POVIJEST hrvatskog rukometa obilježena je sjajnim rezultatima. Dva zlata i jedna bronca na olimpijskim igrama, jedno zlato, tri srebra i jedna bronca na svjetskim prvenstvima te po tri srebra i tri bronce na europskim. No jednako tako ne smije se zaboraviti serija crnih rupa i katastrofalnih rezultata.

Odmah nakon olimpijskog zlata u Atlanti uslijedio je nagli pad u prosječnost koji je trajao punih sedam godina. Na svjetskim prvenstvima 1997., 1999. i 2001. Hrvatska je zauzimala 13, 10. i 9. mjesto. Na europskim prvenstvima u tom periodu rezultati su bili još porazniji.

Jedno osmo mjesto, jedno šesto i, kao kruna katastrofe, na Euru u Švedskoj 2002. Hrvatska s Petrom Metličićem i Ivanom Balićem bila je 16., zadnja u Europu. Čak iza jednog Izraela. Hrvatska se nije uspjela plasirati na Igre u Sydney i ostala je jedini pobjednik koji nije imao priliku braniti zlato. 

I u novije doba je bilo očajnih plasmana. Isti oni Poljaci koje je Hrvatska u Krakowu razvalila 14 razlike samo nekoliko mjeseci kasnije na Igrama u Riju rutinski su u četvrtfinalu izbacili Hrvatsku Željka Babića i Pere Metličića.

Posljednji baš loš rezultat dogodio se na Svjetskom prvenstvu u Egiptu prošle godine. Tek 15. mjesto, najgore u povijesti na svjetskim smotrama i drugo najgore iza onog Europskog prvenstva u Švedskoj 2002. godine.

Ipak, dojma smo da nikad nije bilo ni približno ovoliko tenzija, podignutih glasova, uvreda, omalovažavanja, pa čak i iživljavanja, kao nakon osmog mjesta na netom završenom Euru. Hrvatska je na turniru koji se po logici zdravog razuma nije ni trebao održati osvojila osmo mjesto.

Osmo mjesto je bliže realnosti nego podbačaju

Pobijedila je Ukrajinu, Srbiju i Island, koji je, da je bilo pravde i poštenja, trebao umjesto Francuske igrati u polufinalu, remizirala je s Nizozemskom, reprezentacijom koja joj je došla u utakmici za prestiž i izgubila je od Danske, Francuske i Crne Gore. Danci su utakmicu dobili sretno i spretno, a s Francuskom se Hrvatska držala do 46. minute, kad su joj isključena tri igrača.

Bilo bi nepošteno reći da su ta dva poraza katastrofe i da je u tim susretima Hrvatska rasprodavala svoj rukometni ugled. Jedini podbačaj je bila Crna Gora. S obzirom na sve okolnosti, na uvjete koji su vladali tijekom ovog Eura, na sastav kakav je izbornik Horvat imao na raspolaganju, a na koncu i na to kako se u Hrvatskoj rukomet tretira i koliko se u njega ulaže, dojma smo da je osmo mjesto puno bliže realnosti nego podbačaju.

No izbornik Horvat je nakon povratka kući doživio nešto što nije doživio niti jedan njegov prethodnik poslije puno lošijih plasmana. Cipelarenje i iživljavanje nad Horvatom u studiju RTL-a od strane tri proslavljena bivša reprezentativca debelo je prešlo granicu dobrog ukusa, a cijeli cirkus oko sukoba taština izbornika i Metličića nekoliko dana je zabavljao hrvatsku ne samo sportsku javnost. 

Dan nakon završetka Eura razgovarali smo s Linom Červarom i legendarnom smo trenera pitali zašto se dogodilo to što se dogodilo i zbog čega baš sada.

Kako komentirate napad svojih bivših igrača u studiju RTL-a na Hrvoja Horvata?

Sport je ogledalo našeg društva. Kakvo nam je društvo, takav nam je i sport. Samo prljavština, negativizam i podjele. Upravo zbog toga zaostajemo za drugima. Nigdje nisam čuo da građani društva koje je podijeljeno kao što je naše mogu imati kvalitetan život. Što se tiče te emisije za koju me pitate, slično je bilo i u vrijeme kad sam ja vodio Hrvatsku i osvajao medalje.

Ako nije bilo zlato, onda je Lino bio stavljen na stup srama. Srebra i bronce su bili nebitni, naši ljudi su tražili samo zlata. Takav stav prema sportu ocrtava karakter malih naroda koji sve svoje deficite pokušavaju izbrisati preko sporta. Dvostruki uzastopni prvaci svijeta Danci nisu prošli grupu prije dvije godine.

Što mislite je li se nakon toga kod njih događalo ovo što se danas događa kod nas? Jedan naš igrač koji je igrao u Francuskoj mi je rekao da se tamo nakon nekih neuspjeha, a bilo ih je, napravi kratka analiza i to je sve. U tim nacijama vrijedi pravilo da čim netko igra za reprezentaciju da samim tim vrijedi i to je jedino važno. U sportu se pobjeđuje i gubi, samo nama nedostaje sportske kulture.

Jeste li očekivali onakav napad Metličića na Horvata?

Nemojte se ljutiti, ali nikad neću riječ reći protiv nekog od mojih igrača. Trebamo se ponašati kulturno, ljudski i dostojanstveno razgovarati o nekim problemima ako ih ima, slušati jedni druge. Vjerujte, malo kulture nam ne bi nedostajalo. Tako sam učio svoje igrače da nikoga ne napadaju, posebice ne javno. Učio sam ih samo toleranciji i međusobnom uvažavanju. To je sve što ću reći na tu temu.

Mnogi su zamjerili Horvatu da nije bio transparenta i da je skrivao razloge zbog čega neki igrači nisu bili pozvani. Puno se toga držalo u tajnosti, izvan fokusa javnosti. Što vi mislite o tome?

Sasvim nepotrebno pitanje. To uopće nije važno. Zapamtite jednu stvar, nikad u kolektivnom sportu pojedinac ne smije biti važniji od tima. Vani je to normalno, samo kod nas nije. Naravno da će svi najbolji igrači opet igrati za Hrvatsku. To nikad nije ni bilo sporno, ali samo se kod nas stalno smišljaju neke urote.

Zašto paničarimo? Mislim da je ova luda situacija s koronom samo dobro došla onima kojima je virus očito prouzrokovao iznenadni napad inteligencije pa su eto sad postali stručnjaci u svemu. Moramo znati da posljednje dvije godine živimo i igramo u nenormalnim uvjetima. Lani se Svjetsko prvenstvo u Egiptu održalo u zadnji trenutak.

Pet reprezentacija je otpalo neposredno prije početka ili tijekom samog natjecanja. Je li i ovo prvenstvo bilo normalno? Ne samo nama nego svima su se igrači mijenjali kao na traci. Pogledajte što se Nijemcima dogodilo. O kakvoj mi tu regularnosti pričamo? Ovaj rezultat nije mjerilo vrijednosti hrvatske reprezentacije.

Prije dvije godine smo bili drugi. Pa nije vrag da smo u međuvremenu zaboravili igrati rukomet. Ponavljam, ovo što nam se događa nije zajebancija. Svaki dan umire po 50 ljudi u Hrvatskoj, a mi se prepiremo i svađamo zbog rukometa. Trebamo gledati što nam donosi novi dan, nastojati se čuvati i pri tome živjeti normalno. Ja na sve gledam kao optimist.

U slučaju da Savez smijeni Horvata, što nije nemoguće, mislite li kao koordinator svih selekcija da je vrijeme da pokušamo sa strancem? Taj se recept pokazao kao uspješan i u zemljama koje imaju dulju tradiciju rukometa od Hrvatske. Norvežanin Glen Solberg je Švedskoj sad donio zlato, Islanđanin Dagur Sigurdsson je Njemačku nakon puno sušnih godina 2016. odveo do europskog zlata, a i sad je Nijemcima Islanđanin na klupi, baš kao i Nizozemcima. Zašto mi ne pokušamo sa strancem, ako s domaćim trenerima u posljednje vrijeme ne prolazi?

Tko kaže da ne prolazi? Zašto bismo dovodili stranog trenera? Koliko su samo medalja osvojili naši, hrvatski treneri. Kljaić, Zovko, moja malenkost, Babić, Goluža... Koji su to treneri koje bismo mi sad trebali uvoziti? Sve što je strano je super, a sve što je naše ne valja ništa... Tako mi razmišljamo.

Spomenuli ste Solberga. Hoćete da vam kažem tko stvarno vodi Švedsku? Vode je Jim Gottfridsson i pomoćni trener Martin Boquist. Dok oni objašnjavaju kako se treba igrati, Solberg samo šeta po aut-liniji. Zamislite da sam ja to radio. Ionako su mi stalno govorili da mi netko drugi sastavlja momčad i kreira igru.

Ne trebaju nama nikakvi stranci. Vjerujem u našu djecu, u naše igrače i naše trenere. Trebamo proizvoditi i igrače i trenere. Da oni ostanu kući, da igraju kod nas, a ne da za nikakav novac kao neafirmirani igrači odlaze vani, prekidaju školovanje i onda se nakon kratkog vremena vraćaju doma, neispunjenih ambicija i uništenog obrazovanja.

Kod nas se ne cijeni institucija trenera. Trener je s djecom više od njihovih roditelja, on je pedagog i učitelj, ali to kod nas nikoga nije briga. Kod nas je institucija trenera banalizirana i marginalizirana. Pogledajte ovo sa sportskim mirovinama. Svaka čast sportašima, ali gdje su tu treneri? Nisu ti rezultati pali s neba. Pa vidite kako su ponizili jednog Antu Kostelića. To je sramota.