ZVONIMIR BOBAN, predsjednik Dinama, dao je intervju HRT-ovom novinaru i uredniku Vikiju Ivanoviću. Prvi mu je to razgovor za hrvatske medije otkako je postao predsjednik Dinama, ne računajući veliki intervju za klupsku stranicu. Intervju stiže usred Dinamove krize i samo dvije pobjede u posljednjih sedam utakmica u svim natjecanjima.

Podsjetimo, Dinamo nakon 13 kola SuperSport HNL-a zaostaje četiri boda za Hajdukom, a u zadnje četiri utakmice u svim natjecanjima doživio je tri poraza. U prvenstvu je gubio na gostovanjima kod Vukovara i Istre, dok ga je na Maksimiru u Europa ligi Celta Vigo svladala s čak 3:0.

Ostaje li Kovačević trener Dinama?

Normalno da ostaje trener. Cijela priča oko trenera je nova koliko god je ljudi doživljavali kao nešto što dugo traje. Danas je toliko buke, zagađen je eter pa imam osjećaj da je tu 13 godina, a ne 3-4 mjeseca. Rekao sam da ćemo imati puno oscilacija, otišlo je 24 igrača, došlo 18 novih. Ponovit ću da nam treba vrijeme, ne možemo ga kupiti. On je najbolji sudac.

Kovačević, igrači, klub i ja imamo svoju odgovornost. Prerano je za ocjene. Ovo je prva kriza i nogometni kibici htjeli bi nekog baciti niz stepenice, a prvi je trener. Prošle sezone smo imali četiri trenera, a to je bilo nekonzistentno i neozbiljno.

O sastanku igrača.

Ja stvarno moram biti informiran, ljudi me informiraju, ne mogu sve čitati, ne želim sve čitati i ne želim si zagađivati svakodnevicu. Pitanje je tko to piše. Pitanje je tko su ti ljudi koji pišu, zašto pišu, imaju li interes koji pišu, a ima puno ljudi koji normalno istu stvar pitaju, koji su dobronamjerni, koji jednostavno žele dobro Dinamu, žele dobro generalno i nogometu, i hrvatskom nogometu. Tako da nekad moramo odvojiti neke od nekih, ali generalno imaju pravo ljudi komentirati, imaju pravo kritizirati. To je jasno, ali ispada nekad da su oni više u svlačionici nego sami igrači.

Isto tako znači da su ih svjesni i da su imali snage suočiti se s njima i da su napravili jedan ozbiljan sastanak. Bio sam igrač, znam kako to ide, bio sam kapetan, pa sam sazivao sastanke kad je bio problem s trenerom ili kad igrači imaju osjećaj da je problem s trenerom. Oni su jednostavno rekli da žele između sebe raščistiti neke stvari. Farsa je velika da u velikim klubovima postoji momčadska atmosfera, da svi su prijatelji, pa ne mogu biti.

Igrao sam u Milanu, igrao sam u reprezentaciji. Mi smo u reprezentaciji imali pet grupa, svaki su svoje igrali. Oni su igrali briškulu, mi smo igrali belu, oni su igrali remi, oni su se kockali navečer u casinu, a netko je radio neke druge stvari ili čitao knjige. Ali onda si na terenu pravi, jer tamo postoji viši interes. Interes u tom slučaju hrvatske reprezentacije, a u ovom slučaju Dinamo, u trećem slučaju Hajduka ili ne znam kojeg kluba. To je bitno, vratiti tu energiju koja se malo pogubila.

Ima li Kovačević karizmu da preokrene situaciju?

Generalno, kad razmišljaš o karizmi, razmišljaš o nekome tko komunicira briljantno, tko ti daje ideju nekakve super sigurnosti, koji govori nekakve velike fraze, ima neke velike poze, pa svi se zaljubljuju u njega, kasnije ga normalno razapnu i proklinju, to je tako kad si na javnim pozicijama. Moraš znati da je to tako.

Mario Kovačević je puno jači čovjek nego što ljudi pretpostavljaju. On ima iznimnu snagu, puno veću nego što to ljudi mogu primijetiti. I to je nekad problem komunikacije. Mario je prošao svašta u životu. Pobjeđivao je sa skoro svim momčadima u kojima je bio. To su isto tako ljudi.

To su isto tako neki odnosi s ljudima. Svi su odnosi s ljudima isti. Bio igrač Dinama ili igrač Varaždina ili Slaven Belupa, gdje je trenirao prije. Jasno je da je Dinamo nešto drugo i da još uvijek i on uči stvari i da svi smo mi pogriješili u ovom procesu do sada, jasno da jesmo, i uprava, i igrači, i trener, negdje jesmo jer nije sve idealno.

Kakva je situacija u svlačionici?

Postoje jednostavno neki principi funkcioniranja u nogometu koje treba respektirati, koji su tu oduvijek. Primjerice Dinamo 1982. godine. Pitajte kako su se voljeli Mustedanagić i Bručić, a onda su na terenu umirali jedan za drugoga.

Koliko smo se puta potukli u svlačionici u naše vrijeme, pa smo funkcionirali sjajno. To nema veze. U jednom trenutku kada odeš na teren, onda moraš biti momčad. I sve to zaboraviš što god je. To je ono što mora postojati. Ovo je Dinamo i polu stvari se ne podnose. A taj dio je opće neizbježan.

Uvijek će biti njih sedam, osam koji će biti nezadovoljni, ali bitno je da su mi u redu kad uđu. Baš me briga što su nezadovoljni, pa moraju biti nezadovoljni. Odgovoran profesionalac je takav. Čovjek koji ima ambicije mora biti nezadovoljan ako ne igra. Ako je on sretan da ne igra, pa super, odi negdje drugdje.

Kriza rezultata?

Nisam ni ja očekivao da će to tako ići, ali dečki su dali vjerojatno 120 posto. Iscrpljenost odnosi danak i mentalnoj i fizičkoj energiji kroz neko vrijeme i to nam se sada dogodilo. Neki procesi integracije šireg kadra mogli su se dogoditi malo prije. Mario nije imao iskustva i svjestan sam da se možda u tome moglo nešto bolje napraviti. No, sve je u redu.

Planirate li što mijenjati na zimu?

Neće biti toliko aktivan prijelazni rok. Već je bio sulud ovaj koji smo napravili u ljeto. Kažu da je Dinamo strašno potrošio. Potrošili smo na 18 igrača, otišlo 24, 17.5 milijuna. To je 70 posto Baturininog transfera.

Znači, za 70 posto transfera od igrača koji nažalost jednostavno nije više mogao biti tu i htio je otići, iako smo ga molili da možda još godinu ostane. računam da bi mu to puno značilo, ali u redu, za 70 posto jednog igrača mi smo u principu dobili 18 novih.

Slijede Varaždin, Lille, pa ubrzo i Hajduk.

To ja znam. Mi smo evidentno u jednoj prvoj ozbiljnijoj krizi i treba biti jak, treba imati snage, karaktera, izboriti se, vratiti se na onaj put na kojem smo bili. Vidjet ćemo što će se dogoditi. Nadam se da će ovo biti već veliki preokret i sjećat ćemo se ove krize, ako Bog da, po dobru koja nas je ojačala.