PRIJE šest godina Šveđanin Jens Andersson napustio je mjesto sportskog direktora Hajduka. U klub ga je dovela garnitura predsjednika Marina Brbića, ali Andersson je iznenada otišao iz Splita nakon svega četiri mjeseca.

Na press konferenciji vodstvo kluba tada je objavilo da Šveđanin odlazi zbog obiteljskih razloga.

Andersson je prije dva dana gostovao u podcastu švedskog novinara Olofa Lundha i otvoreno progovorio o periodu provedenom u Hajduku.

"Imao sam problema zbog kulturoloških razlika. Imao sam tajnicu koja mi je kuhala kavu svaki put kad sam poželio. Na takvu vrstu hijerarhije nisam naviknut. Zamolio sam predsjednika da kavu kuham sam, ali on mi je odgovorio kako bi se gospođa mogla uvrijediti i protumačiti da sam nezadovoljan njezinom kavom. Nisam to mogao razumjeti i morao sam životne vrijednosti u koje vjerujem ostaviti po strani", započeo je Andersson razgovor o Hajduku.

Novinar ga je pitao kakva je stvarna situacija u hrvatskom nogometu, koliki je utjecaj politike, navijača i sumnjivih tijekova novca. 

"Prednost je kad ste stranac i ne razumijete jezik, to vas na jedan način drži izvan političkih priča. Pričali su mi što se događa, ali to nije imalo utjecaja na mene. Mnogi ljudi mojih godina iz Hrvatske prošli su rat ili su na neki način proživjeli strahote. U to vrijeme raspada bivše Jugoslavije bilo je važno izvući se. Nakon rata došao je period korupcije. Razumio sam širu sliku, ali to nije utjecalo na moj posao. 

Na pitanje zašto je otišao, Andersson je odgovorio:

"Zbog nekoliko faktora. Moja obitelj nije se mogla preseliti u Split jer ne postoje škole na engleskom jeziku za našu djecu, tada staru sedam i jedanaest godina. Također, postalo je preopasno."

"Pištolji su bili dovoljan znak" 

Kada ga je novinar zatražio da pojasni s kakvim se opasnostima susretao, Andersson je progovorio o mafijaškim poveznicama unutar hrvatskog nogometa.

"Razne mreže u Hrvatskoj su povezane s nogometnim klubovima. Nije prošlo dugo vremena do mog prvog susreta s jednim takvim klanom. Nudili su mi novac ispod stola da sklopimo dogovor, odbio sam. Kako je vrijeme prolazilo, odbijao sam i druge klanove i počeo sam razmišljati o tom za koga zapravo radim. To nije dobra situacija. Nisu mi prijetili, ali završio sam jednom prilikom u restoranu na pregovorima, a ljudi s kojima sam pregovarao bili su naoružani. To je bio dovoljan znak, normalno je da se čovjek zapita treba li osjećati strah i razmisli o budućnosti."