IGRAČKU karijeru praktički nije ni imao. Već se kao 20-godišnjak bacio u trenerske vode, odustavši od poluprofesionalizma i amaterizma u nižim ligama. Svega par godina kasnije postao je glavni trener B ekipe, pa pomoćnik i glavni trener danas vodećeg kluba Prve HNL, Osijeka, koji je u vrijeme njegova mandata rastao uz novac mađarskih ulagača.

Priznao je kako je u rodnom slavonskom gradu bio pod pritiskom javnosti koja je ishitreno i hirovito poželjela velike rezultate, što nije odgovaralo realnome stanju pokraj Dinama i Rijeke, pa i Hajduka. Riječ je o Dini Skenderu kojemu je javnost mahala otkazom svako toliko pri kraju njegova šest mjeseci dugog vođenja prve momčadi Osijeka.

Nezadovoljan odnosom javnosti prema njegovu radu, povukao se u školu nogometa. Mladi trener s mladim igračima. Međutim, ubrzo nije ostao hladan na poziv iz Ljubljane. Uputio se u susjednu Sloveniju kako bi vodio popularno zvane Zmajčeke. Spletom pomalo bizarnih okolnosti i uslijed izrazito teške financijske situacije, trener Olimpije bio je svega pola godine.

Olimpiju je pretvorio u hrvatsku koloniju

Kada je čuveni srpsko-američki biznismen Milan Mandarić napustio klub, u koji je uložio 15 milijuna eura, novi investitori ponovno su posegnuli za Skenderovim brojem. Osječki strateg bio je pred novim izazovom, i to nakon što prvi put, dojam je najmanje svojom krivicom, nije uspio.

U par mjeseci doveo je "pola HNL-a". Ivan Banić, Marijan Čabraja, Damian van Bruggen i Marin Pilj pridružili su se Goranu Miloviću, Robertu Mudražiji i Ivanu Prtajinu. S hrvatskom kolonijom smanjio je bodovni zaostatak za vrhom i uključio se u borbu za naslov, a za Index je govorio o ljutitom derbiju s Mariborom, pritisku javnosti te Petru Bočkaju i njegovu incidentu na benzinskoj postaji.

S Olimpijom ste pri vrhu poretka slovenske Prve lige. Kakva je generalno sezona za vas?

Preuzeli smo momčad krajem listopada 2021. godine kada je bila na četvrtome mjestu. Krajem prošle polusezone imali smo problema s koronom. Otišli smo na odmor s osam bodova manje od Maribora. Bilo nam je bitno uhvatiti priključak.

Nedavno smo u deset dana odigrali četiri utakmice. Napravili smo jako dobar posao. Psihološki smo u boljoj situaciji, vratili smo se regularnom odigravanju prvenstva. U vrhu smo, blizu Kopera i Maribora.

U siječnju prošle godine napustili ste Olimpiju pa se vratili u listopadu. Kako je do nove suradnje došlo tako brzo?

Prvi mandat trajao je šest mjeseci. Situacija je bila teška, govorilo se o stečaju, no ne gledam na to vrijeme kao na neuspjeh. U tome su periodu novi vlasnici, njemački investitori, trebali ući u Olimpiju. Jednim dijelom i jesu jer je bivši vlasnik Milan Mandarić pod svaku cijenu želio prodati klub. Posao je bio definiran, no predsjednik se ipak predomislio.

Budžet se trostruko smanjio. I s mladom smo ekipom bili u vrhu. Na pomalo čudan način, drugi dan priprema dogovorio se s drugim ljudima, nama se zahvalivši. Bilo je to neočekivano, ali riječ je o klupskoj politici u koju se nisam mogao petljati.

Međutim, kako Mandarić nije imao izlaza, aktualizirao je pregovore s njemačkim investitorom Adamom Deliusom, koji je želio i jest kupio Olimpiju. Delius nas je opet kontaktirao sa željom okupljanja tadašnjeg tima. Brzo smo se dogovorili. U kratkom je roku klub u teškoj situaciji napravio dobre stvari.

Kako izgleda suradnja s današnjom, a kakva je bila s prijašnjom upravom?

Komuniciramo na dnevnoj bazi, šaljemo izvješća i pokušavamo donijeti odluke. Bitno je znati tko što radi. Morali smo znati što želimo po pitanju igračkog kadra. Analizirali smo koja pojačanja trebamo, koga se rješavamo i što to znači za financije. U ovom prijelaznom roku otišlo je 15 igrača, a došlo deset.

Radi se transparentno, ne radi se na intuiciju i subjektivnost, već sve pokušavamo objektivno izmjeriti i dati na uvid njemačkim vlasnicima. U Njemačkoj su naviknuti na dvosmjernu komunikaciju, što smo mi prihvatili. Podigla se razina profesionalizma u odnosu na protekli period. Mnogo novca izdvojili su za kupnju kluba. Prilagodili smo se i ekonomizirali troškove, s time da rezultat ne trpi. 

Nedavno ste iznenađujuće poraženi od Domžala. Koliko je to zapravo neobično u slovenskom prvenstvu, uzevši u obzir bodovno neizvjesnu situaciju?

Olimpija i Maribor uvijek su u samome vrhu, no zadnjih se godina, primjerice, Celje, Mura i sada Koper podižu. Uz standardno kvalitetne Domžale, imamo pet-šest zbilja kvalitetnih klubova. Ostatak je također organiziran. Liga deset za slovenske je prilike pun pogodak. Svako gostovanje, čak i kada nije riječ o derbijima, jako je izazovno. 

Najveći derbi slovenskog nogometa jest Olimpija - Maribor. Može li se usporediti s derbijem Dinamo - Hajduk?

Apsolutno se može usporediti. Na primjer, nakon utakmice Olimpije i Maribora na press-konferenciju dođe 50-ak novinara. Medijski se prati diljem zemlje, nema osobe koja ne prati. Nama je to dodatan motiv koji podiže posao na višu dimenziju. Sretni smo zbog pobjede u toj utakmici.

Kakav je pritisak javnosti u Sloveniji?

Pritisak je isti u svakom velikom klubu koji se bori za vrh. Imam sreću što sam to mogao iskusiti u Hrvatskoj i Sloveniji. S tim se treba nositi na najbolji mogući način. Nema prevelikih razlika, pristup je sličan. Ovisi o tome kako ćeš kao trener prihvatiti i percipirati situaciju.

Što vam je stvaralo pritisak u Osijeku pri treniranju prve momčadi?

U Osijeku sam tijekom 13-14 godina bio trener u dobrim i katastrofalnim vremenima. Vodio sam sve uzrasne kategorije i školu nogometa. Bio sam pomoćni trener prve ekipe kada je Osijek bio na rubu stečaja, a više od tri godine trenirao B momčad, a kasnije i prvu.

Osijeku dugujem puno toga. Kada sam preuzeo prvu ekipu, imali smo rezultatske imperative. Bili smo treći nakon što Osijek deset i više godina nije bio na toj poziciji. Pokušali smo spojiti nespojivo, mladost i rezultat. Zadovoljan sam kako smo to napravili.

Imali smo vizije i dugoročni plan. Nakon penala i ispadanja od CSKA Sofije u kvalifikacijama Konferencijske lige, kada smo dobro izgledali te je priča išla uzlaznom putanjom, došli smo do situacije u kojoj sam vidio da naš rad uza sav trud nije medijski prepoznat.

Od vlasnika kluba tražio sam povlačenje iz te priče. Ostao sam voditelj škole nogometa, a ubrzo je došao poziv Olimpije koji sam na najbolji način komunicirao s mađarskim vlasnicima Osijeka, a oni me pustili. Samo najbolje riječi za godine u Osijeku.

Niste, kažete, bili zadovoljni tretmanom u javnosti.

Nisam želio ulaziti u medijsku komunikaciju prema kojoj bi ispale negativne konotacije mojeg odlaska. Mnogo smo toga napravili na razini B i A momčadi u tranzicijskom, izazovnom i teškom razdoblju. Tada su i financijska sredstva bila ograničena. Morali smo razvijati i prodavati mlade igrače. 

Nakon ispadanja od CSKA vidio sam da se stvari mijenjaju. Nikome ništa ne zamjeram. Na moju inicijativu tražio sam razgovor te smo prekinuli suradnju, iako sam svjestan kvalitetnog nasljeđa. Ljudi koji su došli iza nas imali su što preuzeti, time se ponosim, kao i rezultatom i promocijom igrača.

Osijeku su se u prijelaznom roku priključili, između ostalih, Mijo Caktaš i Kristijan Lovrić. Je li vam žao što niste danas u Osijeku, kada je situacija još bolja?

Sretan sam što sam prošao sve razine i sva stanja. Poznajem klub u dušu. Sve se dalo za osvajanje trofeja, to je razvojni put koji klub mora proći. Raste iz godine u godinu. U sadašnjoj situaciji, s ljudima u klubu i trenerom Nenadom Bjelicom, Osijek radi vrhunski posao. Pokazali su da je klub sazrio. Bori se za naslov prvaka, svaka im čast na tome.

U Olimpiju ste doveli brojne igrače iz HNL-a. Što im kažete s obzirom na to da je hrvatska liga ipak kvalitetnija od slovenske?

Otkako smo se vratili u Olimpiju, u kratkom roku morali smo sastaviti tim koji će se boriti za vrh. Bitno je na razini zahtjeva nogometnog procesa i karaktera igrača pogoditi i znati s kime ulaziš u posao.

Ako je moguće, bilo je bitno dovesti igrače s kojima smo radili, protiv kojih smo igrali i od kojih znamo što očekivati. Nismo imali prostora za promašaje. Procijenili smo da će se uklopiti i dati nam dodatnu kvalitetu.

Kažu kako je slovenska Prva liga kvalitetom između Prve i Druge HNL. Slažete li se?

Možda je nekada bila poput kvalitete Druge HNL, no podigla se. Konkurentnost je velika, infrastruktura top, tereni odlični, domaći i strani igrači sve bolji. Slovenska je liga podcijenjena. Tek kad uđeš u nju, vidiš koliko je teška. Slično se po pitanju ujednačenosti događa i u HNL-u, što je u Sloveniji godinama slučaj.

Više se igra u oba smjera nego u HNL-u. Ekipe se žele nametnuti posjedom, nema prelamanja lige na dva dijela, kao u Hrvatskoj, čime se vidi tko želi dominirati napadačkim nogometom, dok se ekipe iz donjeg dijela defenzivno organiziraju i prijete iz kontre. Nema puno ekipa koje će se zatvoriti i umrtviti igru.

Bi li drugim momčadima trebalo dopustiti nastupanje u Drugoj HNL?

S Osijekom II prošao sam drugu i treću ligu. Znam koja je razlika između tih dviju liga. Teško je iz trećeligaškog nogometa izbaciti igrače u prvu ligu, u kojoj će se boriti za trofeje i europska natjecanja, posebice jer brojni klubovi imaju velike rezultatske ambicije.

Za budućnost hrvatskog nogometa mora se uzeti u obzir činjenica da je većina odličnih igrača, koji sada nose reprezentaciju, prošla razvojni put kroz drugu ligu i druge ekipe Osijeka, Dinama ili Hajduka. Jasno je da je dobro omogućiti igranje Druge HNL B ekipama.

Kada ste preuzeli Osijek, dogodio se incident Petra Bočkaja na benzinskoj postaji. Stali ste u njegovu obranu. Je li to bio potez kadrovskog ili odgojnog tipa?

Tada smo u Osijeku igrali u 3-4-3 sustavu. Bilo mi je jasno kako je idealno Bočkaja s desnoga krila prebaciti na poziciju lijevoga wing-backa. Stavio sam ga isključivo iz nogometnih razloga kako bismo dobili što bolji model igre. Vrlo se brzo prilagodio. Drago mi je što sličnu poziciju igra i u Dinamu. Moja se odluka pokazala dobrom jer je karijeru i transfer izgradio na toj poziciji.  

Koliko je važno izgraditi povjerenje između trenera i igrača?

Godinama me ti odnosi intrigiraju. Nogometni je dio bitan za uspjeh. Ali možda je odnos igrača i trenera, njihova komunikacija, još i bitniji. Nogometni svijet po tome pitanju pokušava napraviti iskorak. Nekad je trener što god rekao morao biti u pravu. Vodstvo danas nije balansirano samo po vertikalnoj liniji već i horizontalnoj. Igrači su prije svega ljudi, potrebno je znati kako s njima surađivati.

Kao trenere čiji rad pratite istaknuli ste Juliana Nagelsmanna, Quiquea Setiéna i Mauricija Pochettina. Zašto njih trojica?

Pratim trendove u ligama Petice. Nekad su mi oni bili zanimljivi. Po pitanju Nagelsmanna, svidio mi se intenzitet igre u Hoffenheimu i kasnije RB Leipzigu, kod Setiéna pratio sam pozicijsku igru koja je u Betisu bila dovedena do visoke razine, dok sam u slučaju Pochettina u Tottenhamu primijetio balans između taktike i upravljanja momčadi.

Koliko je pritisak na vama da se s Olimpijom plasirate u jedno od europskih natjecanja?

Dolaskom novih vlasnika i s obzirom na veličinu kluba, ciljevi su što prije vratiti klub u vrh, pokušati doći do trofeja i plasirati se u Europu. Njemački vlasnici prepoznali su potencijal na razini države, lige, kluba, navijača i grada Ljubljane. Želimo već ove godine napasti i osvojiti prvenstvo. No kratko smo ovdje, bilo je puno problema, a sada se podižemo. Ne volim puno obećavati. Vjerujem da smo na dobrome putu.