BLANKA VLAŠIĆ u emotivnom razgovoru za Dnevnik Nove TV prisjetila se svojih nastupa na Olimpijskim igrama.

Mnogi su je očekivali na postolju u Ateni 2004., ali zdravstveni su problemi tada bili preveliki.

"To je bila godina kad sam skočila 2.03 natjecanje prije odlaska u Antenu. Ljudi su me već vidjeli s medaljom oko vrata. Nekako sam ušla u finale, ali raspala sam se u kvalifikacijama. Već tada mi je štitnjača počela raditi neregularno i sve je palo u vodu, a tada je i počela moja hipohondrija jer sam se nakon toga prije svakog velikog natjecanja izolirala kako se ne bih zarazila nekom bolešću", priča Blanka o Ateni.

U Pekingu je uzela srebro s preskočenih 2.05 metara iz drugog pokušaja. Belgijanka Tia Hellebaut preskočila je jednako, ali iz prve i uzela zlato.

"Peking će mi uvijek ostati težak. Krivo mi je kad se kaže da je to bio neuspjeh jer on to realno nije. To je najjače finale Olimpijskih igara u povijesti ženskog skoka u vis. Pitanje je hoće li se ikad više dogoditi da 2.05 ne bude dovoljno za zlato. Tad sam bila u formi života i bila sam tako blizu. Tu večer nisam spavala, zaspala sam tek u pet ujutro, suze su mi presušile. Bila sam svjesna da ne mogu znati što će biti za četiri godine i hoću li ikad više imati priliku osvojiti olimpijsko zlato", rekla je.

Olimpijske je igre u Londonu propustila zbog ozljede Ahilove tetive, da bi u Riju 2016. senzacionalno uzela broncu.

"Rio mi je bio najposebnije natjecanje s ljudske strane. Kad se natječem, volim se natjecati na razini svojih najboljih mogućnosti. Osvojiti medalju sa skromnih 197 je iznimka, ali ja sam tamo došla povrijeđena, doslovno s jednom nogom, a da ne govorim o psihološkoj prilagodbi. Išla sam na Igre kao potpuni autsajder. Trebam ući u avion i dobijem napad panike jer moje tijelo zna da idem tamo za što nisam spremna", emotivno će Blanka.

Te su joj Olimpijske igre bilo zadnje natjecanje karijere.

"Da sam znala da je to moje zadnje natjecanje i da sam zadnji put uzela hrvatsku zastavu u ruke, vjerojatno bih to drugačije doživjela. U tom mi je trenutku bilo drago samo da ne moram više skakati u takvoj boli. Rekla sam svom treneru Bojanu da mi ne dopusti da više skačem u takvim okolnostima jer je to užasno stresno. Sport mi je tu izgubio svoju draž i to je dovelo do odluke o kraju karijere", zaključila je.