NIKAD nisam doživio Dinamo, barem ne onakav Dinamo za kojeg su me stariji navijači učili da treba biti. Oni koji samo zbog toga smatraju da ovaj tekst nema nikakvu vrijednost ni iz povijesne ni emocionalne perspektive, apsolutno su u pravu i vrijeme je da stisnu X u gornjem desnom kutu. Ovo nije ni tekst o Zlatku Kranjčaru, ljudskom i sportskom velikanu. Uspomene na njega treba prepustiti tisućama suigrača i navijača čije je živote svojom igrom i karizmom obogatio iz vremena kad je bio najpopularnija dječja navijačka igračka u Zagrebu. Ovo je tekst o Cici, tipu kojeg sam dvaput sreo u birtiji i kojeg smatram najvećim simbolom Dinama kakav treba biti.

Nisam se ni rodio kad su Zeko, Snješko i ekipa na čelu s Bijelim šalom razbili konkurenciju u bivšoj državi i donijeli Zagrebu prvu titulu nakon 24 godine čekanja, u vremenu kad je Dinamo predstavljao ne samo klupski, nego nacionalni i svjetonazorski identitet.

Bio sam beba u pelenama kad je Uno di Noi spojio Shalu, Bobana i Šukera u napadu koji je stao na megdan moćnom europskom prvaku Zvezdi, da bi posustao tek u zadnjim kolima. U vremenu kad sam prvi put zapamtio miris svježe pokošene maksimirske trave i kad sam svjesno slavio Dinamove golove, Dinamo se nije tako zvao. Napetost između navijača i tipa koji je od kluba napravio nacionalni projekt pod krivim imenom i katastarskim brojem nije nešto što sam u tim danima naročito shvaćao ili doživljavao, ali s odmakom držim da mi je uzelo barem djelić emocija koje nisu bile usmjerene na čarobni i, barem se to tada tako činilo, sveti i nedodirljiv zeleni travnjak. Ništa ne može poništiti ekstazu koju sam osjetio kad je Cvita zabio Newcastleu i oživio naše snove na prokletih pola sata ni sreću kad je Ivica Kralj vadio pet komada iz svoje mreže, ali iz ove povijesne perspektive jasno je da to nije Dinamo kakav je postojao u svim klupskim mitovima i istinama.

U vremenu u kojem sam počeo doživljavati svijet oko sebe onakav kakav stvarno jest, dječju znatiželju i naivnost zamijenila je tragična svijest koja je veselje Dinamovih golova zamijenila slikama o poreznim prijavama, USKOK-ovim istragama i privatizaciji braće Mamić. Čak je i meni, iako nisam nikad doživio Zeku i Mlinku koji zagrljeni pod taktovima Ive Robića slave titulu, bilo jasno da drapanje košulje na Cecu nije nešto što bi trebao biti dio Dinamovog identiteta. S godinama je kontrast između dječačkog i aktualnog Dinama prerastao u potpunu frustraciju. Što sam više idealizirao gospodski Dinamo iz osamdesetih koji nikad nisam doživio, to sam bio ljući što je mojoj generaciji iz objektivnih povijesnih i političkih razloga bilo uskraćeno uživati u Dinamu "kakav bi trebao biti".

Cicu sam izbliza vidio dvaput u životu, oba puta u birtiji. Prvi put je to bilo 1998. ili 1999. godine u kultnom Domagoju na Sveticama, omiljenom restoranu-kafiću tisuća generacija onih koji su odrasli na Maksimiru i uz njega. Odradio sam trening s dečkom koji će kasnije postati poznati igrač Dinama, a nakon napornog rada otišli smo na džus. Nisam ni slutio da ću uskoro upoznati veliku ikonu zagrebačkog i svjetskog nogometa koji je tada bio jedan od stalnih gostiju. Na pitanje "Lima, kaj ima u školi" ostao sam nijem, dijelom iz strahopoštovanja prema strancu, a dijelom mi se nije dalo odgovarati čovjeku kojeg nisam posebno doživio. Ni ne sjećam se što je uslijedilo nakon toga, ali pretpostavljam da bi mi se urezalo u pamćenje da je bilo naročito bitno ili upečatljivo. 

Desetak godina kasnije vjerovao sam da puno bolje razumijem i Dinamo i život, ali nisam smogao snage prići čovjeku kojeg sam tad već dobro poznavao kao možda i najvećeg igrača u povijesti kluba za koji sam navijao. Prošao je pored stola za kojim sam sjedio i srdačno mahnuo kao da smo mu najbolji prijatelji prije nego je zauzeo svoju poziciju. Djelovalo mi je kao da sam ja odrastao, a on je ostao isti. U tome nije bilo ništa ni plemenito ni veličanstveno ni ikonski. Trenutak je bio tako običan da ga vjerojatno nikad u životu nisam nikome ispričao. Svaka dobra priča treba dobru pozadinu i zaplet, a ova je bila brutalno obična i svakodnevna. Samo jedan navijač koji prepoznaje drugog u kutu kakvog ćumeza za koji nam je neugodno reći da smo i čuli. Jedan iskren osmijeh bio je sve što je trebalo.

Činjenica da mi se u tom trenutku nisu odrezale noge vjerojatno govori više o Cici nego ijedna druga anegdota. Jedna od najvećih ličnosti u Dinamovoj povijesti stajala je preda mnom - ne kao neki superheroj koji nosi dres ili barem trenerski bijeli šal, nego donji dio trenirke i izblijedjelu majicu. Više je gospodskog, fakinskog, uličnog i zagrebačkog bilo u jednoj Cicinoj cugi i rundi na kvartu, nego u 20 godina maksimirske PR mašinerije. Čovjek koji je bio idol generacijama prije mene stajao je preda mnom, bolno običan toliko da je bilo teško povjerovati da nije jedan od nas.

Što sam se više ljutio na Maksimir jer sam tražio onaj idealni Dinamo o kakvom su me stariji  učili, to sam više shvaćao da sam ga tražio na krivom mjestu. Dinamo, onakav kakav sam naučio da je bio i treba biti, godinama je živio samo na zagrebačkim ulicama i ponekoj dvorani. Više je Cicinog i Mlinkinog, gospodskog Dinama bilo u jednom iskrenom grafitu koji je ekipa napravila tako da je skupljala lovu po kvartovskim birtijama i polupijanom zagrljaju nakon postignutog gola nego u godinama dominacije i Lige prvaka pred turobnim praznim maksimirskim tribinama.

Što mi je Dinamo iz osamdesetih bio dalji i manje pojmljiv, to sam ga bolje osjećao. Što nam se više taj period činio kao paralelna stvarnost, to smo se u njega više zaljubili. Što se Dinamo više udaljavao od ulica koje su okruživale Maksimir, to je vedri i nasmiješen lik Cice Kranjčara postajao veći simbol Dinama kakav bi trebao biti. Gospodski i purgerski, onaj koji mnogi nisu ni upoznali, a ludo su ga zavoljeli, koliko god to suludo i iracionalno zvučalo. Na koncu, malo toga je u navijačkom svijetu racionalno i suvislo.

Ovo nije tekst o Zlatku Kranjčaru. Uspomene na njega treba prepustiti tisućama suigrača i navijača čije je živote svojom igrom i karizmom obogatio iz vremena kad je bio najpopularnija dječja navijačka igračka u Zagrebu. Ovo je tekst o Cici, čovjeku koji je bio i ostao gospon Dinamo.