SJAJNOM igrom hrvatski vaterpolisti pobijedili su Crnu Goru s 12:8 i izborili su finale Olimpijskih igara.

 

Bila je ovo daleko najbolja utakmica hrvatskih vaterpolista u Riju i možda najkvalitetnija predstava još od finala Olimpijskih igara u Londonu prije četiri godine kad su igrači Ratka Rudića uzeli zlato.

 

 

Hrvatska je na ovom turniru igrala toplo-hladno, od briljantnih utakmica kao protiv Italije, do očajnih kao protiv Španjolske. Naravno, poraz od Francuske uopće nema smisla dovoditi u ovaj kontekst, jer je to, kako je i sam rekao Josip Pavić, bila jedna ''glupava utakmica.''

 

Međutim, ovo što su danas naši vaterpolisti pokazali protiv viceprvaka Europe, bila je utakmica iz udžbenika.

 

 

Ako smo nakon ''utakmice''  protiv Francuske, oštro kritizirali izbornika Ivicu Tucka, sad je vrijeme da mu čestitamo i to bez fige u džepu. Zaslužio je to jer je fantastično pripremio momčad koja je od samog početka pokazala kako nema dvojbe tko će otići u finale i izgleda da je stvarno stvorio homogenost i kemiju u momčadi, sve ono što je nedostajalo u nekim ranijim turnirima.

 

Rudićeva je Hrvatska fanatičnom i maksimalno discipliniranom obranom došla do zlata prije četiri godine. Ova Tuckova igra prekrasan napadački vaterpolo. 12 golova u polufinalu olimpijskog turnira rijetkost je u svijetu vrhunskog vaterpola, a većina tih pogodaka  postignuti su nakon prekrasnih akcija i fantastičnih individualnih poteza hrvatskih reprezentativaca.

 

 

Golovi Šetke, Bušlje, Xavija Garcije i Luke Lončara, prava su mala remek djela vaterpolo igre i zbog takvih poteza vaterpolo ne samo da nije dosadan sport, kako ga mnogi smatraju, nego je sport koji se gleda s užitkom.

 

Svi su naši igrači, od prvog do zadnjeg, danas odigrali maestralnu partiju, Bušlje je zabio četiri gola, i to kakva, no jedno ime ipak treba istaknuti. Marko Bijač, najbolji vratar završnog turnira Lige prvaka u Riju je dokazao da je danas najbolji vratar svijeta. Sve ono što je prošlo hrvatski blok, Bijač je hvatao. Ali kako. Neke obrane mladog vratara graniče s nemogućim i ako bi morali ocijeniti Markov nastup, dečko je zaslužio čistu desetku.

 

Kod dva razlike za Hrvatsku, Crna Gora je imala napad s igračem više. Bijač je najprije obranio strašan udarac sa sedam metara, a u nastavku akcije napravio je nemoguće - najprije je s dva metra skinuo zicer Ivoviću, a onda je iz odbijanca ponovio istu stvar.

 

Tu je bio kraj nadanjima Crnogoraca da mogu napraviti nešto više, jer s druge strane maestralnim golovima priču su zaključili Bušlje i Luka Lončar, uz Sukna i Bijača najbolji hrvatski igrač u Riju.

Hrvatska će u finalu igrati protiv boljega iz dvoboja između Srbije i Italije. Bude li to Italija, u redu, nema veze, razbili smo ih u grupi, a preko njih smo došli do europskog zlata u Zagrebu i olimpijskog u Londonu.

 

No, budu li to Srbi, možda još bolje. Dobili su nas u nekoliko zadnjih utakmica. Bili su to teški porazi hrvatskih vaterpolista, čak i bolni. No, ova reprezentacija, premda ju čine gotovo isti igrači, koji su protiv njih igrali u Kazanju i Beogradu, nema veze s ekipom koja je te dvoboje s arhetipskim rivalom ulazila s unaprijed podignutom bijelom zastavom.

 

 

Ova reprezentacija možda igra drugačiji vaterpolo od one Rudićeve, no baš kao i ta londonska, Tuckova reprezentacija u Riju  ima muda, ima znanje, kvalitetu, ali i ideju kako doći do zlata. Također, utakmica protiv Crne Gore pokazala je da ova reprezentacija nije samo Sandro Sukno, a baš ta spoznaja može nas hrabriti uoči finala. Imamo širinu, imamo puno opcija u napadu, imamo sjajnog Garciju, koji je ovoj reprezentaciji došao kao naručen, imamo Luku Lončara, koji se pretvara u sidruna svjetske klase. I naravno, imamo najboljeg vratara na svijetu.

 

Budemo li igrali sa Srbijom u finalu, pokažimo im kako se brani olimpijsko zlato i preuzmimo im vaterpolski tron. Ova Hrvatska to može.