JOE JE FIZIKALAC. Po danu radi bauštelu ili u skladištu, a po noći spava u šatoru pokraj jednog od tisuću rukavaca u bespuću kanadskih jezera. Joe spada među tisuće i tisuće sjevernoameričkih beskućnika koje je život odveo u krivom smjeru i koji jedva spajaju kraj s krajem. No, ovaj Joe nije obični, "average Joe", kako to vole reći u Sjevernoj Americi.

Joe iz ove priče je Joe Murphy, prvi pick NHL drafta 1986. godine, član legendarne Edmontonove "Kid Line" i osvajač Stanley Cupa s Oilersima 1990. godine. Kako je onda, k vragu, igrač čiji su talent 1985. godine uspoređivali s onim Marija Lemieuxa i koji je odigrao 779 utakmica u NHL-u te zaradio između 15 i 20 milijuna dolara završio kao narkoman i fizikalac u šatoru kraj jezera?

"Nemam pojma. Vjerojatno sam trebao neke stvari u životu drukčije napraviti", rekao je Murphy u intervjuu novinarima kanadskog TSN-a koji ga je nakon nekoliko tjedana potrage i raspitivanja našao u lošem stanju i kao beskućnika.

Kad su ga Red Wingsi uzeli kao prvi pick na draftu, Murphy je imao sve predispozicije da bude megazvijezda. Bio je prvi igrač koji je kao prvi pick došao iz NCAA sustava i apsolutno je briljirao u svojoj momčadi Michigan State Universityja za koju je u 35 utakmica u jednoj sezoni upisao 24 gola i 37 asistencija, odnosno 61 poen.

Očekivanja su bila velika, no pred Joeom je bio golemi zadatak. U momčad Red Wingsa se morao probiti kraj Stevea Yzermana i Adama Oatesa, što je bilo vrlo teško. Prvu sezonu proveo je u Detroitovoj filijali u AHL-u, a u drugoj je u 50 utakmica upisao samo 19 bodova zbog čega je 1989. godine otišao u Edmonton u sklopu velikog "tradea" koji je uključivao šest igrača.

Uspoređivali su ga s Marijom Lemieuxom

Pokazalo se to kao pravi potez. Murphy je u Oliersima upao u relativno mladu ekipu u kojoj je eksplodirao u doigravanju. Trener John Mucklker je s njim, Adamom Gravesom i Martinom Gelinasom napravio sjajnu drugu liniju koju su mediji prozvali "Kid line", budući da su njih trojica zajedno imali samo 61 godinu. Murphy je u 22 utakmice u play-offu upisao 14 bodova i bio jedan od ključnih igrača na Edmontonovom putu do osvajanja Stanley Cupa, prvog bez Waynea Gretzkyja.

"Tu našu liniju sastavili su negdje u trećoj utakmici doigravanja. Odmah smo kliknuli i rekli smo jedan drugome: 'Dečki, 'ajmo rasturiti'. Tako je i bilo. Murph je bio strašan tehničar, Gravy je bio kao stijena i nas trojica smo zajedno bili živa napast za sve obrane. Dali smo neke važne golove i kad god smo bili na ledu nešto dobro bi se dogodilo", prisjetio se Gelinas.

Sve je išlo u najboljem mogućem smjeru za mladog Murphyja. Sljedeće sezone upisao je 62, a godinu kasnije 82 boda, od čega su čak 35 bili golovi. Dvije godine kasnije Murphy je odveo Oilerse do iznenađujućeg finala Konferencije u kojem su izgubili od Chicaga, ali je Joe s 24 boda u samo 16 utakmica u play-offu bio daleko najbolji igrač svoje momčadi i četvrti najbolji u doigravanju te sezone.

Sjajne igre došle su u pravom trenutku - kad je trebalo pregovarati oko novog ugovora. Oilersi su mu tog ljeta bili spremni ponuditi bogatiji ugovor, ali pregovori su pukli. Hoće to tako u takvim životnim situacijama. Igrač koji zarađuje stotine tisuća dolara i klub koji zarađuje milijune na kraju su se razišli zbog "pišljivih" 300.000 dolara. Oilersi su ga poslali u AHL i u veljači 1993. godine ga proslijedili u Chicago Blackhawkse.

Iako je igrao solidno, Murphyjeva forma je polako opadala, i po isteku ugovora 1996. godine je kao slobodan igrač otišao u St. Louis. Bluesi su mu dali deset milijuna dolara za tri sezone, ali već sredinom druge su ga "tradeali" San Joseu u kojem također nije opravdao očekivanja. Da nešto ne ide dobro bilo je jasno na kraju sezone 1999. godine kad više nitko nije želio sad već 32-godišnjem Kanađaninu dati pravi ugovor i pravu priliku.

Spletom okolnosti došao je na probu u New York Rangerse kod generalnog menadžera Neila Smitha koji je Joea poznavao još iz AHL-a. Murphy je u studenom tjedan dana trenirao s Rangersima da bi onda iznenada potpisao ugovor s Bostonom. Rangersi su ga javno kritizirali što im nije dao ni priliku da mu ponude neki ugovor, a Murphy je optužio Smitha da mu je pilio palice prije treninga, a onda ih i pobacao u rijeku kako bi mu onemogućio kvalitetno treniranje.

Tu su do izražaja počeli dolaziti i njegovi mentalni problemi na koje nitko, pa ni on sam, nije obraćao previše pažnje, a koji će kulminirati u Bruinsima i polako trasirati Murphyju put u neizbježnu propast. S 32 godine i nekoliko teških potresa mozgova, Murphy se nije snašao u Bostonu. Slabo se slagao sa suigračima, a u nekoliko navrata je navodno izvrijeđao trenera Pata Burnsa. Javno je kritizirao i suigrače i trenere pa ga je  klub suspendirao nakon samo 26 utakmica.

Bruinsima je prekipjelo

"Dosta smo trpjeli. Ovoga je dosta i meni, i igračima, i ljudima u klubu", izjavio je tada Burns i stavio Murphyja pod "waivere", odnosno slobodne igrače.

Zadnju priliku dali su mu Washington Capitalsi koji su preuzeli njegov ugovor i na press konferenciji mu poručili da će ga se riješiti na prvi znak bilo kakvog devijantnog ponašanja. Murphy je u Washingtonu izdržao dvije godine i karijeru naprasno završio onako kako je jedino mogao. Pijan, zbog tučnjave na ulici. Capitalsi su igrali u New Yorku i nekolicina igrača je izašla u noćni klub. Murphy se vraćao sam prema hotelu kad ga je na ulici razbijenom bocom po licu razrezao neki muškarac i Joe je završio u bolnici. To je bila njegova verzija događaja.

Očevici su rekli da je Murphy, potpuno pijan, izašao iz kluba i krenuo prema limuzini nagovarajući putem jednu djevojku da mu se pridruži. To baš nije najbolje leglo njezinom dečku kojemu je prekipjelo i napao je Murphyja bocom. Iako je uporno tvrdio da nije kriv, Capitalsi su ga poslali u AHL momčad, a nakon što je Murphy to odbio, Capitalsi su ga otpustili i više nikad u životu nije igrao hokej. Tužio je svoje poslodavce s obrazloženjem da je ozlijeđen na radnom mjestu, odnosno dok je bio na službenom putu, ali ministarstvo zapošljavanja je tužbu i žalbu odbilo.

S 32 godine i nekoliko milijuna dolara na računu, Murphy je skandalozno završio karijeru koja je bila velika, ali ne onakva kakva je mogla biti i kakvu su svi očekivali. No, dovoljno dobra da mu omogući lagodan život koji je ispao sve samo ne takav. Njegov put nakon završetka hokejaške karijere bio je potpuno nepoznat dok ga novinari TSN-a ove godine nisu locirali u šatoru u Kenori, Ontario.

Nakon što se još nekoliko godina smucao po Americi, Murphy je odselio u Peru, a onda u Kostariku. Iz te zemlje je bio deportiran prošle godine nakon čega se vratio u okolicu Toronta. Jedne večeri je razbio hotelsku sobu i onda, na opće iznenađenje, na sudu priznao krivnju.

"Takvi prekršaji u 99 posto slučajeva rezultiraju uvjetnom i novčanom kaznom. No, on je sve priznao i završio je u zatvoru na tjedan dana", kaže novinar TSN-a Rick Westhead.

Kad je izašao iz zatvora, Murphy je jednostavno ostao živjeti i raditi u toj regiji kao beskućnik. Ništa od 15-20 milijuna dolara, koliko se procjenjuje da je zaradio u karijeri. Joe više nema i nikakvo logično objašnjenje kako je ostao bez svega.

"Nešto bi se moglo objasniti činjenicom da je u jednoj večeri u Vegasu ostavio 950.000 dolara, kako sam kaže. Drogirao se, radio je gluposti. Puno ljudi će reći da su sami krivi što su u životu spiskali tako velik novac. 'Trebao si pametnije ovo, trebao si pametnije ono.' I on to sam priznaje, ali ima tu jako puno nesretnih okolnosti", kaže Westhead.

Treba li NHL više brinuti o svojim igračima i njihovom zdravlju?

I dok Murphy ne negira da je puno stvari u životu mogao i trebao pametnije i odgovornije napraviti, smatra da je i NHL kao liga kriv za njegovo stanje. On je bio jedan od 80 bivših hokejaša koji su tužili ligu zbog strašnih potresa mozgova koje su u karijeri pretrpjeli i koji su im nanijeli trajne ozljede zbog kojih nisu mogli uvijek racionalno razmišljati. Igrači su tvrdili da ih liga nije dovoljno štitila i da ih nije kvalitetno upozorila na rizike kojima su izloženi. Hokejaši su izgubili parnicu i ostaje im jedino pokušaj da privatnim tužbama od lige dobiju odštetu ili barem kakvu-takvu pomoć u vidu zapošljavanja.

"To su jako ozbiljne stvari. Ja sam imao jedan strašan potres mozga koji me trajno onesposobio. Jednom mi je bila i slomljena lubanja i od toga se nikad nisam oporavio. Nakon svakog sljedećeg jačeg bodychecka pred očima bi mi se stvaralo nešto poput krijesnica. Pred kraj karijere se to stalno događalo, a onda i izvan leda. Teško je s time živjeti, poludiš", rekao je Murphy.

Dodao je da su mu ozljede glave utjecale na trajno mentalno zdravlje, a to nije prvi slučaj u NHL-u. Golmanu Buffalo Sabresa Clintu Malarchuku je 1989. godine protivnički igrač na utakmici prerezao vrat zbog čega je skoro umro. Malarchuk se nikad nije oporavio od tog šoka, a 2008. godine se kao teški alkoholičar pokušao ubiti. Bivši igrač Medveščaka i NHL legenda Steve Mondator preminuo je 2015. godine od moždanog udara uzrokovanog kroničnom traumatskom encelopatijom (CTE) koju je dobio zbog potresa mozga u karijeri.

Bivši igrač Nick Boynton je za portal Player's Tribune iznio svoju priču borbe s mentalnim poteškoćama također uzrokovanih potresom mozga. Godine 2011. CTE je dijagnosticiran Bobu Probertu, a iz istog razloga već tri godine ne igra i veliki Johna Franzen kojeg Detroit plaća iako ne može igrati.

"Murphyjeva priča jedna je od mnogih, a čak nije ni jedini bivši igrač koji živi na ili ispod granice siromaštva. Osim nedostatka zaštite, on smatra da su i lijekovi koje su mu liječnici davali da mu prođu glavobolje i da ne propušta utakmice potaknuli njegovu kasniju ovisnost o narkoticima. NHL nikada nije bio bogatiji. Liga zarađuje četiri milijarde dolara godišnje. Ima li nekakvu obvezu prema svojim bivšim igračima? Možda nema jer, na kraju priče, sami su potrošili sav novac koji su zaradili. No, Murphy i svi igrači koji su ih tužili smatraju da liga mora napraviti nešto kako bi zaštitila svoje igrače te im pružila pomoć kad je jasno da nisu dobro i da imaju mentalnih problema uzrokovanih CTE-om i potresima mozga. Tko zna koliko je danas igrača u ligi koji imaju iste probleme kao Joe, a koje nitko ni ne pita kako su i je li sve u redu. To bi trebala biti pouka ove priče", zaključio je Westhead.