FERNANDO TORRES

Bio je karikatura, a na kraju je uzeo sve. Dječak odlazi s osmijehom na licu

Bio je karikatura, a na kraju je uzeo sve. Dječak odlazi s osmijehom na licu
Foto: Getty Images / Guliver image, EPA

U IGRU je ušao u 80. minuti umjesto Didiera Drogbe, koji je bio svjestan da je odigrao možda posljednju utakmicu za Chelsea u Ligi prvaka. S devetkom na leđima i bijednih osam golova u 61 nastupu za klub koji ga je platio 50 milijuna funti, na mitski teren Camp Noua ušao je Fernando Torres, igrač koji je trebao postati unikat.

Jedna noć u Barceloni

El Nino je do tada, za samo 15 mjeseci boravka na Stamford Bridgeu, stigao raspametiti navijače Chelseaja, a sebe pretvoriti u - karikaturu. Toliko mu je trebalo da prođe put od najskupljeg pojačanja u povijesti britanskog nogometa do igrača kojeg po društvenim mrežama ismijavaju objavljivajući njegove fotografije uz opis: "Da, istina je. Zabio sam gol na treningu". Iako se ni u to nije više moglo vjerovati.

Chelsea je u gostima protiv Barcelone u 80. minuti gubio 2:1 i imao igrača manje, ali i rezultat za plasman u finale Lige prvaka jer je u prvoj utakmici u Londonu slavio Drogbinim golom 1:0. Stoga, Roberto Di Matteo nije Torresa na teren poslao da postigne gol, nego da pomogne ekipi da ga ne primi. Ali, El Nino, koliko god zaboravio davati golove, nikad nije izgubio instinkt. Njegov nos ga je i dalje tjerao da se zabada u protivnički šesnaesterac, da s loptom ide naprijed, da bez nje sam krene naprijed i očekuje da će ona doći.

Tako je u 89. minuti susreta, nakon što je osvojio loptu na nekih 30 metara od svog gola, sam krenuo naprijed protiv Barcine vezne linije i obrane. U toj odluci nije bilo pretjerane logike. Umjesto da se gradi, da razmijeni nekoliko pasova sa svojim igračima i tako kupi barem 15 sekundi, koje su tada za Chelsea imale vrijednost jednog obimnijeg transfera, Torres je driblao i - izgubio loptu na polovici terena. 

A kako je zajedno s njim inercija prema naprijed ponijela još nekoliko njegovih suigrača, nakon što je Torres izgubio loptu, Javier Mascherano je lagano mogao proći Raula Meirelesa. Svjestan opasnosti po njegovu ekipu, ako i on i Torres ispadnu iz igre, Meireles je srušio Mascherana, ustao i zagrlio suca Cüneyta Çakira. Zagrlio kako bi ga spriječio da uradi ono što mora, da mu pokaže žuti karton. Ali Çakir nije imao izbora. Taj žuti karton značio je da Meireles neće igrati finale ako Chelsea izbaci monstruoznu Barcelonu.

Opsada engleskoga gola ubrzo je nastavljena. Samo minutu kasnije Mascherano ponovo dolazi do lopte na nekih 28 metara od protivničkoga gola i na njega izlazi Torres. I ovaj put Torres bez dovoljne doze odgovornosti, pa i svijesti o ozbiljnosti situacije, tako lagano ispada iz igre - pokušao je "pročitati" Mascherana i spriječiti eventualni pas za desnog beka Danija Alvesa. Mascherano ga je tijelom prevario, ali u oči upada ta opuštena Torresova reakcija i nedostatak truda da se vrati i krene za Mascheranom bez obzira na to može li ga stići ili ne. Argentinac je raspalio po lopti, a Petr Čech uspješno obranio udarac. Korner za Barcu.

Lopta je pala pored modne piste 

Torres tada, nakon ubačaja iz kornera, popravlja dojam i ulazi u blok Carlesu Puyolu koji zbog toga loše šutira glavom preko gola. Mogli ste pomisliti da se Torres tada probudio, shvatio da nije ušao s ulogom napadača koji treba driblati igrače i bezbrižno ih napadati, nego s ulogom još jednog obrambenog igrača. Međutim, samo 60 sekundi kasnije, on se vratio na tvorničke postavke. Dobio je loptu kod svog šesnaesterca i umjesto da ju ispuca ili da ponovno odradi nekoliko pasova sa suigračima i uštedi malo vremena, on kreće u novi slalom, samo ovaj put na znatno osjetljivijem mjestu za svoju momčad. Loptu mu uzima Xavi na oko 25 metara od gola Chelseaja, a Torres, umjesto da pomogne suigračima u vraćanju posjeda, poput manekena na modnoj pisti, lagano kreće prema polovici Barcelone. Ako postoji itko na ovom svijetu tko pronalazi logiku u takvom ponašanju, nek se javi. 

Momčad s igračem manje čuva rezultat koji vodi u finale Lige prvaka. Tom prilikom gostuje kod najbolje ekipe na svijetu, aktualnog europskog prvaka koji u svojim redovima ima najbolje igrače na svijetu, koji ima Lea Messija. A Torres je krivac zbog kojeg njegov suigrač ne može igrati finale i krivac za to što Barca u sudačkoj nadoknadi ima loptu u svom posjedu. Sve to nisu bili dovoljno jaki argumenti da se El Nino pozabavi igrom u obrani. 

Xavi šalje pas u srce šesnaesterca, a lopta nakon nekoliko odbijanja dolazi u noge Joseu Bosingwi koji je uz mnogo panike degažira izvan svog šesnaesterca. Nije Bosingwa ciljao gdje i kome će je izbiti. Nitko nije ni mislio da onda odlazi igdje drugdje osim u novi Barcin posjed. Ali, ona je pala tamo na kraj modne piste. Torres je dobio ono što je želio, instinkt ga nije prevario, a on je prevario logiku. S polovice terena krenuo je sam prema Victoru Valdesu. Iza sebe je ostavio Sergija Busquetsa, igrače Barcelone koji su uzaludno gledali, ostavio je kritike, ostavio je viceve u kojima je glavna uloga, dao je desni žmigavac, zaobišao Victora Valdesa i zabio gol od 50 milijuna funti. Za potvrdu plasmana u finale Lige prvaka.

Taj njegov šprint koji je trajao, valjda jedan cijeli vijek, ostat će upamćen kao "trademark" Torresova boravka u Chelseaju, a možemo reći i trademark cijele njegove karijere. Taj gol je, na neki način, metafora svega što je Torres prošao u karijeri. Svega što ga čini unikatnim.

Torres je napadač koji je u razdoblju u kojem su ga najviše ismijavali i u kojem je doista imao katastrofalnu statistiku uspio osvojiti Ligu prvaka, Europsku ligu i FA kup sa Chelseajem, Europsko prvenstvo sa Španjolskom te na tom prvenstvu odnijeti epitet najboljeg strijelca. Uspio je postati jedini igrač Chelseaja koji je u svih sedam različitih natjecanja unutar jedne sezone, govorimo o sezoni 2012/13., postigao makar po jedan gol.

Pokazao da može osvojiti sve

Zapravo, cijeli taj period nakon odlaska iz Liverpoola u siječnju 2011. godine smatra se razdobljem u kojem je Torres postao jedan običan napadač kojeg se uglavnom ismijavalo, a on je opet, uza sve nabrojane titule, stigao zaigrati za Milan i Atletico Madrid te osvojiti Europsku ligu 2018. godine i izboriti finale Lige prvaka koje je izgubio od Reala iz Madrida tek nakon penala 2016. godine.

Njegova karijera je krajnje živopisna jer posjeduje oba ekstrema koja jedan nogometaš može doživjeti igrajući nogomet, a to je da si u jednom trenutku na samom vrhu, u drugom na samom dnu.

Upravo kao što je one noći na Camp Nou, kada je Chelsea napravio čudo i izbacio Barcelonu, činio toliko nelogične poteze koji su mu na kraju donijeli radost, tako je Torres kroz cijelu karijeru slijepo koračao za onim što voli i na kraju dobio ono što skoro nitko nema u svojoj vitrini.

Već kao kadetski reprezentativac Španjolske skrenuo je pažnju na sebe kada je 2001. godine kao najbolji igrač i strijelac Eura za igrače do 16 godina pomogao svojoj zemlji da osvoji zlato. Samo godinu dana kasnije na Euru U-19 godina ponovio je isto. Opet je bio najbolji strijelac i igrač, a Španjolska prvak. Kao tinejdžer debitirao je za Atletico Madrid koji se u sezonama 2000/01. i 2001/02. natjecao u drugoj španskoj ligi. Vjerojatno bi Torres teže dobio šansu kao 17-godišnjak da Atletico nije bio na tako niskim granama. U toj drugoj sezoni u prvoj momčadi stigao je skupiti 36 nastupa i postići skromna četiri gola. Vjerovalo se da je Torres veliki potencijal, ali nitko nije očekivao da će u Atleticovoj povratničkoj sezoni u La Ligu (2002/03.) tako bljesnuti. "Za četiri utakmice, prešao sam put od nepoznatog igrača do igrača o kojem ljudi pričaju."

U te četiri utakmice upisao je tri gola i asistenciju, a Atletico je skupio tri remija i pobjedu. Sezonu je okončao s 13 golova u 29 nastupa, a posebno će pamtiti uvjerljivu pobjedu nad Barcelonom na domaćem terenu (3:0) kada je i sam zabio. Takva statistika bila je dovoljna da krenu ozbiljne ponude najboljih europskih klubova. Ipak, ostao je u Atleticu i već u drugoj sezoni u La Ligi otklonio je sve sumnje o eventualnoj sreći ili čudu koje traje samo jednu sezonu. U nekoliko navrata je stavljao i kapetansku traku oko ruke, a sezonu je okončao s čak 20 golova u 35 nastupa. Bilo je jasno da se radi o napadaču koji će postati svjetska klasa i koji će osvajati sve što se osvojiti može.

Blistav kraj 

Torres je išao onom putanjom koja se i predviđala. U Atleticu je redovito igrao na visokoj razini, a onda je 2007. godine uslijedio odlazak na Anfield kod Rafe Beniteza u Liverpool. U tandemu sa Stevenom Gerrardom sjajni španjolski napadač nastavio je briljirati postigavši čak 24 gola u 33 nastupa u Premiershipu. Ispred njega ostao je samo Cristiano Ronaldo s 31 golom. Odlična prva sezona na Anfieldu uz titulu prvaka Europe sa Španjolskom na Euru 2008. godine, gdje je svojim golom odlučio finale protiv Njemačke (1:0), bila je dovoljna da Torres bude izabran za trećeg najboljeg igrača svijeta, iza Ronalda i Messija.

Očekivalo se da će Torres biti Liverpoolov predvodnik do dugo čekane titule prvaka Engleske, da će Redsi s njim ponovo zavladati Premiershipom, ali sve je ostalo na onoj ugašenoj nadi iz sezone 2008/09. kada su Redsi vodili utrku s Manchester Unitedom, kojeg su u drugom dijelu sezone demolirali na Old Traffordu (4:1) u ligaškom derbiju, a opet ostali na kraju kratki za četiri boda. Na kraju je zapisano da Torres u tri i pol godine boravka u crvenom dresu nije osvojio niti jedan klupski trofej, dok je u reprezentaciji onom Euru iz 2008. godine dodao i osvojeni Mundijal iz 2010. godine.

Suton njegove karijere ostat će upamćen po, ipak, dobrim predstavama po povratku u Atletico, ali i po onim statistikama iz Milana (jedan gol u 10 nastupa) i ovoj sadašnjoj iz japanskog Sagan Tosua (četiri gola u 32 nastupa). Torresa, koji se ovog ljeta oprašta od nogometa, pamtit ćemo kao igrača koji će uvijek biti El Nino, dječak čija je karijera pokazala dva lica i koji na kraju s velikim osmijehom gleda na sve. To su ona dva lica od kojih jedno pokazuje nezaustavljivog golgetera koji u klupskom nogometu ne zna za trofej, dok drugo lice pokazuje napadača kojeg ismijavaju, ali koji tada počinje osvajati velike trofeje. 

Tih 15 minuta utakmice protiv Barcelone su metafora njegove karijere. Čovjek od kojeg se očekivalo da u nekom klubu postane udarna igla prilikom koračanja ka titulama, odlaskom u Chelsea pretvorio se u igrača kojeg forsiraju najviše zbog nade da će vam vratiti barem dio ogromnog novca koji ste uložili u njega. U takvom periodu karijere, kada je skupljao minute bez postignutog gola, kada mu je dosadilo brojati promašaje, Torres je postigao najveće uspjehe. Kao što je u onim posljednjim minutama utakmice protiv Barce djelovao opušten i odsutan, a opet trijumfalan i prisutan, poput Jacka Sparrowa kada ratuje na svom brodu, tako je Torres u ključnim godinama karijere, kada se naplaćuje stečeno iskustvo, djelovao kao izgubljen igrač, a ipak postao onaj koji na kraju diže trofeje. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara