ON I NJEGOV nogomet.

Tako jednostavan i tako poseban, tako jedinstven i drugačiji.

Sve to bogatstvo Modrićevih nogometnih intuicija i navodno jednostavnih rješenja, poteklo je iz jedinog izvora s kojeg takvo što i može poteći - iz izvora najnogometnijeg broja, iz izvora broja 10. Paradoks je taj da ga on u vrhunskom profesionalnom nogometu nije igrao, ali se kao desetka rodio, kao takav se stvarao - i kao takav se bilježio.

Stvarati tamo gdje je najteže, u onim uskim klancima i brzacima sredine terena, tamo gdje se sve događa i osjeća drugačije - gdje se igra nadahnjuje i usmjerava.

U odricanju, u ambiciji koja se davno odrekla svog ja da bi ga stostruko vratila kroz mi, taj jedini put koji vodi velikome, Modrić je odrađivao lako. Začudno lako. I sve te nove preinake, taktičke tendencije i pametovanja što su udaljavali desetku iz njega, a i iz nogometa, brzo je pretvarao u svoje prednosti, u svoj razvoj. Sva ta poništavanja sebe da bi izgradio boljeg Modrića odradio je brzo i uvjerljivo, bez sumnje u svoj nogometni put - i to je njegova najveća pobjeda.

Jasno, za takvo što trebaš imati izniman karakter, veliku vjeru u sebe i fanatičnu radnu ćud. Nemam sumnje da je te vrijednosti baštinio sirotinjsko-kamenjarskim djetinjstvom, te uz veliku brigu njegove skromne radničke obitelji.

Istina je da Modrić nije bio playmaker poput Xavija, nije imao jedan na jedan mekoću Inieste, ni Pirlovu veliku arhitekturu, ali opet je imao sve to na svoj način.

Ne, nisam napisao da je bio rođeni lider, takvog ga nisam osjetio, ali da je kroz igru i primjer vodio - vodio je. I igrače i momčad i, ono što je najbitnije, navijače nogometnih momčadi. Bilo u Dinamu, Kraljevskom klubu ili hrvatskoj reprezentaciji, uvijek je uspijevao biti Modrić. Dvije su slike moćni opis tog pristupa.

Njegovo, s njegovim i naše, Svjetsko prvenstvo 2018. i povijesni pothvat, svjedoče nam i daju baš takvog kapetana. Onoga koji se na totalnom izmaku snaga, u posljednjim sekundama produžetaka, kroz preguste Ruse, probija u trku od centra do šesnaesterca, ne bi li poslao jasnu poruku - poruku potpunog davanja. Poruku pobjede i pristupa. Poruku vrijednosti. Druga je scena iz finala Lige prvaka protiv Juvea kada nakon dominantnog drugog poluvremena zadnjom snagom volje i znanja, s linije zavrće loptu Ronaldu za gol...

I ta poruka je prava zastava čovjeka Luke Modrića.

Kad smo kod čovjeka, Luka je spletom okolnosti imao svoje Scile i Haribde, i platio ih je nemirom i odrastanjem, platio ih je jer ih je trebao platiti, ali to ga je učinilo jačim i boljim - Čovjekom i Igračem...

Pri kraju ovog pisma, tražim one riječi za koje vjerujem da ga najbolje opisuju: skromni genije. 

Biti uzor takvom igraču moja je velika čast. Znati da je moj sin godinama odijevao njegov dres prije spavanja, trajna je uspomena poštovanja moje obitelji prema ovom čudesnom igraču i dragom biću. Poštovanja prema velikom svjetskom broju 10. 

* Zvonimir Boban napisao je pismo Luki kao predgovor za njegovu autobiografiju "Moja igra" 
* Knjiga je objavljena u Hermes nakladi, a može se kupiti u svim knjižarama, Spar i Interspar trgovinama te kioscima Tiska.