IVAN KATALINIĆ je najtrofejniji čovjek u povijesti Hajduka. Ukupno je osvojio 22 trofeja - četiri titule prvaka Jugoslavije i pet Kupova maršala Tita kao golman tijekom zlatnih sedamdesetih te još 11 trofeja u ulozi pomoćnog i glavnog trenera.

Golman je postao u djetinjstvu, dok je igrao školske utakmice u rodnom Trogiru, jer je bio naglo izrastao do tada vrlo visokih 187 centimetara i jer mu se, prema vlastitom priznanju, "nije dalo puno trčati". Kao golman trogirskog Slavena bio je među rijetkim igračima amaterima iz trećeg ranga jugoslavenskog nogometa koji su dogurali do omladinskih reprezentativnih selekcija, a s 19 godina je prešao u Hajduk.

Prije nego što je započeo žetvu trofeja na Starom placu, otisnuo se put Southamptona pa vratio na Poljud, sazrijevao je pod paskom Vladimira Beare, najvećeg golmana u povijesti Hajduka i domaćeg nogometa općenito. Njegova seniorska karijera među Bijelima krenula je na vrlo uzbudljiv način. Bilo je to u drugom poluvremenu pripremne utakmice protiv Real Madrida u Splitu u ljeto 1971. godine. 

Prvi neslužbeni nastup za Hajduk ostvarili ste kao zamjena Radomira Vukčevića protiv Reala, čega se sjećate s te utakmice? 

Na poluvremenu smo vodili 4:0, to je bilo senzacionalno, Slavko Luštica izveo je sve starije i uveo nekoliko nas mlađih igrača. Primio sam dva gola do kraja utakmice, noge su mi se tresle i nisam znao di sam, na Placu je bilo 30 tisuća ljudi.

Ima jedna zanimljiva stvar koja se dogodila dan prije, kada su igrači Reala trenirali na Placu. Predsjednik Bernabeu, po kojem se danas zove njihov stadion, pitao je Tita Kirigina - di igramo sutra, na kojem stadionu? Kada je vidio Plac, mislio je da je to pomoćni teren, a Kirigin mu je rekao - vidit ćete sutra. Bojao se da bi se oni vratili u Madrid ako saznaju da igramo na takvom terenu, ali kad bi se na Plac natiskale pune tribine kao na dan utakmice, sve je izgledalo drugačije. 

Kako je prepoznat vaš talent i kako ste došli do prve ekipe?

Prije potpisa ugovora s Hajdukom pola godine sam dolazio na probne treninge po jednom ili dvaput tjedno. Bio sam jedini igrač amaterskog kluba na pripremama mlade reprezentacije Hrvatske, u koju me pozvao Biće Mladinić. Pripreme su bile u Makarskoj i trenirali smo na terenu pored hotela.

Nas četvorica golmana smo branili udarce igrača sa 16 metara, kada sam došao na red, 15 minuta mi nisu mogli dati gol. Tu sam prvi put pokazao svoj talent, kasnije sam bio najbolji golman na prvenstvu republičkih reprezentacija u Prijedoru. Nakon toga mi je Hajduk dao ugovor na četiri godine. 

Tko je imao najviše utjecaja na vas u seniorskim počecima? Radili ste i s Vladimirom Bearom?

Trener prve ekipe bio je Luštica, a Vladimir Beara golmanski trener. To mi je puno značilo. Vremena su bila drugačija, stariji su prenosili znanje mlađima, a mi smo im se divili. Beara je bio uzor svima, među tri najbolja golmana svijeta.

Beara na Starom placu.

Bio je jedinstven, imao je igru nogama, ulazak u šut. Radili smo svakakve golmanske vježbe. Bacao mi je bejzbolsku lopticu, koja je jako opasna ako je ne loviš prstima, nego dlanom, onda te zaboli. Tako sam učio pravilan položaj ruku. I danas doma čuvam jednu takvu lopticu.

Moja generacija je imala odnos pun poštovanja prema prijašnjoj, tako nas se učilo. Bilo je to poslijeratno doba, zemlja je bila porušena, pomagali smo jedni drugima, danas toga nema, igračima se s 15 godina obećavaju brda i doline. 

Kakav golman je bio Radomir Vukčević? Bio je prva golmanska legenda kluba nakon Beare. 

Izvanredan. Imao je svoj stil. Šteta što je u ono vrijeme bilo teško doći do reprezentacije pa je skupio relativno malo nastupa, golmanska konkurencija je bila strašna. Izvanredne golmane su imali i manji klubovi, a da ne spominjem neke poput Milutina Šoškića ili Envera Marića.

Vi ste dobili nadimak po engleskom golmanu Gordonu Banksu, tko vam ga je dao? 

Dobio sam ga dok sam branio za juniore Slavena na utakmici u Sinju. Jedan njihov domar je sjedio iza gola i rekao - ovaj sliči Banksu. Tako mi je nadimak ostao. Sjajno sam branio taj dan, bilo je proljeće i teren je imao travu, nije bila samo zemlja, pa sam se mogao više bacati. 

Kada ste se nametnuli kao prvi izbor?

Bio sam prvi golman cijeli drugi dio sezone 1971./72. Onda je za trenera došao Zebec, koji je doveo Meškovića. Volio je konstitucijski jake golmane poput njemačkih, a ja nisam bio takav. Bio sam još jako mlad, ostao sam bez oca s 15 godina i bio sam malo povučeniji, nisam se nametao na terenu ni van njega.

Također, onda je doći iz Trogira u Split i uspjeti u Hajduku bilo kao danas prijeći udaljenost od Splita do Londona. Bilo je izazovnije, naročito za golmane. Da bi nekoga zamijenio, morao si čekati da navrši 28 godina i da ode u inozemstvo. Prvi golman sam opet postao 1974. pod Ivićem. 

Kakva su vam sjećanja na prvu titulu s Hajdukom?

Prvu sam osvojio 1971. kao treći golman, bio sam rezerva na nekim utakmicama, ali nisam nastupio. Sjećam se da su sve generacije kluba defilirale oko terena i pozdravljale pune tribine na Placu nakon utakmice protiv Olimpije u zadnjem kolu.

Kada smo osigurali naslov tri kola prije kraja u Novom Sadu kod Vojvodine, imali smo doček u Splitu. Bila je to prva titula nakon 16 godina. Igrače se na ramenima nosilo od Rive do Placa. Nezaboravno, ali kad si mlad, nekako nisi ni svjestan svega toga.

Sve je to meni bilo u znaku mladosti i ludila, doživljavaš to kao svoj posao i obavezu, tek kasnije shvatiš što ti je sport priuštio. Osvojio sam devet trofeja u devet godina s Hajdukom i to sam doživljavao kao nešto normalno. Ni mi kao ekipa nismo puno pričali o tome, bili smo najdominantnija generacija te lige ikada, sami od sebe smo očekivali te trofeje.

U čemu je bio trenerski genij Tomislava Ivića?

Stalno se educirao. Tri mjeseca je proveo na školovanju u Arsenalu, trenirao je juniore, RNK Split, Šibenik. Kirigin ga je postepeno pripremao za Hajduk. U klub je donio agresivni presing kakav nitko u Jugoslaviji nije igrao. 

U Engleskoj je vidio treninge u zatvorenim prostorima gdje se cijele godine moglo raditi na igri, naročito na duel-igri. Kada je preuzeo ekipu, počeo nas je voditi na treninge u dvoranu, što nam je svima isprva bilo veliko iznenađenje.

Na svakom treningu bismo bili podijeljeni u tri grupe, od kojih bi jedna uvijek bila u dvorani. Zbog privikavanja na duel-igru smo igrali i puno košarke. Za Ivića je također bio jako važan dolazak Brane Oblaka koji je u samo dvije godine osvojio po dva prvenstva i Kupa s Hajdukom.

Bio je vezni igrač, ali Ivić ga je znao stavljati na centarfora i bio je glavni predvodnik našeg presinga. Kada bih ja došao do lopte, zadatak bi mi bio odigrati je na bok ili skroz naprijed. Bili smo jako direktni.

Koja vam je omiljena utakmica te generacije sedamdesetih?

Pobjeda od 1:0 protiv Zvezde u Beogradu. Jure Jerković je dao gol, a ja sam bio najbolji na terenu. Naravno i 6:1 protiv Partizana 1976. Najviše sam volio derbije, teže mi je bilo u malim utakmicama gdje su protiv nas ekipe igrale bunker i kontranapade s brzim igračima. 

Koji je od suparničkih stadiona bio najglasniji?

Najglasnije je bilo kada sam igrao za reprezentaciju 1977. protiv Španjolske na Marakani. Na tribinama je bilo 100 tisuća ljudi i trubači iz Niša. Na Placu bi se na službeni kapacitet od 23 tisuće prodalo 30 tisuća karata, danas je navijanje drugačije, kapaciteti smanjeni, teško je to ponovno doživjeti. 

Čiji udarac pamtite kao najnezgodniji?

Više je takvih igrača. Josip Bukal iz Željezničara, Petar Nikezić iz Vojvodine, Dževad Prekazi iz Partizana. U ono vrijeme nije bilo analitike, gledali smo Sportski pregled ponedjeljkom kako bismo nešto naučili o protivnicima, a još više bismo saznavali iz priča. 

Na kraju sezone 1976/77. dodijeljen vam je Trofej Bili za najboljeg igrača Hajduka?

Po mom mišljenju godinu dana prije sam branio najbolje, ali tada je nagradu dobio Peruzović, a ja sam dobio nagradu Tempa za najboljeg golmana prvenstva. U 29 utakmica sam primio samo 14 golova. Trofej Bili se dodjeljivao na račun ocjena Slobodne Dalmacije sa svake utakmice, na kraju sezone bi se računao prosjek i 1977. sam ja imao najbolji. 

Kako je došlo do transfera u Southampton? 

Englezi su me gledali na jednoj utakmici protiv Zvezde. Pozvali su me na probu u West Bromwich Albion i sjajno sam branio u pripremnoj utakmici protiv Ajaxa u kojoj smo pobijedili. Počeli su raditi na tome da dobijem dozvolu, ali za nekoliko dana im se ozlijedio napadač i golmanska pozicija im više nije bila prioritet.

Tada je ekipa mogla imati samo po tri stranca. Tada se u priču ubacio Southampton. Igrao sam u prijateljskoj za drugu ekipu protiv Derby Countyja. Prošlo je tri mjeseca i još nisam dobio dozvolu. Bio je Božić 1979. i Ivić me nagovarao da ostanem jer je Hajduk izvukao HSV u Kupu prvaka i pored mene imao samo još mladog Pudara. Ipak sam odlučio otići, raskinuo sam ugovor s Hajdukom i u veljači potpisao za Southampton.

Koliko je teška prilagodba na Englesku?

Vrlo teška. Zbog toga sam se i opravdano pribojavao za Oršića. Sve je bilo drugačije. Publika ti je još bliže, a u igri su Englezi forsirali ubacivanje lopte u box. U hajduku nisam imao puno posla, pazio sam na kontre i dolazio u jedan na jedan situacije s napadačima. 

U Engleskoj konstantno moraš izlaziti na centaršut, ulaziti u duele, čim bi lopta prešla centar, ubacivali bi je pred golmana, ali na sve se privikneš. Jugoslavenska liga je u ono vrijeme bila među pet najjačih liga svijeta, nije bilo jaza kao danas između HNL-a i Premiershipa. 

Robert Prosinečki je 20 godina nakon vas došao u Portsmouth i govorio kako infrastruktura ni tada nije bila sasvim moderna, nego je klub imao svlačionice iz 19. stoljeća i slično. Kakvo stanje je bilo u Southamptonu?

Isto tako. Svlačionice su jako male, kao i stadion koji je sličio Placu. Na vrijeme mi se nije bilo teško priviknuti, Southampton je na jugu i rijetko je bilo velike kiše, često je padala sitna, po kojoj je bilo lijepo igrati. 

Engleski tereni su imali ogroman nagib prema golovima, s jednog gola nisi mogao vidjeti drugi, visinska razlika je bila veća od metra da bi voda mogla otjecati. Protiv Tottenhama smo igrali na pijesku, samo je pijesak mogao upiti tu količinu vode. Bilo je teško, ali na kraju je sva filozofija u tome da moraš biti bolji od onoga koji ti je rezerva.

Engleski nogometni mentalitet je drugačiji od našeg i u neku ruku čak podnošljiviji za igrače, ovdje se grize zbog svakog poraza, a tamo samo kažu - "look at the next game". Trebalo mi je nekoliko mjeseci da naučim jezik, u početku sam se morao jako koncentrirati zbog njihovog govora i naglaska.

Kakve ste suigrače zatekli u novom klubu?

Tamo je već bio Ivan Golac koji je stigao iz Partizana, bio je jedan od prvih bekova u Engleskoj koji su išli prema naprijed i imali opasan centaršut, jedne sezone je proglašen i za najboljeg igrača Southamptona. 

Za Southampton je igrao i odličan veznjak Alan Ball, a najbolji igrač ekipe bio je Kevin Keegan. Osvojio je dvije Zlatne lopte u nizu 1978. i 1979. godine. Tada je igrao na krilu, a kod nas je bio centarfor. Nizak, nevjerojatno okretan, pravi velemajstor. 

U vašoj drugoj sezoni Southampton je imao sjajne rezultate i još u travnju 1982. bili ste prvi na tablici, ali ste ostali bez naslova? 

12 kola prije kraja smo bili prvi, ali nam se Keegan ozlijedio, a pred kraj sezone se igralo u ritmu srijeda - subota jer je puno utakmica na zimu odgođeno zbog vremena. Liverpool je bio ekipa koja je bolje podnijela taj ritam i na kraju smo izgubili titulu.

U prvom dijelu sezone smo ih dobili na Anfieldu prvi put nakon 18 godina. Bio sam najbolji na terenu, pobijedili smo 1:0 i svašta sam obranio Dalglishu, Rushu, Sounessu, McDermottu. Novine su o tome pisale kao o senzaciji. Na kraju sezone su oni nas dobili 3:2.   

Koje ste engleske stadione zapamtili po atmosferi?

Pamtim mnoge stadione. Na Old Traffordu i Anfieldu bi po 80 tisuća ljudi stalno pjevalo. Arsenal i Chelsea su imali sjajnu atmosferu, Nottingham Forrest također, tada su bili prvaci Europe. Na tribinama se non-stop navijalo i stajalo, Thatcherica je to tek kasnije ukinula.

Jesu li se treninzi razlikovali od onih u Jugoslaviji?

Trening je tamo odmaranje, a utakmica u tempu 300 na sat. Klima je drugačija i to također utječe na trening. Nikad u životu nisam više trčao nego na pripremama u Engleskoj. Tamo je zrak vlažniji, ima puno šume, više kisika, u Splitu je uvijek suho i nismo toliko trčali. U Engleskoj sam brzo primijetio da postajem fizički jači i da imam bolju kondiciju.

Kako ste dobili nadimak Mačka, odnosno The Kat?

To su mi dali engleski novinari nakon nekog dobrog nastupa, oni vole te igre riječima. 

U kojem razdoblju karijere ste odlučili postati trener? 

Kada sam prelazio u Southampton, direktor Hajduka Žaja mi je već tada predložio da se vratim kao trener jer je vidio da imam smisla za taj posao. Nosio sam knjige u Southampton i učio, a kad bih ljeti došao kući, odlazio sam u Beograd na ispite u trenersku školu. 

Kako je došlo do povratka u Split?

Southampton je doveo Petera Shiltona, engleskog reprezentativca. Ja sam trebao ići u Sheffield, ne sjećam se je li bilo riječ o Wednesdayu ili Unitedu, ali stariji sin mi je navršio sedam godina i odlučili smo se vratiti u Split zbog škole.

Kratko sam bio rezerva Pudaru, ali nisam nastupao. Tada sam najprije postao trener golmana, a kasnije i prvi pomoćnik. 

Inicijalno trenersko iskustvo skupljali ste kao asistent Stanku Poklepoviću, legendarnom Špaci, kako je bilo raditi s njim?

Po meni je on od svih Hajdukovih trenera s kojima sam radio najbolje znao posložiti treninge, bio je neviđeno studiozan. S njim je uvijek bila odlična atmosfera u svlačionici, imao je tipičnu dalmatinsku sentimentalnost i duhovitost, znao je opustiti igrače. 

Sjećam se kada smo prije jednog treninga u svlačionici bili Špaco, Željko Mijač i ja. Špaco je penkalom na velikom papiru crtao detaljan plan treninga. Dođemo pred igrače i on krene izlagati - Slišković će raditi to, to i to, ima li pitanja? 

Netko od igrača je digao ruku - šjor Stanko, lipo ste vi to napravili, ali Slišković nije došao na trening. 

Udario je šakom o ploču i opsovao i otišao u svlačionicu, zapalio je cigaru i govorio - je li moguće da sam ja dvi ure radio trening za Baku, a njega nema?!

Jesu li igrači zbog takvih propusta bili sankcionirani?

Ma ne, nije bilo potrebe, to se rješavalo razgovorom.

Koga smatrate najboljim suigračem u cijeloj karijeri?

Juricu Jerkovića, zbog njegove elegancije. Imao je lijevu i desnu nogu, pregled igre. Od današnjih igrača je najsličniji Modriću, samo je Jure igrao bliže golu. Dobro je igrao glavom i ulazio na centaršut. Bilo je puno dobrih igrača, ali on je bio fenomen. Rekao bi Šurjaku - ti odmah trči i dobit ćeš loptu. 

Na koje trenutke ili koji trenutak karijere ste najponosniji? 

Srećom ima više toga. Ponosan sam što sam najtrofejniji u povijesti kluba kao što je Hajduk, koji je imao toliko igračkih i trenerskih veličina. Ja sam bio prvi Hrvat u engleskoj ligi i jedini naš golman do dana današnjeg koji je tamo nastupio, to dovoljno govori kolika vam je kvaliteta za to potrebna. 

Bio sam dio generacije sedamdesetih i trenirao sam onu 1995. koja je došla do četvrtfinala Lige prvaka, po meni su te dvije najjače u povijesti kluba. Ponosan sam na tu prvu titulu 1971. iako te sezone nisam igrao. Kao što sam rekao, u mladosti nismo puno razmišljali o tome, ali sada znam kakvo je to postignuće. Bili smo velika ekipa, a Split je tada prema Zagrebu i Beogradu bio jedan mali grad.

Hajduk kojeg sam bio dio je značio nešto u cijeloj Europi. Kada me trener Southamptona Lawrie McMenemy doveo i predstavljao medijima u Engleskoj, rekao je - Katalinić dolazi iz kluba koji je poput Liverpoola, osvojili su hrpu trofeja i najbolji su u svojoj zemlji.