RIJEKA je svladala Dinamo s 3:1 i osvojila Rabuzinovo sunce peti put u svojoj povijesti. U utakmici u kojoj je već prva minuta dala do znanja kako će se momčadi ponašati na terenu Bjelica je podbacio osmisliti i ponuditi rješenje za Bišćanovu postavku.

Sudar najboljih trenera 

U intervjuu prije utakmice pomoćni trener Dinama Nino Bule jasno je dao do znanja kako su očekivali da će Rijeka istrčati s petoricom igrača u zadnjoj liniji i da su već igrali protiv njih u takvom sustavu. Istovremeno je na suprotnoj strani Ante Tomić potvrdio kako će Rijeka biti strpljiva i u bloku čekati svoje prilike, što u prijevodu u pravilu znači da će sa svim igračima stajati iza lopte. Bilo je donekle zanimljivo imati takvu uvertiru u susret - ako jedna ekipa jasno daje do znanja kako će igrati, a drugima je to sasvim jasno i to su očekivali, kako jedni ili drugi mogu ponuditi nešto čime će predvidljivi tijek utakmice okrenuti u svoju korist? Što zbog bitno veće kvalitete u odnosu na suparnika, a što zbog činjenice da je znao kako će se Rijeka parkirati na svoju polovicu, ta zadaća je pala na Bjelicu, a on je u pripremi odradio jednu od najlošijih utakmica otkad je u Dinamu.

Igor Bišćan napravio je sve kako je trebao. Pa ako mu se sreća malo i osmjehnula, to sasvim sigurno nije slučaj s njegovom karijerom. Uspjesi s Olimpijom, Rudešom i Rijekom potvrđuju kako se radi o iznimno inteligentnom tipu s dobrim osjećajem za bilo i mogućnosti svoje svlačionice, koji se zna prilagoditi onome što ga očekuje. Pamćenje je selektivne prirode, ali teško je sjetiti se jesu li se ikad u finalu domaćeg Kupa na klupama sudarila dva bolja trenera od Bjelice i Bišćana. 

Dinamo iz gužve u gužvu

Rijeka se od samog starta postavila u vrlo konzervativnu 5-4-1 formaciju. Pritom su bočni vezni igrači igrali prilično usko kako bi blokirali pas prema visoko postavljenim Ademiju i Olmu u međuprostoru, dok su Dinamovim bekovima ostavili nešto više prostora. Problem Dinama u napadanju takvog bloka bio je prije svega geometrijski - Ademi i Olmo nisu mogli primiti loptu i nisu zahtijevali naročitu dodatnu pažnju Rijekinih stopera te su samo bespotrebno dovlačili višak braniča u te zone, čime su zagušili većinu svojih opcija u zadnjoj trećini.

Drugi problem bio je slaba i neefikasna suradnja Dinamovih krila i bekova. Desno je Atiemwen većinu vremena proveo na aut-liniji, čime je blokirao Stojanoviću mogućnost da iz drugog plana napadne dubinu po širini terena. S druge strane, Oršić je taj prostor Rrahmaniju otvarao mnogo češće i bolje, ali Dinamov Kosovar jednostavno nema ofenzivni repertoar koji bi zabrinuo Riječane. Konačno, takva postavka s puno igrača unutar suparničkog bloka ostavila je Dinamo na samo jednom igraču - Šunjiću, koji je mogao nakon povratne lopte promijeniti stranu i time pokušati uloviti Rijeku u raskoraku. Ovako je Dinamova lopta u napadu presporo dolazila do bekova ili krila koja bi u suradnji s Olmom ili Ademijem u brzom trokutu tražila višak. Rijeka je tri poteza unaprijed znala s koje strane će Dinamo pokušati napasti.

Nemogućnost efikasnog resetiranja napada za koji je zaslužna i kompaktna Rijeka, ali i "povratni pressing" njenih krila i napadača, tjerali su Dinamo da okomice gura vrlo rano, da pokušava što više driblinga i da što prije nastoji završiti akciju - a to je na ovako malom prostoru efikasno kao i probijanje zida glavom. Postavlja se pitanje na koji je način Dinamo htio ostvariti višak ako je znao što ga očekuje? Zašto priliku na lijevom boku nije dobio ofenzivno bolji Leovac? Zašto na desnom krilu nije startao Hajrović koji bi zbog toga što je lijevak mogao puno lakše doći do pozicije za šut jednom kada uđe u sredinu? U nastavku će Bjelica donijeti nekoliko dobrih odluka i promijeniti tijek utakmice, ali Plavi su pružili premalo u prvom dijelu. A po postavci na terenu, nisu ni mogli puno više. 

Rijekini golovi su slučajni, ali Bišćanova karijera nije

Pri objektivnom analiziranju Dinamovih nedostataka u prvom dijelu, reći da je to razlog zašto je gubio 0:2 bilo bi maliciozno nabacivanje argumenata u krivom kontekstu samo kako bi ga se popljuvalo. Prva dva gola osvajača plod su slučajnosti, izoliranih incidenata koji su u potpunosti van zamisli jednog ili drugog trenera, faktor x u sportu protiv kojeg se najčešće ne može puno toga napraviti. Ali Igor Bišćan je točno takvu utakmicu htio i nadao joj se. Utakmicu u kojoj će u potpunosti zatvoriti suparniku sve opcije i nadati se da će, zahvaljujući Dinamovoj greški ili otvorenom prostoru u kontranapadu, zabiti jednu od ne prevelikog broja situacija koje će tako dobiti. S obzirom na to da su mu dvije najkvalitetnije poluge u veznom i prednjem dijelu momčadi dvije odbačene Dinamove karike, i s obzirom na ogromnu razliku u budžetu i kvaliteti ovih ekipa, takav pristup bio je sasvim logičan.

Bjelica ispravno odgovara, ali previše sili

Na poluvremenu je Bjelica povukao dva odlična poteza. Uveo je Gavranovića i Leovca umjesto Rrahmanija i Atiemwena, čime je prešao na klasični 4-4-2 sustav, s izrazito visoko postavljenim bekovima. U takvoj postavci Gavranović i Petković zaokupili su Rijekine stopere, što je bočne igrače ostavljalo izloženijima nego dosad. Ademi i Šunjić na povratnoj lopti bili su i dobra brana protiv kontranapada, kao i dodatni igrač u dubini koji može okrenuti stranu. Zbog toga što su bili prilično usko postavljeni nastojeći braniti ulaske Oršića i Olma u sredinu, Halilović i Kvržić nisu uspijevali dovoljno brzo izaći i zatvoriti Leovca i Stojanovića koji su se de facto pretvorili u dodatna krila i Dinamo je konačno imao čiste koridore i ventile za izlaz u zadnjoj trećini terena. Pri tome se oslonio na velik volumen napada i hrpu centaršuteva, ali s obzirom na dva napadača i dva krila koja su zatvarala takve lopte, takav pristup bio je i logičan. Konačno, taj pristup, uz veliku pogrešku Batinića, skoro je vratio Dinamo u susret i Bjelica je apsolutno ispravno pročitao utakmicu na poluvremenu.

Ono što se činilo bespotrebnim je uvođenje Hajrovića umjesto stopera u zadnjih 10 minuta. Dinamo je dobio igrača viška bez naročite koristi koji je samo radio gužvu tamo gdje su dotad puno lakše prolazili. Istovremeno je izgubio bitno na obrambenoj stabilnosti i Rijeka je lakše i češće izlazila iz bloka, što je rezultiralo Kvržićevim golom, jednim od najljepših u povijesti finala. Petnaest minuta u onakvom Dinamovom naletu sasvim je dovoljno za izjednačenje, a tom izmjenom Modri su izgubili momentum koji je bio u potpunosti na njihovoj strani. 

Iako je pred nama zadnje prvenstveno kolo, ovo je bilo svojevrsno zaključenje ovogodišnjeg izdanja domaćeg prvoligaškog nogometa. Bjelica je za Modre ostvario sezonu iz snova - uvjerljivo i premoćno osvojeno prvenstvo uz najbolji rezultat u posljednjih 50 godina veliki su uspjeh trenera od kojeg Hrvatska s pravom očekuje velike stvari. S druge strane, Bišćan je iz kadra koji ima na raspolaganju izvukao maksimum. Osvojen Kup i drugo mjesto nešto je što bi svaki navijač Rijeke prije sezone bez razmišljanja potpisao, s obzirom na to da su mnogo sličniji po ulaganjima Osijeku i Hajduku nego Dinamu. Ako se problem koji Armada s njim ima izgladi i ako mu Mišković omogući da barem malo osnaži kadar, Rijeka bi nakon Keka ponovno mogla imati trenera za velike stvari. 

>>> Pogledajte kako je Rijeka noćas dočekala šampione, naša kamera bila je tamo.