U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Tekst koji slijedi nije samo priča o njihovoj simbolici, već, stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali, nudi sažeti prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcija modernog doba.

Trgovina brazilom

Oblik križa na grbu reprezentacije podsjeća na Red križa, društva koje je, između ostalog, okupljalo brojne vješte geografe i moreplovce, pod čijim su simbolom prvi portugalski brodovi otkrili današnju obalu Brazila na prijelazu iz 15. u 16. st.  Sam pronalazak obale današnjeg Brazila izravna je posljedica nastojanja Portugala da raširi i stvori svoje kolonije u Aziji i Africi. U jednom od takvih putovanja, armada pod vodstvom Pedra Cabrala koji je izbjegavajući Gvinejski zaljev otplovio suviše u smjeru zapada, stigla je do obale Južne Amerike (1500). Već su ranije Sporazumom u Tordesillasu (1494.) između Portugala i Kastilje te dvije države ustanovile zone djelovanja u Novom svijetu prema meridijanu 1500 km udaljenom od Zelenortskih Otoka. Zemlje istočno od te linije su pripadale Portugalu, a zapadne Španjolskoj. Geografija je učinila da se novootkriveno Cabralovo područje nalazi istočno od spomenute linije, za razliku od ostatka američkih posjeda. Nakon otkrića, kolonija je ubrzo bila podijeljena na kapetanije.

Zeleni detalji u dresu proizlaze iz boje u nacionalnoj zastavi gdje ona, pak, simbolizira njegovo zelenilo šuma i polja. Upravo jednom od svojih prirodnih bogatstva država duguje i ime. Naime, portugalski posjed se prvotno nazivao Vera Cruz (Istinski križ), ali se ubrzo preimenovao u Brazil s obzirom na to da je češće bio zvan Terra de Brasil, a njegovi stanovnici Brazilcima, zbog golemih količina drveća brazil ili pernambuco. Portugalci su udaljena mjesta obično nazivali prema proizvodima kojima su trgovali. Tako su imena dobili otoci Madeira, Obala Melegueta, Obala Bjelokosti, Obala Zlata, Obala Robova i sl. Isto je bilo i s Brazilom. Korištenje brazila je bio glavni i često i jedini razlog europskih putovanja u Brazil tijekom 16. st. 

Najprepoznatljivije obilježje brazilskih dresova - žuta boja - simbolizira zlato, bogatstvo Brazila. Ono je otkriveno krajem 17. st. Zlatna groznica je ubrzala i izgradnju brazilskih naselja. Gradovi su počeli nicati u divljoj unutrašnjosti zemlje, što je utjecalo i na smanjenje broja stanovnika obalnih mjesta. Rudnici zlata su imali golem utjecaj na brazilsku privredu i donijeli toliko velike količine novca na jugoistok zemlje da je kolonijalna vlast prebacila svoje sjedište iz Salvadora (na sjeveroistoku) u Rio de Janeiro 1763. 

Habsburški kanarinci

Stoljeća zajedničke kulture i ekonomski čimbenici pomogli su integraciji regije, a portugalski jezik stvorio je poveznicu između stanovnika plantaža, stočara, rudara, robova (indijskih i afričkih), lovaca na robove i gradskih stanovnika, što je u konačnici učinilo da se razlikuju od svojih susjeda u španjolskim potkraljevstvima. 

Za razliku od simboličkih opisa, s povijesne strane gledišta zelena i žuta boja predstavljaju kuću Braganza (kralj) i Habsburg (kraljeva supruga), čiji su se predstavnici nalazili na tronu Brazila u trenutku proglašenja neovisnosti od kolonizacijske vlasti iz Lisabona (1822.). Po pitanju brazilske nezavisnosti, radilo se doslovno o slučaju gdje je manjina portugalskog porijekla preoblikovala portugalski kolonijalni posjed u nacionalnu državu europskog tipa s centraliziranom vladom, odnosno bio je to primjer preoblikovanja odvojenih kapetanija Portugalske Amerike, što su do tada politički i ekonomsko bile povezanije s Europom nego međusobno, u centraliziranu državu s nacionalnim identitetom. 

Nakon Napoleonovog zauzimanja Portugala (1807.), kraljevska obitelj i mnoštvo plemstva se preselilo u Brazil. Ranjivost Portugala je odmah iskoristila Velika Britanija koja je, zauzvrat za svoju vojnu pomoć protiv Francuza, utjecala na kralja da ukine portugalski monopol na brazilsku trgovinu i otvori luke svim prijateljskim državama (u prvom redu, naravno, Velikoj Britaniji) te da ukine zakone koji su zabranjivali brazilsku proizvodnju. 

Općenito, prva su tri desetljeća 19. st. u Južnoj Americi bila u znaku osamostaljivanja lokalnih kreolskih elita od Madrida. Proces brazilske nezavisnosti je započeo bijegom portugalske kraljevske obitelji od Napoleona u Brazil 1808. i uzdizanjem statusa Brazila unutar Portugalskog Carstva kada je cijela država dobila naziv Ujedinjeno kraljevstvo Portugala, Brazila i Algarvea. Pokret se nastavio u pravcu potpune nezavisnosti što se konačno i dogodilo 1822., kada je sin portugalskog kralja Pedro de Alcantara odbio zahtjev dvora za svojim povratkom u Lisabon. Iste godine proglašeno je Brazilsko carstvo. Ono će ostati u monarhijskom uređenju sve do formiranja prve republike 1889. godine. Pedro I. je postao prvi car Brazila (vl. 1822.-1831.).  

Sve po starom i nakon nezavisnosti

Brazilska neovisnost nije predstavljala slučaj u kojem se nova nacija oslobodila okova kolonijalne vlasti, nego se radilo o tome da je središte kolonijalne kontrole pomaknuto iz Lisabona u Rio, gdje su strukture dominacije ponovno bile razrađene u kontinuitetu s ranijim sustavom. Kolonija nije tada izrasla u nacionalnu državu. Više je bila riječ o procesu širenja kontrole Rija na ostale provincije kao svojevrsne kolonijalne privjeske. Osnivanje carstva bilo je samo način očuvanja postojećih društvenih struktura, ekonomskog sistema i kolonijalnog statusa. 

Međutim, Pedrova popularnost je ubrzo opala zbog izgubljenog Cisplatinskog rata kojim je Brazil izgubio područje na kojem će se nastati država Urugvaj (1825.-28.), zapošljavanjem mazombosa (brazilskih Kreola) na više uredske poslove, prekomjerne brige oko poslova u Portugalu, neuspjeha uvođenja djelotvornog zakonodavstva, i potpisanih sporazuma s Velikom Britanijom s kojim su ostale niske uvozne pristojbe te je obećano ukidanje ropstva. Bio je prisiljen abdicirati 1831. godine. Upravo je Pedrov odlazak, tj. povratak u Portugal, bio trenutak nastanka melodije današnje nacionalne himne budući da je prethodna bila djelo bivšeg omraženog kralja. Originalni stihovi će biti ubrzo odbačeni budući da su neprijateljski nastrojeni prema Portugalcima. Naime, uske političke veze tih dvaju država, kao i one ekonomske te kulturne, nastavile su se i nakon nezavisnosti. Povećalo se i doseljavanje Portugalaca u Brazil, koje će se nastaviti i tijekom 20. st. Stihovi današnje himne postat će službeni tek 1922., na stogodišnjicu osnutka Brazila.

Ropstvo kao dio svakodnevice i u 19. st.

Novi je kralj postao njegov sin Pedro II. (1831.-1889.). Boreći se za vlast u novoj domovini, jedan dio brazilske elite je zamišljao carstvo kao federaciju koju će činiti gotovo pa autonomne regije, dok je drugi dio mislio da će njihove ambicije biti najlakše zadovoljene u većoj političkoj zajednici koja bi njima samima pružila veću moć i status. Ova je politička borba bila potpuno nevažna običnom puku, obespravljenom ropstvom ili siromaštvom, čiji se status nije promijenio prvih pedesetak godina od promjene iz kolonije u nezavisnu državu. Za vođe nezavisnosti centralni autoritet je predstavljao sidro spasenja i sigurnosti. Vladajuću klasu su činili pretežito bijelci, potomci Europljana koji su činili manjinu ukupnog stanovništva koje je, s druge strane, bilo uvelike nezaposleno, siromašno i miješane rase.  

Tijekom postojanja carstva stvarna moć je ostala među velikim zemljoposjednicima koji su kontrolirali proizvodnju šećera, čineći elitnu klasu brazilskog društva bez ekonomskog premca u zemlji budući da je rudarstvo bilo u opadanju. Također, bili su veliki protivnici ukidanja ropstva o kojem se tada u svijetu naveliko pričalo. Proturobovska agitacija je u Brazilu počela šezdesetih godina 19. st. Iako se Pedro II. protivio ropstvu, istovremeno nije želio riskirati neprijateljstvo s vlasnicima robova. Sredinom 19. st. brazilske su elite, zbog mirnog postignuća nezavisnosti i relativne političke stabilnosti, smatrale sebe civiliziranim otokom, snažnije kulturno povezanim s Europom nego s ostatkom Južne Amerike. Ovaj se proces počeo mijenjati sa sve većim službenim i privatnim kontaktima brazilske i latinoameričke elite. Oni su, pak, uvjerili Brazilce da će sve dok ne budu napustili ropstvo biti okarakterizirani kao nazadni i divlji. Brazil je bio najveći uvoznik afričkih robova u novom svijetu i zadnja država koja je ukinula ropstvo (1888.), što će ubrzo utjecati i na pad Pedrove kraljevske vlasti.

Mit o rasnoj demokraciji

Plava boja kratkih hlačica, kao i rezervni dresovi, izvedeni su iz plave boje na nacionalnoj zastavi. Plavi kružni disk predstavlja noćno nebo Rija na dan kad je Brazil proglašen republikom 1889. Mnogi su pad monarhije pripisivali utjecaju odlučne vojske, slavnoj zemljišnoj aristokraciji i ogorčenju svećenstva. Međutim, najrelevantniji uzrok se može pronaći u tradicionalnim društvenim strukturama 19. st. i velikom jazu između elita u neofeudalnom selu s jedne strane i naprednog građanstva i plantažera kave s druge.

Pripadnici urbane srednje klase, vojska i plantažeri kave su smatrali kako monarhija pripada prošlim vremenima te da je ona previše privržena zemljoposjedničkoj eliti. Smatrali su kako republikansko uređenje više odgovara brazilskom prihvaćanju kapitalističkog sistema koji se sve više temeljio na proizvodnji kave i industrijskih proizvoda. 

Međutim, novi je politički sistem donio malo stvarne demokracije jer je samo određenoj zemljoposjedničkoj manjini bilo dozvoljeno glasanje, jer je lažiranje izbora bila učestala pojava i jer su regionalni politički šefovi bili imuni na kazne sve dok su podržavali predsjednika. Istovremeno s porastom društvenih promjena, na kraju 19. st. počela se u većoj mjeri konstruirati i brazilska nacija. I elite i novostvorena srednja klasa su povezivale stvaranje snažnijeg brazilskog nacionalnog osjećaja sa svjetskim priznanjem svoje države. 

Tzv. rasna demokracija je postala jezgra brazilskog nacionalnog identiteta, a ona je građena oko ideje o melting pot društvu i uspješnoj integraciji različitih rasa i kultura. Popis 1890. je ostavio kategorije bijela, crna i cabocla rasa nepromijenjenima dok je termin parda zamijenjen mesticima u koje su od sada bili uključeni i predstavnici domorodaca. Tijekom 20.st. intelektualci i većina brazilskog stanovništva bili su mišljenja da su stoljeća rasnog miješanja učinili naciju oslobođenom rasnih sukoba. Brazil je imao pogled na sebe kao na zemlju čiju građani svih boja kože žive u harmoniji s jednakim prilikama za napredovanje u društvu. Tipičan je Brazilac otada ponosno karakteriziran kao rasni mješanac smeđe boje kože (moreno/a). U stvarnosti, pak, rasna demokracija je bila mit, lažna ideologija, koja je služila očuvanju tradicionalne rasne hijerarhije. Rasne predrasude i diskriminacije prema crncima i pardosima su se nastavile, a velik je socioekonomski jaz odvajao te skupine od bijelaca. Da i ne spominjemo domorodačko stanovništvo koje je uvijek bilo marginalizirano, ako ne i u potpunosti isključeno.  

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

Literatura

Fernando Arenas.Utopias of Otherness: Nationhood and Subjectivity in Portugal and Brazil, Minneapolis: University of Minnesota Press, 2003.

''Brazil: The Forging of a Nation, 1798-1852. by RODERICK J. BARMAN. '' Review by NANCY M. FLOWERS. The LATIN AMERICAN ANTHROPOLOGY REVIEW 3(1) 27-28

Leone Campos de Sousa, Paulo Nascimento. ''Brazilian National Identity at a Crossroads: The Myth of Racial Democracy and the Development of Black Identity''. Int J Polit Cult Soc (2008) 19:129–143

Tracy Guzman ''Native and national in Brazil'', The University of North Carolina Press, 2013.

Mara Loveman.'' The Race to Progress: Census Taking and Nation Making in Brazil (1870–1920)''. Hispanic American Historical Review (2009) 89 (3), 435-470.

''Ori Preuss, Bridging the Island: Brazilians’ Views of Spanish America and Themselves, 1865–1912.''. Review by DOMINIKA WOZNIAK, Nations and Nationalism 21 (1), 2015, 187–202.

''Russell-Wood, A.J.R., From Colony to Nation: Essays on the Independence of Brazil''. Review by FRANK D. McCANN, JR. History: Reviews of New Books, 4:1, 16-17,

'' Brazil: History'',https://www.britannica.com/place/Brazil/History#ref286624

''Brazil: the coffe presidents'', https://www.britannica.com/place/Brazil/The-coffee-presidents

''Brazil: indenpendence'', https://www.britannica.com/place/Brazil/Independence

''Brazilian National Anthem'', https://en.wikipedia.org/wiki/Brazilian_National_Anthem

''Brazil: Agriculture and prospecting'', https://www.britannica.com/place/Brazil/Agriculture-and-prospecting

''Brazil: governers Jesuit and slaves'' https://www.britannica.com/place/Brazil/Royal-governors-Jesuits-and-slaves

''Flag of brazil'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Brazil

''National flag'', http://www.natalriograndedonorte.com/brazil-national-flag/

'Name of Brazil'', https://en.wikipedia.org/wiki/Name_of_Brazil

''national symbols'', http://www.brazil.org.za/national-symbols.html

''Portugal: house Aviz'', https://www.britannica.com/place/Portugal/The-house-of-Aviz-1383-1580#ref23767

''The collapse of the empire'', https://www.britannica.com/place/Brazil/The-collapse-of-the-empire