sezone. Celta, Lille i Betis pokazivali su kako se Dinamova obrana može raspasti u petnaestak minuta. Sada mu je četiri gola zabio NEC, momčad koja ni po čemu ne spada ni u drugi razred europskog nogometa.

Dio problema leži u pojedincima. Scott McKenna igra neusporedivo lošije nego prošle sezone, ali još više zabrinjava vezni red. Luka Stojković i Luka Ivanušec kao osmice nude mnogo s loptom, a premalo bez nje. Josip Mišić praktički je jedini veznjak koji ozbiljno igra obranu. Mora zatvarati sredinu, pomagati stoperima, pokrivati bokove i organizirati igru. To je previše za jednog čovjeka.

Kovačević i dalje nije riješio najveći problem

Ipak, najveći problem nije kadrovski, nego koncepcijski. Dinamo nema obrambenu kompaktnost ni jasnu strukturu. Loše reagira nakon izgubljene lopte, sporo se vraća, ostavlja previše prostora između linija i ne udvaja dovoljno kvalitetno na bokovima. Protivnici prečesto dolaze izravno na njegovu zadnju liniju.

Za to je najodgovorniji Mario Kovačević. Trener ne može utjecati na to hoće li suparnik zabiti iz teške situacije ili hoće li njegov napadač promašiti zicer. Ali mora uspostaviti sustav u kojem obrana ne ovisi o tome hoće li svaki pojedinac dobiti svoj duel. Dinamo takav sustav nema.

A upravo je europski napredak bio jedan od glavnih ciljeva ove sezone. Dinamo je trebao postati stabilniji, organiziraniji i konkurentniji. Umjesto toga, opet gledamo momčad koja može stvoriti pet velikih prilika, zabiti dva gola i svejedno uvjerljivo izgubiti.

NEC nije nadigrao Dinamo. Nije ga taktički uništio niti je imao više kvalitetnih prilika. Dinamo je imao i nesreće, ali to ne mijenja širu sliku. Beljo će i dalje zabijati, kreativci će stvarati prilike, a individualna kvaliteta donosit će pobjede. No momčad koja želi napraviti iskorak u Europi mora ponuditi mnogo više od toga.

Dinamo je i dalje neozbiljna momčad.