HRVATSKI sport u posljednjim je godinama dobio još jednu neobičnu, ali izuzetno atraktivnu disciplinu - utrke stepenicama po neboderima. Dok su se generacije navikavale na atletske staze, dvorane i planinske staze, nova scena rađa se u stubištima poslovnih tornjeva od Zagreba do New Yorka.

Na čelu te male, ali uporne hrvatske zajednice stoji 36-godišnja Tea Faber, atletičarka iz Atletskog kluba Fit iz Zaprešića, koja je u 2025. godini postala deveterostruka prvakinja Hrvatske. Faber je jedna od najboljih svjetskih penjačica po stepenicama, višestruka pobjednica međunarodnih "tower running" utrka i zaštitno lice ovog sporta u Hrvatskoj.

S Teom smo razgovarali nakon još jedne velike pobjede u Kini i naslova pobjednice Svjetske lige i potvrde statusa najbolje u svijetu u penjanju po stepenicama te utrke Zagrepčanka koja je održana protekle subote. Faber je tamo postavila novi hrvatski rekord, što je samo kruna spektakularne sezone.

Ispričala nam je kako spaja trčanje dugih pruga u dvorani, kros i trčanje po neboderima i objasnila razlike u pripremi za pojedine utrke. Približila nam je ovaj, široj masi, nepoznat sport i dočarala njegovu popularnost u azijskim zemljama.

Ove godine postali ste deveterostruka prvakinja Hrvatske. Možete li za početak bez šalabahtera nabrojati u kojim sve disciplinama?

Mogu, mogu, haha. Najprije na 3000 i 5000 metara u dvorani, nakon toga na otvorenom 10.000 metara, u jednosatnom trčanju u krug, polumaratonu, planinskom trčanju na kratke staze, 3000 metara zapreke pa onda u jesenskom dijelu sezone u maratonu i krosu. Na 10 kilometara na cesti bila sam druga. Tako da sam osvojila 10 medalja i devet zlatnih.

Koja je disciplina bila najteža za osvojiti? Gdje je konkurencija bila najjača?

Svaka disciplina je teška, ima cura koje grizu i koje su me lovile, ali maraton je maraton. Najdulja utrka, najviše toga može krenuti u neočekivanom smjeru i najteži je za predvidjeti.

Atletičari se gotovo u pravilu specijaliziraju bilo za sprint, srednje ili duge pruge, no vi svaštarite. Kako ste se za to odlučili?

Imam godina koliko imam, ali u atletici sam dosta kratko. Od kraja 2017. godine sam krenula na utrke, a planski treniram od kraja 2018. Friško sam u tome i jednostavno uživam u trčanju, utrkama i natjecanjima. Sve mi je zanimljivo i sve volim pa zbog toga sve i trčim. Uživam u tome i to mi je način života.

Kako izgleda vaš tjedni trening plan?

Većinom treniram na cesti. Što sam u boljoj formi za cestovne utrke, onda su mi rezultati bolji u svemu.

Koliko tenisica potrošite u jednoj sezoni s obzirom na toliko utrka?

Nisam točno brojala, ali jedne tenisice koristim 400-500 kilometara pa ih onda mijenjam. Možemo reći da bih ih trebala mijenjati jednom mjesečno.

Nedavno ste se iz Kine vratili kao pobjednica Svjetske lige u penjanju stepenicama i trenutačno ste najbolja na svijetu u toj disciplini. Kako je bilo u Šangaju?

Ovo mi je bio drugi odlazak u Šangaj, nakon što sam prošle godine prvi put odradila prvu veliku utrku. Tada sam došla onako, bezveze, i pobijedila pa sam se odlučila ozbiljnije baviti time.

U penjanju stepenicama postoji 200-tinjak utrka diljem svijeta, a 15-ak njih je iz više kategorije i donosi više bodova. Ja sam nastupila na njih osam u 2025. i u svakoj sam pobijedila. Slavila sam u Šenženu, Taipehu, Šangaju, Dubaiju, Beču, Benidormu i dvaput u Varšavi i trenutno zauzimam prvo mjesto na svjetskoj rang-listi.

Što se konkretno tiče te utrke u Šangaju, to je zadnja utrka sezone i ona donosi najviše bodova. Pobijedila sam drugu godinu zaredom i imala sam 19 sekundi bolje vrijeme nego prošle godine. Time sam osvojila Tour za ovu godinu.

Zgrada u Šangaju je treća najviša zgrada na svijetu, a ujedno i najdulja utrka. Radi se o 3398 stepenica, 119 katova i 552 metra visine. U cilj sam ušla nakon 21 minute i sedam sekundi.

Kako ste uopće otkrili trčanje po stepenicama?

Krajem 2017. godine trčala sam tu Zagrepčanku i to mi je bila jedna od prvih utrka. Sasvim slučajno sam došla na utrku i pobijedila. Prije toga nisam znala za "tower running". Dosad sam šest puta trčala Zagrepčanku i pet puta pobijedila. Uz to sam bila i u Sarajevu, u Avaz tornju, gdje sam četiri puta bila pobjednica.

Nakon tih rezultata su mi Ivan Vuletić, hrvatski atletičar koji se time bavi, i par Malezijaca koji su došli na utrku u Hrvatsku rekli da stvarno trčim dobra vremena i pitali me zašto ne bih probala malo jače utrke kako bih vidjela kako ću to otrčati.

Zato sam prošle godine sasvim slučajno otišla u Šangaj. Sezona je bila gotova i odlučila sam se okušati s "velikim curama" u tome.

Kako se spremate za natjecanja? Postoje li u Hrvatskoj zgrade koje mogu simulirati takve uvjete?

Nema. Najviša zgrada u Zagrebu nema više od 25 katova, a mislim da je najviša zgrada u Hrvatskoj ona u Splitu na 29-30 katova. To je nemoguće usporediti sa 119 katova. Zbog toga sam ponosna na sebe jer mogu predstavljati Hrvatsku, tako malu zemlju, i doći među natjecateljice iz Kine i Malezije gdje je normalno stanovati u zgradi na 50 katova. I ne samo nositi se s njima, već ih pobjeđivati.

Kakva je popularnost tog sporta?

U Šangaju je bilo preko 3500 natjecatelja. Utrka je počela u 9 ujutro, najprije muškarci pa žene. Startala sam oko 9:15 i sve je trajalo do 16 sati. Iza 16 je bilo proglašenje pobjednika. Cijeli dan traje utrka, start je kronometarski, svakih 15-30 sekundi starta jedan natjecatelj. U stubištu se trkači prestižu, ali start nije masovni.

Što je teže, trčanje 42 kilometra po asfaltu ili 20-ak minuta u neboderu?

Svaka disciplina ima svoje. Ako gledamo cestovne utrke na 5 kilometara, tu je intenzitet jači. Maraton dugo traje, puno toga može krenuti u neželjenom pravcu. Što se tiče opterećenja na stepenicama, tu tijelo dođe do takve iznemoglosti da mišići gore. Listovi i kvadricepsi doslovce gore.

Cestovne utrke su teže za glavu i za puls jer duže traju, a utrke u neboderu su kraće, no tijelo je konstantno u crvenom i cijelo vrijeme je patnja.

Znamo da ste se prije atletike bavili tenisom i to na profesionalnoj razini. Kako su izgledali vaši sportski počeci?

Od malena sam bila dijete koje je bilo na igralištu. Voljela sam loptu od malena, uvijek sam se igrala. S 10 godina sam počela igrati tenis što je isto tako pomalo kasno jer djeca već s 4-5 godina kreću. Sport živim od malena i mogu reći da to radim sa srcem i to živim.

U juniorskoj kategoriji do 16 godina počela sam postizati dosta dobre rezultate na razini Hrvatske. Bila sam među najboljima u svom godištu. Polako sam krenula s nastupima na Futuresima koje sam stalno igrala uz pokoji odlazak na Challenger.

Došla sam do 858. pozicije na WTA ljestvici, što mi je najbolji renking karijere u pojedinačnoj konkurenciji, odnosno do 717. mjesta u parovima. 2017. godine počela sam se paralelno baviti i atletikom, a onda mi se dogodio prijelom ruke. Tada sam se više posvetila atletici.

Nakon toga je došao i COVID. Bilo je puno manje turnira, izgubila sam puno bodova i nisam mogla putovati zbog epidemije. Također, i zbog financija sam se posvetila samo atletici. To je bila prekretnica.

Igrali ste tenis dugo godina. Jeste li se možda susreli s nekim tenisačicama koje su sada ili prije bile u vrhu? Možda i s nekom poznatom Hrvaticom?

Igrala sam protiv Pliškove, Jekaterine Aleksandrove, Ane Bogdan, sve top 20, 30 igračice. Što se hrvatskih tenisačica tiče, poznajem Petru Martić, Tenu Lukas, Marijanu Dražić, Anu Savić i Niku Ožegović. Niz godina sam igrala Futurese pa ih znam s turnira.

Igrali ste čak i dvaput u Džibutiju. Kako je tamo turnir organiziran, imate li kakvu anegdotu za podijeliti?

Prije svega jako čudno. Najviše su me iznenadile cijene tamo, koliko je siromašna država, a koliko visoke cijene imaju. To je sigurno jedna od najsiromašnijih država koje sam posjetila. Iako se na ljudima zaista vidi to siromaštvo, toliko su nam lijepo priredili otvaranje turnira. Bili su u svojim nošnjama i s bubnjevima. Puni su pozitivne energije. Novčano su siromašni, ali duhom su vedri i puni života.

Vratimo se opet na atletiku. Kako izgleda vaš financijski plan svake sezone? Imate li sponzore i tko vam pomaže?

Nažalost, nemam sponzore. Uz to što treniram, paralelno i radim. Na sreću, sva daleka putovanja sam uspjela pokriti jer sam bila u Top 3. Imala sam sreće jer da nisam bila među tri najbolje, ne bih si pokrila troškove. Imam jako veliku podršku obitelji i Atletskog kluba Fit iz Zaprešića za koji trčim. Općenito su mi roditelji i brat najveća podrška u svemu.

U Hrvatskoj "tower running" nije uopće popularan za razliku od istočnjačkih država poput Japana, Kine i Malezije gdje najbolji žive samo od toga. Imaju sponzore i samo se time bave.

Jeste li možda razmišljali o selidbi u Aziju s obzirom na takve uvjete i vaše rezultate?

Nisam, ne. Koliko god je teško, ponosna sam što mogu predstavljati Hrvatsku. Tu sam rođena i jednostavno odavde sam i ne bih to mijenjala.

Svaka čast. Godina 2025. bila je spektakularna za vas. Koji su glavni ciljevi za 2026., možda 10 naslova prvakinje Hrvatske?

Teško, teško haha. Ne znam je li to ikad ikome uspjelo i je li uopće moguće ponoviti ovo što sam napravila u 2025. Realna sam, dat ću sve od sebe, trenirati što je više moguće. Nadam se da ću prvenstveno biti zdrava jer je to preduvjet za sve.

Što se tiče "tower runninga", željela bih zadržati prvo mjesto na ljestvici i ponovno osvojiti Tour. Još uvijek se ne zna hoće li se iduće godine održati Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Ako bude održano, cilj je svakako to osvojiti i postati baš svjetska prvakinja.