U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

"U DETROITU, ako si dovoljno čvrst, po tebi nazovu igralište." Tim riječima svoje je košarkaško i svako drugo odrastanje opisao John Brisker, briljantni košarkaš iz šezdesetih i sedamdesetih godina te jedan od najvećih grubijana koje su ABA i NBA lige ikad gledale.

Prije 48 godina Khalilah Rashad, majka njegova najmlađeg djeteta, obavila je telefonski razgovor s njim. Bio je to zadnji put da ga je netko vidio i čuo na ovoj planeti. Njegov nestanak jedan je od najmisterioznijih u povijesti Amerike, a sve upućuje na to da je skončao pod kandžama zloglasnog ugandskog diktatora Idija Amina.

Dijete ulice

Priča Briskerova djetinjstva ne razlikuje se od milijuna drugih priča o odrastanju te generacije, a posebno onih crne boje kože. Rođen je 1947. godine, a mladost je proveo na ulicama notorno opasnog Detroita u Michiganu.

Detroit je u Drugom svjetskom ratu ostao poznat kao "Arsenal demokracije" jer je snabdijevao pola savezničkih snaga kamionima, tenkovima i drugim vrstama vozila i letjelica kojima se krvlju pokušavao vratiti mir u Europi i svijetu.

Nastavilo se to na revoluciju automobilske industrije u kojoj je Detroit bio perjanica, a to je ostao i nakon rata. Dobre stare radničke četvrti okruživale su tvrd grad s tvrdim ljudima. U takvim okolnostima sport je bio jedini socijalno prihvatljiv oblik iskakanja iz mase.

Bez organiziranih akademija i klubova, ali s hrpom djece koja na ulici uče zanat s loptom, Detroit je bio poznat i kao veliki izvor vrhunskih igrača za sportove s loptama bilo koje veličine. Brisker je od pete godine, kada ih je napustio otac, ostao živjeti s majkom, sestrom i bratom, Rapidom Ralphom, koji je bio poznat u kvartu kao sjajan košarkaš.

Ernestine Brisker tako je sama uzdržavala obitelj prodajom rabljene odjeće i povremenim poslovima. Brisker ju je često navodio kao najvažniju osobu u svom životu. Kad mu je bilo samo osam godina, doživjela je moždani udar zbog kojeg je ostala djelomično paralizirana.

Gradske su vlasti tada pokušale Ernestine oduzeti njezinu djecu zbog bojazni da se za njih ne može brinuti. No ona je stisnula zube, izašla iz bolnice i čvrsto odlučila da će ne samo othraniti svoju obitelj nego i poslati djecu na koledž.

Bez love i perspektive, obitelj je preživljavala od danas do sutra. Brisker tada nije znao mnogo o svom životu, ali je znao dvije stvari: da se stalno mora seliti i da treba naći neko zanimanje.

Osmosatne smjene i spas u košarci

"Selili smo se 15 ili 20 puta dok sam odrastao jer nismo mogli plaćati stanarinu. Kada sam krenuo u srednju školu, živio sam na kraju socijalnog naselja. Košarkaški teren bio je petnaestak stopa od naših vrata. Tada je sve još bilo zemlja", prisjetio se kasnije.

"Imao sam mnogo razloga za frustraciju pa bih izlazio van i izbacivao ih šutirajući loptu. Košarkom sam pokušavao zaboraviti život na tom mjestu", rekao je. Već je kao dječak vidio da drugi ljudi imaju sigurnije domove i ljepše stvari te se pitao zašto njegova obitelj ne može imati isto.

Predaha nije bilo ni za koga u kućanstvu Briskerovih. John je počeo raditi osmosatne smjene već kao klinac od 11 godina, lažući poslodavcima o svojoj stvarnoj dobi. U autopraonici je zaradio upalu pluća, bio je domar, čistač, smetlar i skladištar. U teško zarađenim centima stvorila se njegova posebna osjetljivost prema novcu, koja će doći do izražaja u karijeri.

S druge strane, na košarkaškim terenima diljem grada stvorila se njegova vještina ubacivanja lopte kroz obruč. Naučio je da se autoritet na terenu ne dobiva po milosti Božjoj ni po prezimenu, nego sposobnošću da igraš protiv igrača koji bi napravili baš sve za pobjedu. Fizička čvrstina, koja je vrlo često koketirala s nasiljem, nije bila samo nuspojava želje za dokazivanjem, nego valuta ozbiljne vrijednosti.

Srednja škola utabala put prema slavi

Brisker se upisao u srednju školu Hamtramck. Tamo mu je suigrač i prijatelj bio Rudy Tomjanovich, dijete hrvatskih imigranata koje će postati jedan od najboljih košarkaša Houston Rocketsa u povijesti i trener koji će ih sredinom devedesetih, u Jordanovu izbivanju, odvesti do jedine dvije titule prvaka u NBA ligi.

Brisker je odmalena bio okružen iznimnim talentima. Tako je igrao sa Spencerom Haywoodom, budućom zvijezdom ABA i NBA lige. Njihova druženja nisu bila vezana samo uz teren. Haywood se prisjećao kako su prolazili pokraj salona automobila Buick i govorili da će jednog dana, kada postanu profesionalci, kupiti Buick Electru 225, veliki automobil koji je tada predstavljao uspjeh i društveni status.

Tomjanovich i Brisker rasturali su srednjoškolsku konkurenciju kao par krila. Rudy je dominirao pod košem kao viši igrač, dok je Brisker koristio svoj šut izvana i napadao obruč. S prosjekom od 24 poena i 20 skokova u zadnjoj je godini izabran u najbolju momčad Detroita. Sve je upućivalo na to da mora postati profesionalac.

Briljantnost na koledžu

Zbog toga je upisao Sveučilište u Toledu u susjednom Ohiju. Prema tadašnjim pravilima, studenti prve godine nisu smjeli igrati za glavnu momčad. Brisker je tako igrao za momčad brucoša, koja je, prema navodima mnogih svjedoka, redovito pobjeđivala prvu momčad na treninzima.

Na Toledu je potvrdio da nije samo izniman košarkaš. Bavio se i američkim nogometom. Bio je u tom sportu jedan od najdarovitijih igrača svojeg koledža, a osim toga svirao je u orkestru. Iduće sezone Brisker je zaigrao za prvu momčad, a rezultat je bio najbolji u povijesti Toleda.

Momčad Boba Nicholsa ostvarila je 23 pobjede i samo dva poraza, osvojila Mid-American Conference s omjerom 11:1 te se plasirala na završni NCAA turnir. Toledo je u jednom trenutku imao omjer 20:1 i nalazio se na desetom mjestu nacionalne ljestvice, ali je ispao od Virginia Techa.

Unatoč sjajnim rezultatima, Brisker se sve više počeo sukobljavati s trenerom. On je u košarci ljubio slobodu kretanja i donošenja odluka i nije volio igrati u uniformiranim sistemima s nacrtanim akcijama. Nichols je, s druge strane, bio pravi old skul trener čije se zamisli ne smiju preispitivati.

Sukob sa stvarnošću

"Jedino što je želio bilo je gurati sebe naprijed kao trenera. Brinuo se samo o svojoj taktici i o tome kako će upravljati igračima", govorio je Brisker. Ipak, njegov sukob s trenerom vrlo je brzo dobio i drugu dimenziju. Smatrao je kako trener preferira bijele igrače, kako im daje veće ovlasti u igri i sve je češće počeo promišljati o statusu crnaca u društvu.

"Kada sam stigao, vidio sam da su neki ljudi protiv mene zbog boje kože. Tada sam se promijenio. Postao sam neprijateljski raspoložen", rekao je kasnije Brisker. Tada je bio drugi igrač momčadi, iza budućeg NBA All-Stara Stevea Mixa, ali Brisker se nije mogao odmaknuti od ideje da trenerove odluke nisu uvijek bile donesene na temelju sportskih kriterija.

Već u idućoj sezoni pale su i Briskerove brojke i Toledov rezultat. Točka pucanja stigla je kad je Brisker predvodio protest zbog lošeg tretiranja Boba Millera, svojeg crnog suigrača, koji je izbačen iz ekipe zbog "lošeg stava". Uoči posljednje sezone pred Briskera je postavljen ultimatum. Ili će početi slušati trenera ili neće igrati.

"Rekao sam treneru da mi nije potreban. Čak i ako ne mogu igrati košarku za njega, dovoljno sam talentiran da se bavim nečim drugim", nije oklijevao Brisker. Igrao je sve manje pa se posvetio američkom nogometu i postao najbolji tight end ekipe, a tvrdio je i da su mu se javila tri kluba iz NFL-a.

Slučajno je završio u najboljoj ligi na svijetu

U prosincu 1968., u svojoj zadnjoj sezoni na koledžu, suspendiran je nakon samo šest utakmica jer se nije pojavio na treningu. Uskoro je proglašen "akademski nepodobnim", zbog čega više nije mogao igrati košarku, pa je odlučio pokupiti svoje prnje.

Kući se vratio bez diplome, ali s čirom na želucu. "Da sam ostao tamo, ozlijedio bih nekog, a onda i sebe", poručio je. U Detroitu je preko ljeta igrao ulične turnire koji su bili glavna skauting pozornica u to doba. Pozvan je u nekoliko košarkaških kampova, a iz Napulja je stigla unosna ponuda za igranje u Europi. Odbio ju je jer se htio natjecati u američkoj košarci.

NBA je tada bila starija, bogatija i uglednija profesionalna liga, ali od 1967. imala je konkurenciju u novoj ABA ligi. ABA je imala zasebne klubove i draft, koristila je crveno-bijelo-plavu loptu i tricu te je agresivno nudila ugovore igračima koje je željela preoteti NBA-u. Četiri ABA kluba ušla su u NBA 1976. godine, kada je rivalstvo dviju liga završilo.

Brisker je bio dostupan na NBA draftu u travnju 1969., ali ga nije uzeo nijedan klub u ligi. Tri mjeseca kasnije Philadelphia je zatražila da se Brisker stavi na njezin dopunski popis. Time su 76ersi pokušali osigurati isključivo pravo pregovaranja s njim, iako ga nisu izabrali na redovnom draftu.

Brisker nije potpisao za Philadelphiju, već je otišao u ABA ligu i potpisao za Pittsburgh Piperse. Odbio je početnu ponudu od deset tisuća dolara godišnje sve dok nije povećana na 12,5 tisuća, tadašnji minimalac.

42 koša u prvom startu i Teškaški prvak ABA lige

Prvih 15 utakmica ulazio je s klupe. U 16. je dobio priliku od početka i odmah pokazao svu raskoš svojeg talenta kad je zabio 42 poena. Ipak, vrlo su brzo njegove tučaroške kvalitete postale zanimljivije od onih košarkaških. Iako je izabran u idealnu momčad novaka s prosjekom od 21 poena i šest skokova, vrlo je brzo dobio nadimak Teškaški prvak ABA lige.

Jedan od najpoznatijih incidenata dogodio se protiv Sama Smitha iz Kentucky Colonelsa, igrača koji je i sam bio poznat kao jedan od čvršćih ljudi u ligi. Smith je nakon sukoba pod košem tri puta pokušao udariti Briskera, ali je promašio. Brisker je uzvratio jednim udarcem i srušio ga. Nesretni suparnik završio je u bolnici s deset šavova više i dva zuba manje.

Iz tog doba ima puno tekstova koji svjedoče o njegovim šorama. Točan broj nije moguće utvrditi. Jedan profil tvrdi da je kao novak srušio trojicu različitih protivnika, dok je Brisker u šali govorio da je prve godine sudjelovao u desetak ili petnaest tučnjava i pobijedio u svima.

Govorio je da su sukobe uglavnom započinjali drugi igrači, osobito veterani koji su željeli testirati novaka. Prema njegovoj interpretaciji, problem je nastajao zato što ljudi njegovu borbenost i obranu vlastitog prostora automatski proglašavaju nasiljem. "Kad god se braniš, naći će se netko tko će te proglasiti nasilnikom ili razbijačem", rekao je.

Iako obilježen nadimkom koji je teško zaboraviti, na terenu je nastavio briljirati u narednim sezonama. U studenome 1970. srušio je rekord Pittsburgh Civic Arene s 53 koša protiv tada moćnih Indiana Pacersa. Sljedeće večeri zabio je još 50 protiv Texasa. U dvije uzastopne utakmice postigao je 103 koša.

Iako je bio visok "samo" 196 centimetara, kombinacija agresivnosti i pozicioniranja uvijek ga je dovodila u prave situacije na terenu. Iduće je godine izabran na All-Star utakmicu kao jedan od najboljih igrača lige. Koliko je ozbiljno shvaćao dolare za koje prolijeva svoju i tuđu krv, najbolje svjedoče dvije prispodobe.

Prva je iz spomenute All-Star utakmice, kada je povjerenika lige jurio po hodniku i natjerao ga da mu na licu mjesta isplati 300 dolara, koliko je iznosio bonus za tu utakmicu. Druga je kad je otezao s potpisivanjem novog ugovora s Pittsburghom zbog jednog dolara. Naime, jednom su novaku ponudili ugovor kakav je već on imao, a to nije dolazilo u obzir. Na kraju je potpisao ugovor vrijedan 153 tisuće dolara godišnje.

Bizarna večer u Utahu

Briskerova reputacija bila je toliko velika da su Utah Starsi 4. studenoga 1971. organizirali posebnu promotivnu večer nazvanu "John Brisker Intimidation Night". Uz teren su smjestili šestoricu profesionalnih boksača, među kojima su bili bivši svjetski prvak Gene Fullmer i njegov brat Don. Poruka je bila jasna: izazove li Brisker probleme, čeka ga skupina ljudi kojima je tučnjava profesija.

Jedan od najvećih incidenata dogodio se s Joeom Caldwellom, bivšom NBA zvijezdom koja je igrala za Carolina Cougarse. Dvojica igrača borila su se pod košem za loptu, a Caldwell je izvukao deblji kraj jer se išao s rogatim bosti.

Brisker ga je pogodio laktom u glavu i slomio mu je čeljust. Ovisno o izvoru, Caldwellu je izbijeno pet, šest ili 447 zuba, ali medicinski karton iz te večeri potvrđuje da je bila riječ o barem jednom zubu. Onom koji su izvukli iz lakta teškaškog prvaka lige.

Poslao je policajca na intenzivnu njegu

Njegovo nasilje nije bilo ograničeno samo na košarkaške terene i dvorane. U listopadu 1971. bio je na utakmici Pittsburgh Piratesa, tamošnje bejzbol ekipe. Nakon susreta pokušao je ući u taksi, na što mu je vozač odgovorio da je već rezerviran i da ga ne može voziti.

Brisker je odbio izaći iz taksija, a vozač je pozvao dvojicu policajaca. Deset minuta i par šaka kasnije jedan je završio na intenzivnoj njezi, a drugi s velikom oteklinom na glavi. I tada je rekao da se samo branio. Objašnjavao je tada zašto pribjegava nasilju, posebno u igri.

"Košarka je igra fizičkog kontakta, ali ne nužno i nasilja. Tučnjave u kojima sam sudjelovao započeli su drugi. Kada sam tek došao u ligu, sve se vrtjelo oko stjecanja poštovanja. Veterani su me željeli testirati, to im je posao. Borbenost se ponekad pogrešno protumači, ali moraš učiniti ono što je potrebno da pobijediš."

Pipersi, koji su se u međuvremenu preimenovali u Condorse, počeli su propadati i rezultatski i financijski. Brisker je dalje bio jedan od najboljih igrača lige i drugi najbolji strijelac, ali još nikad nije odigrao utakmicu doigravanja. Odlučio je otići.

Rasizam u Dallasu mu je donio milijune u Seattleu

Nakon gašenja Condorsa nakratko je postao igrač Dallas Chaparralsa. Vlasnik nije skrivao da ga klub ne želi zadržati iz rasnih motiva. "Imamo deset crnih i samo dva bijela igrača, a na tribinama su samo bijelci. Oni trebaju ljude s kojima se mogu poistovjetiti", poručio je.

Briskerov odvjetnik u tom je trenutku dogovorio prijelaz u Seattle SuperSonicse i šestogodišnji ugovor vrijedan milijun dolara. Philadelphia je bila bijesna jer je tvrdila da još posjeduje isključivo pravo pregovaranja s njim na temelju dopunskog popisa iz 1969. godine. Sonicse je liga kaznila, ali je Brisker ostao u kultnoj franšizi.

Imao je 25 godina i kao jedan od prebjega iz ABA-e morao se dokazati. U prvoj sezoni imao je solidan učinak od 13 poena u 23 minute, ali se pokazalo da je iz jedne kaotične organizacije stigao u drugu. Momčad je bušila trenera na svakom koraku, bojkotirala treninge i uskoro je bilo vrijeme za promjenu. U Seattle je stigao najveći pobjednik ikad.

Nova razbijena čeljust i slanje u beton ligu

Bill Russell, čovjek koji je osvojio rekordnih 11 prstenova s Boston Celticsima, od čega posljednja dva kao trener-igrač, trebao je biti čovjek koji će u Sonicse usaditi disciplinu, poštovanje, momčadski duh i pobjednički identitet. Ajmo reći da Brisker nije u potpunosti dijelio iste vrijednosti.

Kao i na koledžu, mrzio je sheme i kalupe i s novim je trenerom krenulo po zlu od samog starta zajedničkog braka. Četiri dana nakon početka priprema Brisker se potukao sa suigračem Jobyjem Wrightom i potvrdio svoj najveći fetiš. I njemu je razbio čeljust i izbio četiri zuba, a Russell je sve poslao kući.

Igrao je vrlo malo ili nimalo, a uskoro je Russell povukao potez koji je trebao apsolutno poniziti Briskera: poslao ga je da igra za Cherry Hill Rookiese u razvojnoj ligi. Brisker je prihvatio degradaciju.

"Moram odrasti. Nosio sam golem teret i osjećao da sam sam protiv svijeta. Stekao sam lošu reputaciju, ali želim je promijeniti." Priznao je i da se nakon velikog ugovora opustio te postao "debela mačka", čovjek koji je izgubio glad kakvu je imao u Pittsburghu.

Konačni rastanak od košarke

U razvojnoj ligi briljirao je na terenu, ali je pokazao i dotad nevidljivu zrelost izvan njega. Bio je pun samokritike, priznao je da je godinama u svom srcu nosio mržnju i frustraciju te da se osjećao kao da se cijeli svijet urotio protiv njega. Bilo je to, kako kažu Ameri, too little, too late.

Russell je aktivno pokušavao pronaći klub u koji bi ga trejdao, ali nitko u svojoj ekipi nije htio imati lujku koji doma u regalu ima "izložene zube i čeone kosti suigrača", kako je tadašnji tisak pisao. Vraćen je u prvu momčad, ali to je bilo samo protokolarno. U siječnju 1975. dogodio se njegov zadnji pravi dejt s košarkom. Uoči utakmice s Portlandom rekao je da ga klub pokušava poniziti.

Sonicsi su uvjerljivo gubili, a Russell je uveo Briskera u igru u drugom poluvremenu. On je dao 28 poena, a nakon utakmice sjedio je u svlačionici. "Bila je to njegova poznata faca koja traži krv. Bio je spreman na sve i uplašio sam se za našeg trenera", ispričao je njegov suigrač Slick Watts.

Formalno je njegov ugovor trajao još dvije godine, ali Brisker nije igrao. Na početku iduće sezone stigao je u trening-kamp i pružio ruku pomoćnom treneru, a ovaj ga je informirao da ga Russell više nikad neće staviti u igru. Godine 1977. dobio je raskid ugovora, za što mu je isplaćeno pola iznosa, a Brisker je proglasio kraj karijere. Tu stvari postaju zanimljive.

Povratak korijenima

Kada je 1978. odlučio započeti novi život, Brisker nije slučajno odabrao Afriku. Godinama je čitao o svojim korijenima, interesirao se za afričku povijest i neka vrsta transgeneracijske nostalgije vukla ga je u pradomovinu. Njegov brat rekao je da je John već 1975. ondje bio prvi put i da je kupio zemlju u Nigeriji.

Spencer Haywood, njegov suigrač još iz srednjoškolskih dana, kaže kako ga je Brisker često posjećivao u New Yorku i kako bi u tim prigodama nosio dašike, tradicionalne afričke košulje, i posuđivao knjige o podrijetlu crnih Amerikanaca.

Brisker prilikom zadnjeg posjeta Haywoodu nije djelovao dobro. Rekao je da je i dalje ogorčen zbog načina na koji ga je Russell potjerao u mirovinu, a prijatelj se iskreno zabrinuo za njegovo zdravlje.

"Pokušao sam mu uzeti putovnicu", rekao je Haywood. "Ne trebaš se vraćati onamo. Ne zvučiš zdravo. Nije problem u Russellu, nego u tebi", rekao mu je.

U intervjuu iz 1981. godine prisjetio se i da mu je Brisker pokazao fotografiju na kojoj je bio u društvu Idija Amina, iako nije bio siguran je li na fotografiji zaista bio ugandski diktator. Svakako je smatrao da se Brisker počeo kretati u sumnjivim krugovima. Očito je da nije pretjerano pogriješio s prognozom. To je bio zadnji put da ga je ikad vidio.

Nestao bez traga

Brisker je zadnje dvije godine u SAD-u pokušavao upogoniti svoje trgovačke biznise, ali mu to nije polazilo za rukom. Grcao je u dugovima i očajnički je tražio rješenja. Shvatio je da milijun dolara nije velik novac ako ga loše uložiš.

Ni privatno mu nije išlo najbolje. Razveo se od prve žene, drugoj je napravio dijete, a imao je alimentacijske obveze prema još nekoliko žena i djece, kao i niz imovinskopravnih zavrzlama i parnica.

Prema zadnjem dostupnom dokumentu, u ožujku 1978. otputovao je u Afriku s namjerom da tamo pokrene import export firmu. Iz Kampale, glavnog grada Ugande, 11. travnja iste godine uputio je poziv Rashad, ženi s kojom je čekao kćer. Otad pa sve do danas nemamo nijednu jedinu potvrdu da ga je itko vidio ni čuo.

Što se dogodilo?

Nakon nekoliko mjeseci nejavljanja Briskerova obitelj i prijatelji potražili su pomoć američkih vlasti, koje su započele istragu. Surađivale su s Ugandom kako bi ustanovile što se točno dogodilo, ali nitko nije mogao locirati Briskera niti pronaći trag koji vodi do njega. Uganda se klela da ne posjeduje nijedan dokument prema kojem je Brisker ušao u zemlju, bio uhićen ili tamo umro.

No tih je godina u Ugandi bio običaj da ljudi nestanu. Idi Amin bio je vrlo paranoičan autokrat i zločinac. State Research Bureau, kako se zvala privatna obavještajna agencija njegova režima, često je otimala i ubijala ljude, bilo da je riječ o političkim oponentima, disidentima ili ljudima koji s tim nemaju baš nikakve veze.

U godinama koje su uslijedile razvilo se više teorija o tome što se točno s njim dogodilo, poput one da je promijenio identitet kako bi pobjegao od svojih pravnih i drugih nedaća. Takvu verziju uglavnom pobija činjenica da je u Afriku otputovao s poslovnim partnerom Benjaminom Taylorom. Američki State Department smatrao je "iznimno malo vjerojatnim" da su oba čovjeka do kraja života uspjela izbjeći svim vlastima pod novim imenom.

Je li radio za Idija Amina?

Najpoznatija verzija priče tvrdi da Brisker nije bio žrtva režima, nego njegov suradnik. Ovisno o tome tko je priču prepričavao, bio je Aminov tjelohranitelj, plaćenik, boksački partner, vojnik ili trener ugandske košarkaške reprezentacije.

Ta je teorija opstala jer odgovara Briskerovu javnom imidžu. Bio je snažan, sklon oružju, opasan u sukobima i privučen Afrikom. Idi Amin bio je bivši vojnik, fizički golem čovjek, nekadašnji boksački prvak Ugande i ljubitelj sporta. Zamisao da se dvojica takvih likova pronađu zvučala je gotovo predobro da ne postane legenda.

Postoji nekoliko svjedočanstava koja su održavala priču na životu. Haywood se nejasno prisjećao fotografije Briskera i Amina. Neki članovi obitelji tvrdili su da je Brisker bio pozvan u Ugandu kao Aminov gost. Bivši suigrač Tom Burleson čuo je da je Brisker ondje djelovao kao plaćenik. Nijedna od tih tvrdnji nije potvrđena dokumentom, fotografijom ili pouzdanim svjedokom iz Ugande.

Postoji i verzija prema kojoj je Brisker preživio sve do pada režima u travnju 1979., nakon čega su ga kao Aminova čovjeka pogubili pripadnici novih snaga. Ta teorija nema odgovor na pitanje gdje je bio tijekom godine nakon posljednjeg poziva i zašto se u međuvremenu nije javio obitelji.

Žrtva paranoje i režima?

Ipak, najvjerojatniju verziju pružio je američki State Department preko anonimnog izvora, a uklapa se u širi obrazac funkcioniranja tadašnje vlasti u Ugandi. Brisker je u Africi tražio prije svega poslovnu šansu, a Taylor je već prije imao ulaganja u Ugandi.

Tamo su se zbližili s Idijem Aminom, bez čijeg blagoslova nisu mogli poslovati u državi u kojoj su bjesnjeli rat i genocid. No netko je iz državnog vrha napunio Aminu glavu da su Taylor i Brisker zapravo agenti CIA-e, poslani da uruše njegovu vlast.

Agenti State Research Bureaua potom su ih vjerojatno odveli iz Kampala International Hotela, mjesta iz kojeg su nestali deseci zapadnjaka tih godina. Nakon toga su ispitani, mučeni ili ubijeni, a njihova tijela nikada nisu pronađena.

Ako je i postojala ikakva šansa da se dozna konačna istina, nestala je 1979. godine. Idi Amin svrgnut je nakon rata s Tanzanijom, a u općoj bježaniji vlasti spaljeni su svi dokumenti koji bi mogli inkriminirati one koji su surađivali s državnim vrhom. Kako bi se razriješili svi pravni odnosi u Americi, Brisker je 1985. službeno proglašen mrtvim.

Cijeli ga je život pratilo uvjerenje da čovjek sam određuje vlastitu sudbinu. Još 1972. novinaru je rekao: "Ponekad ljudi govore da sudbina ima mnogo veze s onim što se nekome dogodi. Ja u to ne vjerujem."

Par godina kasnije efektivno je završio ozbiljnu igračku karijeru, a nakon toga je slamku spasa potražio u jednoj od najopasnijih država na svijetu, pod šapom jednog od najvećih zlikovaca u povijesti planeta. Previše čak i za dijete s tvrdih ulica Detroita i Teškaškog prvaka ABA-e.