BIO JE SIJEČANJ 2006. godine kad je Dinamo pozvao novinare u Plavi salon na predstavljanje još jednog Mamićevog "perverznog" pojačanja. Novinarima su ladice popadale kad je nasmiješeni Zdravko Mamić pustio video s golovima robusnog centarfora atraktivnog imena Anderson Costa kojeg je prozvao "kraljem šesnaesterca".

Stasiti napadač u dresu Vasca da Game trpao je kome i kako je htio, bilo je tu i golova škaricama i brojnih drugih poteza i nikome nije bilo jasno kako je ovaj 22-godišnjak promaknuo drugim europskim klubovima. Dinamo ga je platio, činilo se, samo milijun dolara s obzirom na ono što je dobivao.

"Trener Josip Kuže apsolutni je gospodar Dinamove sportske politike i u dogovoru s njim smo odlučili da nam treba upravo takav profil igrača kakav je Anderson. On je kralj šesnaesterca, skakač i pivot. Anderson je igrač kakav nam treba za Europu", rekao je ponosno Mamić na press-konferenciji nakon čega je Anderson dobio dres s brojem 9 i rekao da se nada da će Dinamu pomoći na putu do Lige prvaka.

No - nije se dogodilo. Samozatajni Brazilac postao je jedan od najvećih i najskupljih Dinamovih promašaja kojeg je Dinamo osim milijun dolara odštete plaćao i 200.000 dolara po sezoni. Tek se kasnije saznalo da ga, prije nego što je došao u Dinamo, Crvena zvezda nije željela za 300.000, a berlinska Hertha ni za 250.000 dolara. Anderson je za Dinamo odigrao 13 utakmica i upisao samo tri gola.

Dinamovi navijači pamte ga po samo 26 sekundi nastupa u derbiju na Poljudu protiv Hajduka. U 80. minuti pri vodstvu Hajduka 1:0 Josip Kuže ubacio je svojeg skupog napadača u igru koji je onda u pokušaju da zaustavi kontru Hajduka s leđa pokosio Tomu Ercega i dobio izravni crveni karton.

Danas 38-godišnjak, Anderson, u igračkoj je mirovini već sedam godina. Malo se koji nogometaš može pohvaliti da je igrao u karijeri s velikanima poput Romaria i Edmunda, a u Dinamu i s Lukom Modrićem. Bio je i član brazilske U-17 reprezentacije na SP-u 2001. godine, ali svoj potencijal nikad nije realizirao.

Za intervju smo ga našli preko Instagrama. Odmah je odgovorio na poruku, a u razgovoru se snašao bolje nego u Dinamu jer je odgovore na portugalskom prevodio u Google Translateu i tako nam ih u gluho doba noći slao iz Rio de Janeira.

Kako ste uopće završili u Dinamu?

Imao sam nekoliko ponuda europskih klubova, ali odabrao sam Dinamo jer sam želio igrati u Ligi prvaka, a znao sam da je Dinamo blizu ulaska u nju i da mu je to cilj. Moram zahvaliti Dinamu i Zdravku Mamiću što su me podržavali od prvog dana kad sam došao.

Vas ne pamte najbolje, ali kako vi pamtite Dinamo i Zagreb?

Došao sam usred zime i šokirao sam se koliko je bilo hladno. Znate, meni je to iz Brazila bila golema promjena. Jako mi je pomogla činjenica da su u momčadi bili moji Brazilci Etto, Carlos i Eduardo da Silva i oni su mi puno pomogli u prilagodbi na sve ostalo, osim, jasno, zime. 

Moram pohvaliti klub na onome što mi je pružio. Imao sam sve najbolje uvjete, upisali su me na tečaj hrvatskog jezika, brinuli su se za mene i na meni je bilo samo da igram. Tu prvu polusezonu sam nešto još i igrao, ali kasnije više nisam dobivao toliko prilika i u razgovoru s klubom sam odlučio da je najbolje da odem na posudbu.

Igrali ste u jednoj od najjačoj Dinamovih momčadi u novijoj povijesti s Modrićem, Ćorlukom i Eduardom. Kako ih se sjećate?

Imali smo stvarno jako dobre igrače, bio je užitak igrati s Modrićem i Eduardom. Jako mi je žao što nisam više igrao s njima jer se u svakom dodiru s loptom vidjelo kakvi su to majstori. Iako sam bio kratko s njima, puno sam od njih naučio i bila mi je stvarno čast dijeliti svlačionicu s njima.

Zahvalan sam Bogu što sam imao priliku u karijeri igrati s Romariom i Edmundom i onda s Lukom Modrićem. Igrati s takvim igračima je san svakoga klinca, osobito nas Brazilaca da zaigrate s Romariom. Velike su to stvari.

Zašto ste tako malo igrali u Dinamu?

Pravi razlog ne znam. Kao što sam rekao, bilo je minutaže u početku, ali onda više jednostavno nisam dobivao priliku. Ne krivim nikoga za to, sigurno sam i ja malo kriv. Nikako nisam uspio ući u prvu momčad i nakon konzultacija s Mamićem je odlučeno da odem u Portugal.

Derbi s Hajdukom 2006. godine. Ušli ste u igru pred kraj utakmice i nakon 26 sekundi dobili crveni karton. Sjećate li se te utakmice?

Ha, ha, kako se ne bih sjećao. Nisam se uspio dobro ni zagrijati, ušao sam u igru i Hajduk je odmah pobjegao u kontru. Pokosio sam čovjeka s leđa i čim sam ga udario, znao sam da ću dobiti crveni karton. 

Ako ništa drugo, barem sam zaustavio njihovu opasnu kontru. Ma, žao mi je što me Dinamovi navijači pamte po tom detalju, a ne po nekom golu. Što je, tu je. Ja iz Zagreba nosim samo lijepe uspomene. Osvojili smo i naslov prvaka, upoznao sam puno ljudi s kojima se i danas čujem i drago mi je da sam bio u Dinamu.

Zašto ste tako rano završili karijeru? Čime se danas bavite?

Igrao sam u brazilskim klubovima i 2015. sam odlučio da je dosta. Bio sam potpuno spreman na to i nimalo tužan. Već tad sam razmišljao o biznisu i onda sam se priključio bratu i ocu koji ima građevinsku firmu. Danas se bavimo tim poslom i živimo sasvim solidno u Brazilu. Dinamu i dinamovcima šaljem jedan veliki zagrljaj!